Mirjana Srednoselec – u spomen
Kada umre čovjek svijet je siromašniji za jedno ljudsko biće. Nije to samo jedan broj manje u statistici stanovništva ove prenapučene Zemlje. Kad premine čovjek, Božje stvorenje sa svim svojim dobrim i lošim osobinama bol snažno pogodi njegovu užu, a često i širu obitelj te prijatelje.
Kada premine čovjek poput naše drage vjeroučiteljice Mire, čiji život se često ispreplitao sa životima nas župljana bilo kroz rad s našom djecom prvopričesnicima, bilo kroz rad s malim pjevačima, bilo kroz vođenje župnog zbora, bilo kroz službu čitanja, bilo …
Bol ne pogodi samo obitelj i prijatelje, nego i širu zajednicu, ne samo župnu nego i članove kolektiva škole u kojoj je radila kao vjeroučiteljica te njezine vjeroučenike, a svakako i kolegice i kolege vjeroučitelje čiji voditelj županijskog vijeća je bila.
Mi vjernici imamo utjehu u Gospodinu, vjerujemo da je našu Miru dragi Bog pozvao k sebi, da je spasio od daljnje muke polaganog propadanja tijela, ali koliko je jaka naša vjera? Koliko nas u ovom času tješi?
Je li dovoljno jaka kako bi nadvladala bol za gubitkom naše sestre čiji vedri i energični duh se, tijekom vremena koje smo provodili s njom, duboko utkao u naša srca? Neka na ovo pitanje svatko od nas ponaosob odgovori.
Miru sam smatrao svojom prijateljicom, stoga sam i odlučio napisati ovih par riječi. Divio sam se njenoj zaraznoj snazi duha i volje kojom je plijenila te nikog oko sebe nije ostavljala ravnodušnim. Ljudi, često i oni najinertniji, na njen poziv rado su prelazili na njezinu stranu i uključivali se u brojne aktivnosti koje je smišljala u namjeri slavljenja Boga.
Našu djecu s kojom je radila, osvajala je na prvu riječ i pogled, pripremajući ih na prvi susret s Isusom u svetoj pričesti. Ta djeca su odrastala i odrasla, danas imaju i svoje obitelji, ali teta Mira je ostala zauvijek u njihovim srcima. Danas su ti brojni odrasli ljudi, nekad Mirina djeca, neopisivo tužni jer im i u misli naviru svi jedinstveni trenutci provedeni s teta Mirom. Čitam tu tugu i gledam suze u očima svoje već odrasle djece, svjestan da se sva Mirina djeca osjećaju isto.
Netko će reći: „Šteta što Mira nije majka i što nije imala svoju djecu“. Bit će u krivu, jer našoj dragoj Miri je Bog podario više djece nego li ih ima ijedna nuštarska majka. Sva naša djeca bila su i Mirina.
Draga Miro, hvala Bogu što te takvu stvorio, hvala Tebi za sve što si u našoj zajednici činila na slavu Boga. Sretan sam jer sam ti bio prijatelj. Nadam se susretu u vječnosti.
Iskrena sućut našem Josipu, obitelji i prijateljima te svima iz uže i šire zajednice koji tuguju zbog boli koju u ovom trenutku osjećaju.
Neka ti je laka hrvatska gruda koju si toliko voljela. Počivala u miru Božjem.
