Zavjet

Predvečerje Velike Gospe. Vrbici u nedogled. U nemirnim vodama utopilo se nebo. Sparina. Oživjeli nasipi djecom i odraslima. Na obzoru, kao u nebo propeta, zavjetna kapelica. Dijelom je ukopana u bunker, a s prednje strane, polukružnim zidom, grli pridošle kao majka raširenih kamenih ruku.

 

Neobična izgleda više liči na modernu skulpturu nego zavjetno svetište. Kao nekom čudnom mozaiku, izmjenjuju se cigle, drveni kvadrati, stakleni ulomci s vitraja, kamene ploče i crijep. Danas je dan posvete. “Bože moj, na što liči?” reče jedna žena. “Neobična je, ali velika u svojoj ljepoti” doda druga. “To je bio Markov zavjet i održao ga je” reče baka i prekrsti se. “Građena je od materijala iz svih Gospinih svetišta u Hrvatskoj.”

            Stajao pred kapelicom oslonjen na štaku. S praznom desnom nogavicom poigravao se vjetar. Pridošli prijatelji, stari ratnici pa uznemireni, izmjenjuju sjećanja na onu ratnu noć oživljujući mirise dima i krvi.

 

Kao i obično, pred bitku, poljubili bi križić s krunice oko vrata i zalegli u zaklon. Neprijatelj je opet i iznova želio prijeći na obalu. Tišina nad bojištem, a ratnici zaokupljeni svojim strahom. Pogledi im se nisu susretali. Počelo pred zoru. Osulo se nebo svjetlećim mecima, dok su granate orale plodnu slavonsku crnicu. Vraćali su istom mjerom. Marka su, nakon bitke, pronašli polumrtva prikovana za grede bunkera. Desna mu noga bila u krvi. Nitko nije shvatio od kud mu tolika snaga da sam sebi podveže nadkoljenicu i ne iskrvari. “Gospa me spasila,” odgovarao bi. Našli su mu medaljon među zubima, izgrižen. “Da ne zaspem i da izdržim dok me ne nađete.”

 

Zavjetovao se da će tu podići kapelicu Gospi na čast. Sad gleda ganut i ponosan. Nije čuo pozdrave, radosne povike pridošlih. Sjećanje je bilo jače. Kao u nekom čudnom filmu izmjenjivali su događaji od nekad i sada.

 

“Nisi fratar,” prekori ga žena, „da održavaš zavjet. Odlučio si u nevolji, ali sada ga nisi u stanju ostvariti!”

 

“Jesam!” reče. “Ne pitaš kako je nama dok ti obilaziš svetišta i prikupljaš grede, cigle, ulomke?” “Na vas nisam zaboravio.” Noći su mu bile najteže. Budio se znojan i uznemiren, neprestano ponavljajući: “…Koji je za nas raspet bio.” Tješila ga je, kao i nekad na Dravskoj obali, sama s vidljivim posljedicama rata.

 

Počeo je od srušenog Aljmaškog svetišta. “U ovim nagorjelim gredama, u ovim napuklim crepovima, prepečenoj zemlji u cigli, “nabrajao je ozaren nekom unutarnjom vatrom, “vidi se duša vjernička, šum Dunava u daljini, modro nebo nad ravnicom, molitva i pjesma orača, ratara i branitelja.”

 

Obilazio je Bistričko svetište u napasti da izbije nekoliko cigli iz zida. “Svetište se ne bi srušilo, a moje bi bilo posvećeno. “Darovali su mu nekoliko zavjetnih ploča i opeke i odljev crne Gospe.

 

Hodočastio je na Trsat. Njegovi su daleki korijeni s Jadrana. Kamenje je iz zida u vrtu. “Kad bi znalo govoriti, propjevalo bi stoljetnom pjesmom i molitvom posvećeno dodirom onih koji su tu sjedili i blagovali kruh nakon Mise, zahvalni za Marijin zagovor.”

 

Podno kipa izlizane ploče iz kamenih predvorja Sinjskog svetišta, Poišana, uglačane nogama hodočasnika, natopljene znojem pokornika koji su klečeći obilazili čudotvorne slike. U cvjetnjaku uokolo svetišta zemlja iz Šumanovaca, Ilače, Molvi, Voćina, Pleternice i Trškoga Vrha. “Sunce je u ovoj Hrvatskoj zemlji, hraniteljici i vjetar i kiša, oblačno nebo i suze matera naših na križnim putovima sinova svojih,” objašnjavao je prisutnima.

 

Kradomice je uzeo kamene ulomke iz Veprica svetišta Gospe Lurdske kraj Makarske, iz prasvetišta Gospe do Otoka kraj Solina, prizivajući zaljubljenika u starine, pokojnog don Franu da ga pred Bogom opravda. “U njima je zgusnuta povijest u kamenu, vjera kraljice Jelene i odanost Hrvatskih vladara Bogu, Crkvi i Bogorodici .”

 

Građevina je prednjim djelom ličila na pralik “Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta. “Vrata su bila od redenika i granata s dvije topovske čahure prepune cvijeća.

 

“Ovdje je u svaki kamen, svaku ciglu, svako drvo utkana molitva, uzdah i stoljetna vjera hrvatskog naroda i njegova borba za “krst časni i slobodu zlatnu.”

 

“Gradio si je bez dozvole, mogu ti je srušiti,” rekoše.

 

“Dok sam gradio ovu u sebi sam sagradio veću, Bogu na slavu i Gospi na čast, a nju ne mogu srušiti,” zaključi. “Gospa ima lice tvoje mame,” zapita jedna. “Istina, Marija ima lice žene, svake žene, a ova i oči moje pokojne matere,” odgovori.

 

Došao župnik. Gledao je netremice u kapelu izraslu iz patnje, vjere i ljudskog stradanja. “Marija je puno značila naraštajima prije nas,”započe,” ostala je i danas znak neuništive nade u beznađu, posrednica milosti, zagovornica i utjeha!” Prije posvete Marko skide krunicu s nagriženim medaljom, a sin je objesi Gospi oko vrata. U mnogim se očima nazirale suze. Kćer započe: “Zdravo Djevo, kraljice Hrvata,” a prisutni prihvatiše i pjesma krene širinom Dravske obale, od srca do srca, od Gospe do neba.