SAKRAMENT POKORE

SAKRAMENT POKORE

(OBRAĆENJA, ISPOVIJEDI, POMIRENJA ILI OPROŠTENJA)

Bliži se vrijeme velike ispovijedi. Tada se više ili manje pripremljeni za taj sakrament ispovijedamo da bismo vratili svojoj duši mir i krenuli u neki novi početak praćeni Božjom milošću. Postanak samoga sakramenta pokore ima svoj početak u samim počecima Crkve. Crkva se ne izjednačava sa svijetom ali je stavljena u svijet i s njime je u stalnom dijalogu. Razdor koji je nastao između Crkve i čovječanstva nastao je u srcu čovjeka. Mi tu ranu, u svjetlu vjere, nazivamo grijeh. Težnja Crkve je ponovno uspostaviti ravnotežu i pomiriti podijeljenosti – u svijetu, u Crkvi, u čovjeku. Pristup sakramentu pokore označava korijenitu promjenu srca, trajan i svakodnevan napor kojim se nastojimo pomiriti s Bogom, sa drugima i sa samim sobom. Temeljni zakon svih živih bića je zakon rasta. Taj zakon vrijedi i za čovjekov duhovni, moralni i kršćanski život. Obraćenje (metanoja) je nutarnja promjena svega čovjeka, koja ga iz dana u dan sve dublje prosvjetljuje i sve više suobličuje Kristu. Obraćenje i pokora sačinjavaju dio puta kojim čovjek nužno mora proći da bi ušao u zajedništvo s Bogom.

POVIJESNI RAZVOJ SAKRAMENTA POMIRENJA

Četiri su razdoblja sakramentalne forme sakramenta pomirenja:

1. od 1. do 6. stoljeća – kanonska pokora
2. od 6. st. do Tridentskog sabora – tarifna pokora
3. od Tridentskog sabora do II. Vatikanskog sabora
4. od Vatikanskog sabora do danas

Kanonska pokora

Iz prvih 200 godina Crkve ostalo je jako malo spisa po kojima bi bilo moguće točno rekonstruirati slavlje sakramenta pokore. Mali broj spisa i često alegorijski stil ne donose jasno način kako se obavljala ispovijed, niti odredbe biskupa koje bi pojasnile samu narav i trajanje pokore, iako znamo da teški grješnici nisu bili rijetki u prvoj Crkvi. U počecima Crkve sakrament krsta (krštenja), shvaćao se kao sakrament koji oprašta grijehe. Uskoro se javlja potreba za mijenjanjem takvog shvaćanja jer poneki pojedinci poslije krštenja čine velike grijehe i javlja se potreba sakramentalnog izmirenja nakon krštenja. Takvi grješnici nazivaju se lapsi ili pali. Nicejski sabor određuje lapsima 10 godina pokore i to : 3 godine kao audientes ( oni su napuštali crkvu poslije čitanja Božje Riječi), 5 godina kao prostrati ( oni koji su poslije propovijedi ostali klečeći ili prostrti, dok bi se ostali vjernici molili za njih ), te 2 godine kao constitentes (oni su mogli prisustvovati cijeloj misi ali nisu mogli prinositi darove  niti se pričešćivati).

Oznake  kanonske pokore:

1. objekt pokore bio je teški grijeh (idolopoklonstvo, ubojstvo, preljub, teška krađa)
2. ona je neponovljiva (pristupa joj se jednom u životu)
3. javna (da je svi vide)
4. povlačila je za sobom doživotne pokorničke zabrane (npr. zabrana ženidbe, zabrana doživotnih bračnih odnosa do smrti, zabrana bavljenja trgovinom ili ulaska u klerički stalež…)

Pokorničke zabrane bile su vrlo teške. Zbog tako strogih propisa sakramentu pokore nije se pristupalo sve do pred kraj života. Sve je manje ljudi pristupalo takvoj pokori a sakrament je zapao u krizu  već u samim svojim počecima. Odrješenje je podjeljivao biskup nakon izvršene pokore poslije kojega je pokajnik ponovno svečano uveden u crkvu. U Rimu se to događalo na Veliki četvrtak. Navedena se stroga pokornička praksa prvih stoljeća može shvatiti samo u svjetlu gorljivog iščekivanja ponovnog Kristovog dolaska, no kada je ona polako počela zamirati, i sama se pokornička praksa morala mijenjati.

Tako se krajem 6. i početkom 7.st. javlja tarifna pokora.