SUSRET OD KOJEG SE ŽIVI

Važan test za krštene.

Nemam vremena! Koliko ste puta to rekli, a čuli??

Nemamo vremena jedni za druge. Živi se u istoj kući , a ponašaju se kao stranci. I tamo gdje jesmo, nismo. Radiš jedan posao, a ponekad nisi do kraja u njemu. Razgovor se svodi, počesto, na “prepucavanje”. Zaboga, tko ima živaca slušati nečije jadikovke? Djeca su pred ekranima svake vrste, u školi, na dodatnim aktivnostima. Mladi izlaze prije pola noći. Jedna mi reče: “jutros sam zaspala, probudila se i pošla u školu. ” Mnogi roditelji “nemaju vremena” popričati s djecom, našaliti se, nasmijati, poigrati, utješiti, ohrabriti, savjet dati i primiti. Život je mnogima utrka s vremenom.

 

Kako bi bilo, kad bi ovako bilo?

 

Zaručnik “nema vremena” za zaručnicu i ona za njega, zaborave na susrete, zadanu riječ. Razgovor im je nepotreban i težak. Kome bi to škodilo? I jednom i drugom zar ne? Osamljeni i stari ljudi su nesretni jer nemaju s kime podijeliti ni radost ni tugu. U vremenu računala i automata čovjek postaje nečovjek, automat, nezadovoljan a trebao bi imati vremena za ukućane, voljene i prijatelje.

 

Neki su kršćani primili sve sakramente, od krštenja do krizme, vjenčanja i diče se da su prijatelji Božji a nemaju vremena s njime drugovati u molitvi i na Misi. Za svako prijateljstvo i drugovanje onih koji se vole, treba određeno vrijeme. Mogu ja biti vjernik, kažu neki, a da ne idem u Crkvu. Ljubav nije vezana za sastanke, ali bi se bez njih ugasila. Crkva je odredila neka “sveta vremena.”

 

U danu: jutarnja, podnevna i večernja molitva a Misa na kraju tjedna.

 

I sam je Bog to naredio:” Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji. “

 

Nije li čudno da to Bog zapovijeda? Treba li zapovijed onima koji se vole da bi se sastali? Crkva je mjesto okupljanja a Misa je glavni događaj Župne zajednice, mjesto gdje kršćani u zajedničkoj molitvi druguju s Gospodinom. ”GDJE SU DVOJICA ILI TROJICA U MOJE IME SABRANI, JA SAM S NJIMA”. Nije Gospodin rekao gdje se jedan moli, ne, ali je sigurno njemu posebno drago kada mu se obraćamo sami molitvama. NO, ON ŽELI I TAKVU NAM JE ZAPOVIJED DAO, DA BUDEMO U ZAJEDNICI, a onda je molitva jača i mi smo jači pa zlo gubi bitku. Kod svake sv. mise mi se sjećamo Isusove velike ljubavi koju je za nas pokazao na križu.

 

Božji prijateljima to nije potrebno naglašavati. Znaju da se od tog susreta živi.

 

Nažalost ima ih koji kažu da su vjernici a za susret, molitvu, nemaju vremena, rade kojekakve poslove, zabavljaju se pa misle da je sve važnije od susreta s Bogom.

 

Ako ti Bog nije vrijednost kojoj posvećuješ par minuta u molitvu, jedan sat tjedno na Misi, kako možeš od njega bilo što tražiti?

 

U vremenima neslobode i ropstva crkva je uvodila blagdane da se ljudi odmore i druže međusobno i s Bogom. Danas svatko ima vremena za drugovanje.

 

Zašto ići nedjeljom na Misu? To je prije svega, susret župne zajednice, vrijeme slušanja Božje riječi, sastanak s Isusom . Mi živimo oko dva stola: kućni na kojem je kruh, oko kojega obitelj sjeda, razgovara i moli , te Isusov stol- oltar. Kod kuće se hrani tijelo, u Crkvi duša. Nažalost, ima ih koji su jako siromašni, nemaju mnogo ni i kod kuće ni u duši.

 

Doći na Misu je zapovijedana dužnost, a ne doći smrtni grijeh. Oni koji to ne mogu zbog daljine i bolesti izuzeti su. Tko to zanemaruje Bog mu očito puno ne znači. Među kojima si i koliku ocjenu zaslužuješ? Natpis sa Irskog raspela:” pitao sam Isusa koliko me voli. On je raširio ruke i rekao ovoliko i onda je umro!”