BOLEST KOJA RAZDVAJA
Čuli smo kako nam je došla kako se širi s osobe na osobu.
Izgleda da se virus uglavnom prenosi kapljičnim putem pri
kihanju i kašljanju. Nema druženja. Fizički i emotivni razmak
među ljudima. Nije li nešto slično, nekad u doba nastupa Isusa
Krista bila guba?
Prenosila se dodirom. Kako je to otužno. Bolesni su bili u
izolaciji, prognani iz zajednice bez liječničkog nadzora,
samilosti i sućuti. Umirali su od bolesti i gladi osamljeni i
odbačeni. Zdrav bolesnom ne smije prići.
Gubavi nisu smjeli među zdrave. Čak su imali dužnost
vikati „Gubav, gubav“! kao opomenu prolaznicima.
Evanđelje donosi zgodu ozdravljenje gubavca, a ja sam ih
opjevao u pjesmi.
Isus je čuo njihov vapaj, glas, koji su oni oko Isusa, htjeli
ušutkati.
GUBAVAC
Ljudima daleki, bliski suncu u zenitu,
sjedimo kraj puta daleko od zdravih
i čekamo samilosni pogled prolaznika.
Sapeti smo, bolešću okovani.
Naši se putovi ne dodiruju, daleki svojima, sebi
i Bogu ponekad.
Tijela su nam krvave rane, kao da smo se
u srce pretvorili.
Noću izlazimo. Mjesec nam nad glavom
i nebo zvjezdano.
Otkrivamo lica, ruke iznakažene bolešću,
oči bez suza. Smijemo se bezubim ustima.
Noć nam je dan postala pa se ljudski osjećamo
dok zdravi sanjaju u mekim posteljama.
Jednu smo te večer vidjeli u prolazu, izdaleka
i zapamtili tvoj samilosni pogled.
Jutrom smo se zdravi probudili.