Sretna Vam i blagoslovljena nova godina!
Dragi župljani i čitatelji našeg portala, svima Vama želim blagoslovljenu i sretnu novu godinu.
Na poklon vam evo moje pjesme koja će uskoro biti objavljena u mojoj novoj zbirci pjesama.
Budite i Vi Bogom bogati, jer ako je Bog s vama Tko će protiv Vas!
Vaš župnik, Slavko Vranjković – sacerdos
Godini smo na početku
puni želja…
Ima takvih na sve strane.
Čovjek želi bogat biti za života,
radi, gradi, razgrađuje
i podiže kuće svoje do oblaka,
do pod nebo. Život mu je
bez molitve, dobrih djela.
Bog mu novac,
vječno gladan i vremena
i imanja, pa je gramzljiv, nezasitan.
Na svem štedi, nikom ne da,
na sve druge zavist gleda, pa se ljuti,
pa boluje od pakosti.
Nikad dosta.! Nikad dosta.
Gubi ljude, prijatelje gubeć` Tebe,
tražeć` vječnost u bogatstvu,
gubi sebe,
a kad umre i nestane sve to osta` .
Sve je kod nas drugačije, kod kršćana…
Zahvalni smo za imanje,
kruh svagdanji, polja, znanje
dijeleći ga s braćom svojom.
Bogati smo mi u Bogu.
Puno srce, puna usta,
iza nas će svjetlost ostat,
a ne zemlja mračna, pusta.
Čovjek želi sretan biti,
pa to traži u provodu, igri,
piću, u radosti kratkotrajnoj
sve od danas pa do sutra.
Nikad dosta, nikad sretan,
jer mu toga puno treba,
da propjeva, uznemiren pa se žali,
ne uživa željan sreće,
a uvijek mu baš to fali.
Zaboravlja…
da je sreća kad si čovjek,
kad si vjernik koji znade
da dijeleći više imaš,
da si ovdje samo putnik
s mnogom braćom oko stola,
što dobrotom nebo grade.
Mi u tebi, ti u nama
trudeći se svednevice,
da bi drugi, našom vjerom,
prepoznali Tvoje lice.
Pusta želja…
Čovjek želi vječan biti,
pa se liječi, pomlađuje,
trag o sebi urezuje
u kamenu, u knjigama,
u pamćenju povijesnome.
Uznemiren.
Sve prolazi, sve nestaje
u vremenu i kad neće,
smrt mu dođe u pohode,
pa umire u sjećanju,
u ljudima,
a Bog mu je davno umro.
Odlučimo mi kršćani…
U vjeri su ljudi mladi,
godine se i ne broje.
Starih ima u mladosti i
mladića od godina – srca mlada,
duše mlade.
Takvi znaju vječne tajne,
po kojim se Ocu stiže.
Tijelom tvojim nahranjeni
svaki dan smo nebu bliže.
Govoriš nam sad o putu i o sebi.
Stvaraš tako ljude nove što
olujnim morem plove,
dok se zemlja nebom vrti,
a nas vodiš do života,
a od smrti.
Sad smo s Tobom novo nebo,
zemlja nova.
Riječi Tvoje zasijane
sada rastu sve do ploda,
od susreta.
Mala klica od dobrote,
vjere, nade i ljepote
sluti nebo i gledanje Tvoga lica.
