(Ne)moć šutnje
Čovjek je biće dijaloga, biće riječi i izricanja onoga što misli, osjeća ili želi podijeliti s drugim(a). Upućenost čovjeka na riječ kao sredstvo razumijevanja i sporazumijevanja svoje korijene vuče od čovjekova nastanka. Riječ je ta koja se oblikovala, razvijala i mijenjala kroz povijest, ona je ljude spajala ili razdvajala, ovisno o kontekstu u kojem je dolazila i načinu na koji su je ljudi razumjeli.
Iz daleke prošlosti, i šutnje koja je obavija u današnje vrijeme, postoji jedna Riječ koja je bila i ostat će neizmjerna vrijednost darovana čovjeku. Sveto Pismo nam donosi u Ivanovom Proslovu objavu Riječi: „ U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – Riječ bijaše Bog.“. (Iv 1,1) Riječ koja je promijenila svijet, koja je sve što je mislila da je vrijedno govora – rekla; i tada zašutjela, ostavljajući čovjeka zadivljena, uplašena ili nezainteresirana prema sadržaju svoga govora. Time je čovjeku darovala slobodu – želi li biti indiferentan slušalac ili diferentan sugovornik. Za vjernika Božja šutnja u današnjem vremenu nije znak da Boga nema, da nema više o čemu govoriti ili da se umorio od čovjeka. Naprotiv, čovjek je taj koji je pozvan razmišljati o riječima Svetoga Pisma, on je taj koji je pozvan sebe odgajati prema toj Riječi i živjeti po njoj. Boga obično ne čujemo u vrevi svakodnevnoga života, niti mu se puno obraćamo ako nam sve u životu ide dobro. Prođu dani a da nam ne padne na pamet. A čovjek je pozvan razgovarati s Bogom. Najbolji način za susret i razgovor s Bogom daje molitva. Božja šutnja nas odgaja da najbolje čujemo ono što Bog hoće, a sprječava nas da sami odgovaramo. Zbog toga ovo malo razmatranje i nosi naslov „ moć i nemoć“ šutnje. Moć je oznaka časti i vlasti, ona čovjeku daje dostojansveno i uvaženo mjesto u društvu i zbog toga je mnogi žele. Nemoć je suprotnost tome, i mnogi je ne žele. Osjećaj nemoći umanjuje vrijednost i dostojanstvo čovjeka.
Nasuprot tome, moć šutnje odgaja u čovjeku vrline, daje mu vrijeme da u tišini sredi svoje misli i odredi svoje granice. Moć šutnje pomaže čovjeku da na najbolji način čuje svojega bližnjega, i u konačnici, samoga Boga. Bog nije misao izvan nas, On je misao našega srca, izrečeni dio našega bića. Moramo misli ponovno vezati uz svoje srce, ušutjeti, da bismo iznova čuli Boga. To je pozitivna šutnja koja odgaja. Negativna šutnja prešućuje samoga Boga, jer postoje mnogi koji o njemu jednostavno šute – nijemi. Tako dolazimo do zaključka da moći šutjeti ne treba baš o svemu. Pozvani smo u-šutjeti pred Bogom, ali o njemu ne šutjeti.
Svijet je pun onih koji rado i puno pričaju. U njima prevladava „nemoć“ vladati vlastitim riječima korisno i potrebno. Od takvih nas često boli glava, i poslije bujice njihova govora, na kraju, kad ostanemo sami, ne ponesemo sa sobom ništa od svega rečenoga. Trošenje riječi nije osnovna svrha samoj sebi. Riječi su dio nas i treba znati sačuvati njihovo bogatstvo u svojoj duši. Iako, u ovom negativnom kontekstu „nemoći“ šutnje, postoji i njen pozitivi kontekst. Ta pozitivnost ogleda se ponajbolje u onima koji svoju zadivljenost Bogom ne mogu prešutjeti nego je prenose usmeno i pismeno drugima. Oni su ne-moćni pre-šutjeti Istinu.
Kršćani su pozvani odgajati sebe za poučan govor i pametnu šutnju. Šutnja je u svojoj tišini odgojila mnoge velike svece. Jedan od njih, sveti Augustin tako je davno napisao da;
„Ako šutiš – šuti iz ljubavi,
Ako govoriš – govori iz ljubavi … „
