Svetac s puškom i motorolom
Danas je u župnoj crkvi održana misa u spomen na sve poginule i nestale branitelje i mještane u Domovinskom ratu na prostoru Nuštra. Na početku mise pročitana su imena svih poginulih, kako nuštarskih branitelja i mještana tako i desetak onih koji nisu pripadali našoj zajednici već su iz raznih krajeva Hrvatske te Bosanske Posavine došli na ove prostore braniti Nuštar, a time i našu domovinu Hrvatsku i u toj obrani položili svoj život.
Kao i svih dosadašnjih godina na ovoj misi u spomen na položene živote, uvijek me rastuži poluprazna crkva. Tako i ove godine, nije me rastužila nenazočnost župana, pa ni gradonačelnika Vinkovaca, koji su se tih dana zvali Vrata Hrvatske, a sadašnji gradonačelnik nije našao potrebnim doći pokloniti se žrtvama koje su život položili kako bi sačuvali zaključanu bravu na tim istim vratima. Rastužio me je izostanak svih onih nuštaraca (pa i branitelja) koji su trebali na misi nazočiti i Bogu zahvaliti za dar obrane i pokloniti se žrtvama.
Čini mi se, bar prema broju nazočnih vjernika na misi zadušnici, kako zahvalnost iz godine u godinu blijedi, jer prema onoj Šenoinoj – hvala ljudska, voda je vrh pijeska.
U ove dane obuzme me posebno raspoloženje, prožmu me sjećanja na te dane užasa, uništenja, krvi i ljudske patnje, ali i zajedništva, ponosa i slave. Sjećam se kako smo bili vođeni ljubavlju prema svojoj obitelji, svom domu, svom Nuštru, svojoj Domovini, a ne zaslijepljeni mržnjom prema svom neprijatelju. Znali smo kako ni svi Srbi nisu isti, vjerovali smo da negdje u dubini duše srbijanskoga naroda postoje majke i očevi koji ne žele da njihova djeca odlaze u hrvatska sela i gradove rušiti, paliti i sijati smrt. Molili smo se da te snage nadvladaju i zaustave rat.
Domoljublje, zajedništvo, ideja opstojnosti i slobode, je ipak tih dana bila važnija od svega – to nam nije dalo napustiti naš Nuštar. Jedino takvi smo smogli hrabrosti ostati i opstati.
Rado se sjetim svih onih veličanstvenih ljudi koji su u obranu uključili sebe, sve svoje sposobnosti, pamet i srce, spremni dati svoj život, jer drugačije nisu znali niti mogli i koje danas rijetko tko spominje, pri tome mislim na veliku većinu.
O onima pak, malobrojnima koji su u vrtlogu događaja uspješno kalkulirali te na svojoj računici i manipulacijama istinom izgradili svoj duševni mir te prikupili poene vidljive u očima drugih neću, „jer oni su dobili svoju plaću!“.
Da bi se otelo zaboravu želim ovom prilikom napisati nekoliko redaka o jednom od tih ljudi, tada mladom tridesetogodišnjem čovjeku svećeniku kodnog imena Svetac, svećeniku s puškom i motorolom velečasnom (u pravom smislu te riječi) Anti Mihaljeviću našem predratnom kapelanu koji je u Nuštar došao pomoći, već na kraju snaga i zdravlja župniku Antunu Branku Giliću. Zatekao se tako naš mladi svećenik, kapelan u vrtlogu predratnih događanja u Nuštru. Umjesto zatekao, što zvuči slučajno, ispravnije bi bilo reći: „Poslan je naš kapelan Božjom providnošću u Nuštar“, kako bi proveo Božji plan.
Da je nestao iz Nuštra, nitko mu ne bi ni zamjerio, a malobrojni bi uopće taj logičan odlazak uopće i primijetili. Usprkos svoj ljudskoj logici naš kapelan Ante je ostao, a onemoćalog i bolesnog župnika Gilića odvezao iz Nuštra u Stare Mikanovce kod župnika vlč. Mirka Bingule.
Koliko je svakodnevna nazočnost svećenika značila u Nuštru tih tmurnih, turobnih, strahom i neizvjesnošću ispunjenih ratnih dana ne treba posebno naglašavati. Riječi ohrabrenja, nade i utjehe iz njegovih usta održavale su u našim srcima plamen nade, zajedništva i vjere kako će dobro na koncu ipak pobijediti zlo i kako treba samo, s krunicom oko vrata, izdržati i opstati.
Osim gotovo svakodnevnih svetih misa održavanih u prikladno uređenom kutku podruma nuštarskog dvorca za malobrojne branitelje koji su ih unatoč vojničkim obvezama uspjeli posjećivati u nemogućim ratnim uvjetima, kada su stotine granata dnevno mijenjale obrise našeg Nuštra, naš kapelan Ante obilazio je naše položaje donoseći nadu i toplu riječ ohrabrenja, a ponekad domaće kolače koje su dobre i vrijedne žene iz Vođinaca s ljubavlju pripremile za branitelje kao i kapljicu misnog vina iz Trnave.
Već 1992. godine naš kapelan, koji je nakon smrti A. B. Gilića 27. siječnja postao i naš župnik, uz sve poslove na uređenu crkve sv. Križa u nuštarskom dvorcu kako bi se u koliko toliko primjerenim uvjetima moglo održavati bogoslužje, aktivno je surađivao u mjesnoj zajednici (naše novostvorene civilne vlasti) s Hrvatsko-Američkim društvom, Karitasom iz Italije, Karitasom iz Njemačke, Karitasom iz Francuske, Karitasom iz Finske humanitarnom organizacijom Deutcher orden stiftung iz Njemačke, u projektima pomoći povratnicima u Nuštar, obnove i revitalizacije života u Nuštru, nakon gotovo potpuno uništenih stambenih objekata i infrastrukture.
Uvijek i pri svakom javnom istupu naglašavao je uz materijalnu obnovu, važnost i potrebu duhovne obnove napaćenih mještana Nuštra koji su se vraćali iz progonstva i izbjeglištva u svoje razrušene domove, kao i branitelja izloženih svim strahotama rata i poraća.
U Nuštru je ostao kao župnik sve do srpnja 1998. kada ga je vojni biskup Jezerinac pozvao i imenovao za vojnog kapelana u Zapovjedništvu II Zbornog područja Oružanih snaga Republike Hrvatske u Osijeku (Vojna kapelanija Sv. L.B. Mandić), i vojni kapelan 3. Gardijske brigade Hrvatske vojske u Osijeku (Vojna kapelanija Kraljice svete krunice/) 20. ožujka 1998.
Nakon službe u vojnoj biskupiji, od 22. kolovoza 2018. imenovan je župnikom u Dalju.
Ovom prilikom želim se još jednom zahvaliti Bogu što nam je poslao vlč. Antu Mihaljevića, kao i našem bivšem kapelanu i župniku na svemu što je činio i učinio za moj, tvoj i njegov Nuštar.
Želim mu dobro zdravlje te se toplo se nadam da će već slijedeće godine u našoj župnoj crkvi, zajedno sa župnikom Krešimirom, predslaviti svetu misu zadušnicu 5. listopada 2027.
Evo i nekoliko poveznica u spomen na te dane:
