Ostati ili odustati

 

Pitanje koje često postavljam sebi, pitanje koje bih često voljela postaviti Vama.

Zašto ostajem u Crkvi?

Je li ona sposobna dati odgovor na moja očekivanja ili se ja bez problema pokoravam onome što ona od mene očekuje. Mogu li ja kao maleno, slabo i nestalno biće odgovoriti na velike zahtjeve koje crkva stavlja pred mene? Želim li uopće svoju slobodu staviti u služenje jedne stare i prašnjave Dame, programirajući sebe Božjim očekivanjima? Ponekad imam osjećaj da velika većina onih kojima nije problem biti ponosan na činjenicu osobne pripadnosti crkvi, pa to i naglašavati u određenim situacijama busajući se u prsa, želeći što stvarnije dokazati svoje katoličanstvo; to isto postaje problem kada treba slijediti ono što ta ustanova naučava ili, ne daj Bože, zatraži od njih.

Veliki problem predstavlja (ne)plaćanje lukna i ostalih crkvenih davanja od kojih crkva živi i funkcionira. Kada se povede priča o crkvi i crkvenim davanjima, svi imamo svoja mjerila, samo nam ona crkvena najmanje odgovaraju. Volimo reći da jesmo pripadnici crkve ali nas se puno ne dotiče ono što ona naučava, savjetuje ili zabranjuje. Najlakši način kojemu tada pribjegavamo nalazi se u našoj odluci da od svega ponuđenog uzmemo samo ono što nama odgovara, a ono ostalo zanemarimo. Postajemo sve više samo nominalni vjernici od čije vjere je ostalo samo ime.

Zašto ostajem u crkvi?

Mogu li pripadati crkvi a razapinjati je svojim jezikom? Stavimo na vagu sve dobro i loše što o njoj govorimo i mislimo? Proganjamo je svojim jezikom, silujemo njeno djevičanstvo a ona izlazi iz toga još svetija, još uzvišenija. Što je više ponižavamo ona stoji kao čvrsta hridina na mjestu koje joj stoljećima pripada. Mlatimo po njoj kao po starom, prašnjavom madracu misleći da ćemo se tako svidjeti Bogu. A zašto i ne bi udarali po njoj i po onima u njoj? Čega se trebamo bojati? Boga? Svoje savjesti? Toga da će nam zatvoriti svoja vrata crkva i taj Bog koji i onako sve oprašta? Pa se na koncu pitam: svi koji se tako ponašaju – kako mogu tvrditi da ostaju u njoj, da su dio nje i da se ne okreću od nje. Je li to način na koji čovjek danas ljubi – čovjeka, crkvu, istinu..? Pljunemo li bližnjega u lice uvjeravajući ga da to činimo iz prevelike ljubavi – kolika je vjerovatnost da će nam povjerovati. Mudrost knjige Sirahove opominje

 

stoljećima prije da „udarac bičem ostavlja masnicu, a udarac jezikom kosti lomi“. Na svijetu ništa novo! – reći će mnogi, a malo toga staroga što vrijedi.

Ostaje jedna Dama stara dva tisućljeća koja nam:

– jedina pokazuje Put, Istinu i Život i sada znam; ostajem u njoj jer sam dio nje i želim to ostati vječno; ostajem u njoj jer je ona dio mene… ostajem, jer osjećam i želim….

Možda je ponekad dobro prelistati stranice vlastite savjesti. Listati, zastati i pročitati… možda nam se ne svidi baš uvijek sve tamo napisano…ali ostaje nada da postoji još mnogo praznih, neispisanih stranica…