Dušobolja

Htio bih vas pitati:

znate li što je dušobolja?

Ne znate? Gadna je to bolest od koje mnogi boluju, a da nisu ni svjesni. Psiholozi kažu da je to nezadovoljstvo, praznina i razdražljivost, iako svega imaš i zdrav si. Očituje se dosadom, frustriranošću, strahom, nesigurnošću, besciljnošću i nemirom od budućnosti. Nekima je čitav život prošao u pripremi da bi dobro živjeli. Uostalom deviza, životni moto mnogih je: imati i trošiti.

             

 Kažu da je to bolest moderne civilizacije, potrošačkog društva, koje sve mjeri novcem i materijalnom sigurnošću. I kod nas je uočljiva premda nismo bogati, ili ne svi.

Očituje se kod onih koji misle da posjeduju bogatstvo, a ono njih posjeduje. Takvi ljudi, ponekad, nisu razumni, jer ih njihove želje čine slijepim.

 

Jedni se bore za bogatstvo, drugi da se obogate. I jedne i druge uhvati panika. Prvima nikad dosta, drugima strah od nemogućnosti da zarade. Život koji se svodi samo na trajanje, imanje koje će smrću prestati je život bez ljepote, tajne. Svodi se na dosadu i besmisao. Smisao života je u traganju kako ljubavlju, darežljivošću i kako pobijediti smrt i za života graditi besmrtnost. Najveće bogatstvo čovjeka je blagost, darežljivost, strpljenje, poštenje, ljubav prema obitelji, domu i domovini, čovjeku.

 

Lako je prosipati pamet, reći će netko. Neka vam ova rečenica otvori svjetlo u duši. Kad se moliš Bogu moli da ti pomogne steći toliko puno da ti drugi ne zavide, a opet ne toliko malo da bi kod drugih budio milosrđe.

 

Takve krize neki rješavaju čestim svađama , kad im padne mrak na oči, utapanjem u kapljici, drogi i svim vrstama opijata.

 

Niste li se nikad tako osjećali? Hvala Bogu da niste. Čovjek ipak nije stvar, stroj, računalo u kojeg možeš koješta pohraniti, a koji u svojoj hladnoj elektronici svjetluca s ekrana. Primijetit ćete nakon gledanja kojekakvih serija da veličina čovjeka nije u onome što on ima, posjeduje, premda svi tome streme, nego u tome kakav je, što on jest. Malo ih se trsi, osim vas koji čitate, da budu Bogom bogati… Ako u čovjeku vlada uvjerenje da je najvažnije samo ono što se može pojesti i popiti, obući, malo se razlikuje od magazina s novom i starom robom. U magazinu nema mjesta za ljude. Onaj koji u središtu ima Boga otvara srce čovjeku.

 

Eto, pogledajte bjelosvjetske i naše bogataše. Svetinja je broj, dobit, korist, interes, a tu se teško uklapa čovjek i njegova potreba. Njih se ne tiče sudbina čovjeka i njegove obitelji. Mnogi ne plaćaju rad, daju otkaze, bogate se na tuđoj muci i nikad im dosta. Oni boluju od dušobolje. Što više imaju, više žele. U neprestanoj su borbi s tržištem, profitom . Takvi imaju lak san za razliku od onih koji imaju malo pa i to dijele sa svojima radujući se tuđoj radosti. Prisjetite se one zgode iz Evanđelja o bogatašu koji ruši stara spremišta, gradi nova jer ima puno toga za spremit i kaže: “pij, jedi i uživaj dušo moja , imaš dobara za godine mnoge!” Bog mu reče:” još noćas će se tražiti duša tvoja od tebe, a ono što imaš čije će biti?”

 

Smrt sve potire, a vrijeme davanja nije njemu pripalo, naslijedili su oni kojima on ne bi dao. Isus kaže: „ … tako prolaze oni koji zgrću blago na zemlji, a ne bogate se u Bogu“. Počni, a drugi će te slijediti. Korizma je!

 

               Ne nije ovdje riječ o neradu. Samo je opomena da čovjek ne radi na jednom kolosjeku, ovozemaljskom, nego i na drugom nebeskom. Kako liječiti dušobolju? U Europi i Americi tisuće dolara se godišnje daje psihijatru. Čak nije sramota reći uz one ostale: frizera i mesara, da ima i svoga psihijatra.  Rezultati su porazni. U bezizlazu iz dušobolje neki dižu ruku na sebe. Siromasi su ulaznica za nebo, a ima ih koji čekaju u Caritasu, pučkim kuhinjama, na ulici. Blagoslovljeno bilo tvoje bogatstvo kad ga dijeliš s drugima. Jedna poslovica kaže da je “ruka koja daje uvijek iznad one koja prima.”