Marija, majka Gospodinova

Marija je Bogorodica, Majka našega Spasitelja, pravoga Boga i pravoga čovjeka, vjerske istine koju je Crkva ispovijedala od samih početaka a svečano proglasila na saboru u Efezu 431. godine. Riječ je Božja ostala Riječ, a ipak postala dijelom ovog svijeta. No Riječ je postala tijelom tako što je jedna djevica iz ljudskog roda klekla pred anđeoskom porukom i u slobodi svoga srca, s potpunim, cjelovitim predanjem svoga bića rekla: “Neka mi bude po tvojoj riječi!“. Bog je htio ovu slobodnu ljubav svoga stvora. Marijin pristanak otvorio je vrata kroz koja je vječna Riječ Očeva ušla u svijet. Zbog toga smijemo reći: „Blago nama jer je ona vjerovala!“.

 

Začela je svoga Sina bez sudjelovanja zemaljskog oca, i poslije , i prije, i u porodu bila i ostala Djevica. Sveto Pismo Bogorodičino djevičanstvo uvijek povezuje sa dostojanstvom njezina bogomaterinstva. Utjelovljenje Božjeg Sina naprosto je milost koja se ne može odstraniti iz povijesti svijeta: ono ne potječe od muževljeve volje i tijela, iz dinamičnosti svijeta, odozdo; njegovo utjelovljenje, postajanje čovjekom očituje: ja sam odozgo, ja dolazim po Božjoj odluci. Odozgo prema dolje izlijeva se božansko milosrđe. Bog je Bog slobodne milosti. Marijino djevičanstvo početak je boguposvećenog djevičanstva. Svaki bi kršćanin morao ponekad zauzeti Marijin stav potpunog predanja Bogu; potpune odluke za Boga. Zbog svoga stava Marija je uvijek bezgrešna bila očuvana, ne samo od istočnog grijeha, nego posve i trajno i od svakog osobnog grijeha. 1546. godine to je donio kao službenu vjeru Crkve i Tridentski sabor. Marijina očuvanost od grijeha jest divnije i blistavije otkupljenje, nego otkupljenje običnog čovjeka. Ona je očuvana Božjom milošću. Tko ostaje očuvan od grijeha ne spasava se sam, ne daje si slobodu od grijeha vlastitom snagom, nego milost Božja se očituje u njemu. Svaka pravednost Božja jest milost, koju, kao i postojanost u njoj, niti jedan čovjek ne može sam zaslužiti. Kad kažemo da je u Mariji, prema vjerovanju Crkve i svjedočenju Pisma, Božje otkupljenje u Isusu Kristu postalo stvarnošću na najdivniji i najradikalniji način; i po njezinu se božanskom materinstvu povijesno spasenjski ostvarilo navješteno rođenje Mesije, Isusa Krista, Sina Božjega, tada moramo priznati: Marija mora biti bezgrešna, Djevica puna milosti i Majka Božja. Crkva to mora priznati iako u određenom smislu vrlo malo zna o svetoj Djevici. U prvim stoljećima nema nikakvog Marijinog životopisa osim nekoliko crtica iz Novog Zavjeta. Stoga si je Crkva, vođena Duhom Svetim, mogla kroz stoljeća uzeti vremena da domisli i promisli ovu vjersku tajnu. Marijino djetinjstvo, mladost, život i njen kraj nisu opisani mnogim riječima. Ona u Evanđeljima ne zauzima puno mjesta, niti riječi. Nema nikakvog opisa blaženog dovršenja Marijina zemaljskog života. Kroz stoljeća nedefiniranosti, Crkva je, počevši od blagdana Svih svetih 1950. godine, nakon jednog i pol tisućljeća razvoja vjerske svijesti Crkve i po nepogrešivoj definiciji rimskoga Pape, konačno izjavila, da je, neokaljana Djevica i Bogorodica, nakon dovršenja svoga zemaljskog tijeka, dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Ona je tijelom i dušom ušla u ono dovršenje kojemu se svaki kršćanin po Božjoj milosti nada kao plodu svog ljudskog života. Marija je doživjela našu nadu: uskrsnuće tijela i život vječni. O njoj govorimo ono čemu se i za sebe nadamo u budućnosti. Ispovjedajući Riječ koja je Tijelo postala, Tijelo koje je stvorio Otac, koje je Sin otkupio a Duh posvetio – već smo spašeni.

 

Sveta Djevice, prava Majko Vječne Riječi što je došla u naše tijelo i našu sudbinu, ženo, koja si u vjeri i u svojem blagoslovljenom krilu začela Spas svih nas, te stoga Majko svih otkupljenih, Ti što trajno živiš u Božjem životu – hvalom otkupljenika mi častimo vječno Božje milosrđe izliveno i ostvareno u Tebi. Mi ti posvećujemo vjeru, nadu i ljubav; moli za nas, posrednice naša – našega Gospodina i naš vječni Spas. Amen.