Obraćenje svetog Pavla

     Pavao je rođen, pretpostavlja se između 7. i 9. godine poslije Krista u Tarzu u Ciliciji kao sin židovske obitelji koja je pripadala Benjaminovu plemenu ali je istodobno bio i rimski građanin (civis romanus). Njegova obitelj je vjerojatno tu povlasticu zaslužila ili kupila. Uz svoje židovsko ime Šaul, nosio je i grčko ime Pavao. Odgojen vrlo strogo u religioznoj sekti farizeja, prvo vrijeme svoje mladosti proveo je kao gorljivi progonitelj kršćana i Prve Crkve. Odgajan i poučavan u sinagogi poznavao je jako dobro židovske zakone i propise kojih se dosljedno držao, pa se tako javio i za putovanje u Damask odakle je stigla  vijest o okupljanju sve većeg broja kršćana. To putovanje obilježilo je njegov život i promijenilo ga iz korijena. Na tome putu on doživljava  viđenje uskrslog Isusa koji mu razotkriva svu istinu kršćanske vjere i dodjeljuje mu posebno poslanje „kao apostola pogana“. Sve se to najvjerojatnije dogodilo oko 33.godine po Kr. Od toga časa on posvećuje sav svoj život služenju Kristu, koji ga je „zahvatio“.
     Nakon izvjesnog boravka u Arabiji, vraća se natrag u Damask gdje je već prije propovijedao. Između 36. i 39. godine ulazi u Jeruzalem i odlazi u Siriju-Ciliciju. Odatle ga Barnaba vodi po Antiohiji gdje obojica poučavaju. Za prvog misijskog putovanja, sredinom četrdesetih godina, naviještaju na Cipru, u Pamfiliji, Pizidiji i Likaoniji. Dvanaest do petnaest godina nakon svog obraćenja (zavisno o antičkom brojanju godina), oko godine 48.-49. Pavao odlazi sa Barnabom i Titom u Jeruzalem gdje sa vodećim ljudima Pracrkve sudjeluje na 1. Crkvenom saboru, tkz. Apostolskom koncilu. Pavao je za svoga života poduzeo tri misijska putovanja. Drugo koje počinje od 50. do 52., a treće od 53. do 58.godine. Pavao je 58.godine zasužnjen u Jeruzalemu i do 60.g.zatočen u Cezareji u Palestini. U jesen 60.godine šalje ga prokurator Fest s pratnjom u Rim, gdje Pavao ostaje u zatvoru dvije godine, od 61. do 63. Suđenje u Rimu dozvoljeno mu je radi njegovog pozivanja na pravo koje mu pripada kao rimskom građaninu. Nemamo nikakvih podataka o ishodu njegova procesa. Stara crkvena predaja povezuje Petrovo i Pavlovo mučeništvo sa Neronovim progonom kršćana, točnije smješta ga u doba velikog požara u Rimu 64.godine.
     Razmišljajući  o pozivu koji doživljava Pavao ostajemo pred tajnom koja se ne može objasniti jer Pavao se niti u povijesno-religijskom a ni u psihološkom okviru ne nalazi kao osoba koja bi bila imalo prikladna za zadaću koju mu povjerava osobno Gospodin. Pavao, ne samo da nije prikladan za apostola nego je apsolutno bez preduvjeta za milost koja ga je zapala. On je isto tako jedini apostol koji prima poslanje od Krista uskrsloga, ostala dvanaestorica bivaju izabrana za vrijeme Kristova zemaljskog života.
Kao apostol, Pavao je „izaslanik“, ali ne ljudi, nego „izaslanik“ samoga Isusa, čovjek Evanđelja. Njegov apostolat pribavio mu je posebno mjesto u krilu Crkve; on je apostol poganih naroda i na poseban način razumije tajnu Krista.Temelj Pavlove misli, njegove religiozne osobe i teologije samo je uskrsnuli Krist koji ga je pred Damaskom oslijepio – da progleda. Bog ga je odredio za Evanđelje i objavio mu je svoga Sina „ da ga propovijeda među poganima“. Povjerio mu je Radosnu vijest; „objavu Tajne sakrivene od vječnosti, ali sada očitovane po zapovijedi vječnoga Boga, a pomoću proročkih spisa saopćene svim narodima“… i meni…i tebi…

 

Himan sv. Pavlu

Sva Crkvo, kliči radosno, s nebeskog slavlja Pavlova:
On čudom Božjim postade, od gonitelja apostol.
Svim žarom prije bjesneći ,na sveto ime Kristovo,
Tim istim žarom poslije ,svim svijetom pronije Blagu vijest.
Od silnog dara Pavlova, do trećeg neba uzdignut,
Božanskog milja darove, on uživa otajstvene.
Ko sijač riječi marljivi, on pože žetvu obilnu:
Sve narode on sabire, Gospodinu u žitnicu.
Ko sjajna Božja svjetiljka ,Evanđeljem svijet obasja,
On razbi tmine zabluda, da Istina svud zavlada.
Nek Trojstvo bude slavljeno, što na nebu te okruni,
Nek bude nama nagradom, za uspjeh boja životnog.

Amen.