SAKRAMENT POKORE
SAKRAMENT POKORE
(OBRAĆENJA, ISPOVIJEDI, POMIRENJA ILI OPROŠTENJA)
Bliži se vrijeme velike ispovijedi. Tada se više ili manje pripremljeni za taj sakrament ispovijedamo da bismo vratili svojoj duši mir i krenuli u neki novi početak praćeni Božjom milošću. Postanak samoga sakramenta pokore ima svoj početak u samim počecima Crkve. Crkva se ne izjednačava sa svijetom ali je stavljena u svijet i s njime je u stalnom dijalogu. Razdor koji je nastao između Crkve i čovječanstva nastao je u srcu čovjeka. Mi tu ranu, u svjetlu vjere, nazivamo grijeh. Težnja Crkve je ponovno uspostaviti ravnotežu i pomiriti podijeljenosti – u svijetu, u Crkvi, u čovjeku. Pristup sakramentu pokore označava korijenitu promjenu srca, trajan i svakodnevan napor kojim se nastojimo pomiriti s Bogom, sa drugima i sa samim sobom. Temeljni zakon svih živih bića je zakon rasta. Taj zakon vrijedi i za čovjekov duhovni, moralni i kršćanski život. Obraćenje (metanoja) je nutarnja promjena svega čovjeka, koja ga iz dana u dan sve dublje prosvjetljuje i sve više suobličuje Kristu. Obraćenje i pokora sačinjavaju dio puta kojim čovjek nužno mora proći da bi ušao u zajedništvo s Bogom.
POVIJESNI RAZVOJ SAKRAMENTA POMIRENJA
Četiri su razdoblja sakramentalne forme sakramenta pomirenja:
- od 1. do 6. stoljeća – kanonska pokora
- od 6. st. do Tridentskog sabora – tarifna pokora
- od Tridentskog sabora do II. Vatikanskog sabora
- od Vatikanskog sabora do danas
Kanonska pokora
Iz prvih 200 godina Crkve ostalo je jako malo spisa po kojima bi bilo moguće točno rekonstruirati slavlje sakramenta pokore. Mali broj spisa i često alegorijski stil ne donose jasno način kako se obavljala ispovijed, niti odredbe biskupa koje bi pojasnile samu narav i trajanje pokore, iako znamo da teški grješnici nisu bili rijetki u prvoj Crkvi. U počecima Crkve sakrament krsta (krštenja), shvaćao se kao sakrament koji oprašta grijehe. Uskoro se javlja potreba za mijenjanjem takvog shvaćanja jer poneki pojedinci poslije krštenja čine velike grijehe i javlja se potreba sakramentalnog izmirenja nakon krštenja. Takvi grješnici nazivaju se lapsi ili pali. Nicejski sabor određuje lapsima 10 godina pokore i to : 3 godine kao audientes ( oni su napuštali crkvu poslije čitanja Božje Riječi), 5 godina kao prostrati ( oni koji su poslije propovijedi ostali klečeći ili prostrti, dok bi se ostali vjernici molili za njih ), te 2 godine kao constitentes (oni su mogli prisustvovati cijeloj misi ali nisu mogli prinositi darove niti se pričešćivati).
Oznake kanonske pokore:
- objekt pokore bio je teški grijeh (idolopoklonstvo, ubojstvo, preljub, teška krađa)
- ona je neponovljiva (pristupa joj se jednom u životu)
- javna (da je svi vide)
- povlačila je za sobom doživotne pokorničke zabrane (npr. zabrana ženidbe, zabrana doživotnih bračnih odnosa do smrti, zabrana bavljenja trgovinom ili ulaska u klerički stalež…)
Pokorničke zabrane bile su vrlo teške. Zbog tako strogih propisa sakramentu pokore nije se pristupalo sve do pred kraj života. Sve je manje ljudi pristupalo takvoj pokori a sakrament je zapao u krizu već u samim svojim počecima. Odrješenje je podjeljivao biskup nakon izvršene pokore poslije kojega je pokajnik ponovno svečano uveden u crkvu. U Rimu se to događalo na Veliki četvrtak. Navedena se stroga pokornička praksa prvih stoljeća može shvatiti samo u svjetlu gorljivog iščekivanja ponovnog Kristovog dolaska, no kada je ona polako počela zamirati, i sama se pokornička praksa morala mijenjati.
Tako se krajem 6. i početkom 7.st. javlja tarifna pokora.