Susret u Božiću
Nasta vrijeme bremenito.
noć pred jutro razlivena
u daljine u nedogled
ispod neba zvjezdana.
Svemir ruke dodiruju
repaticom zvijezdom obasjano.
Od iskona, od davnina čovječanstvo
srcem zovuć boga sluti,
pa ga vole, pa ga mole,
slikom, likom predstavljaju
vežuć sebe uz nebesa.
Dan je zora otvorila.
sve su riječi izrečene,
u tvrd kamen urezane
u srcima pohranjene,
u Božiću dozorile.
Božja tijelom posta u vremenu.
U njemu se nebo primaknulo,
u ljudima nada procvjetala
i sve novo s njime započinje.
Najavljen je od davnina.
k nama dođe iz ljubavi.
Bez njega bi tama bila ,
život kratak i bez neba
i stoljeća uzaludna,
sve bi smrću završilo, u beznađu.
Pjesma poljem razlivena.
to anđeli boga slave, ljude zovu
na poklonstvo.
Razapesmo mreže srca,
ko pastiri ove noći
da riječ božju uhvatimo
ko zvuk zvona nad ravnicom.
Sluša gospa kako diše
sin maleni u naručju.
Josip gleda, sumnji ne da da uskvasa.
oči rastu gledajući u pastira uokolo
ko sad naše uz jaslice.
Božji sine i Marijin,
bez susreta u Božiću
svijet bi bio bez vječnosti,
zemlja pusta, ljudi smrti okrenuti,
ruke prazne iznad groba.
Čuli su ga kako plače suzom ljudskom,
zapamtili riječ njegovu o čovjeku
i o nebu u ljudima
i o bratu u nevolji koji licem njemu sliči.
u njima je srca bilo.
Sine božji, o Isuse,
u nam si, u svakome,
u čovjeku i patniku,
u radosti i u smrti
noć se u dan pretvorila
svjetleć zemlji
što se vrti.
Sretan Božić svim od neba
zlato, tamjan, on ne treba
srca dajte braći svojoj
u njima ste njemu dali.
Slavko Vranjković- sacerdos