Kroz korizmu križnim putem ljubavi
Nedavno je počela korizma a s njom i pobožnost Križnog puta. Lijepo je vidjeti crkvu punu vjernika koji svoja koljena prigibaju na svakoj postaji prateći tako u duhu Krista i njegovu muku, patnju, bol i trpljenje. Doći sa Kristom do kraja njegova i svoga križnog puta predstavlja pravi i jedini cilj i smisao našega postojanja.
Mi kršćani hodočastimo ovom zemljom. U danu koji ima 1440 min toliko je malo onih koji odvoje barem 60 minuta za Boga i za svetu misu. Običnim danom čak niti toliko vremena nije potrebno da bi se prisustvovalo misi. Bog ne zahtijeva mnogo, tek ono malo što mu želimo dati. Imam osjećaj da su tek nedavno završile zornice, koje su u našem narodu još uvijek dobro posjećene.
Pitanje koje mi se neprestano nameće po glavi je razlika koju smo napravili između vremena došašća i korizmenog vremena. Svi tako radosno u cik zore odlazimo u susret Kristu kroz došašće, i to je dobro. Bogu hvala. Vrijeme radosnog očekivanja i zaslužuje naše male, svakodnevne žrtve. A korizmeno vrijeme, kroz koje jačim intezitetom proživljavamo Kristovu muku i konac života kao da nije vrijedno našega svakodnevnog dolaska u crkvu. I zaista, probajte dolaziti par dana kroz tjedan na misu; dočekat će vas skoro pa poluprazna crkva, zvonar i župnik. Samo oni koji , reći ćete, i moraju biti tamo.
Ne znam zašto je to tako. Rijetki su oni koji odluče prigrliti križ i prohodati zajedno s Kristom četrdeset dana. Oni, pak, koji sa tom žrtvom ustraju, dočekaju sa većom radošću zoru uskrsnuća; zoru koja je obasjala Kalvariju i donijela spasenje svijetu…
