Slavko Vranjković – u sjećanje

Kada umre čovjek, za mnoge  je to samo jedno ljudsko biće na majčici Zemlji manje. Kada umre čovjek koji je bio svećenik za mnoge koji su ga poznavali je to velik gubitak.

Kada premine čovjek svećenik, u prvom redu duhovnik, naprosto zasut puninom dara Duha Svetoga, razdajući oko sebe svekoliku snagu duha, riječi, pera i kista čime je bespoštedno, pri ama baš svakom susretu i nas obogaćivao, onda je to gotovo nenadoknadiv gubitak. Ne samo za one koji su ga imali prilike susresti, nego i za one koji ga nikad nisu vidjeli, a koji su preko njegovih slika i knjiga tražili te pronašli put do Boga.

Mi Nuštarci, često smetnemo s uma koliko nas Bog voli i štiti. Osim što nas je sačuvao u svim teškim vremenima naše burne povijesti, dovoljno se samo prisjetiti Domovinskog rata, zar ne? Olakšavao je naše patnje i u poraću. Kada smo, nakon nemilosrdnog i krvavog rata, uz materijalnu obnovu vapili i za toliko potrebnom utjehom i  duhovnom obnovom te povratkom u Cerić i Marince razorena i okupirana sela naše župe, dragi Bog nam je s razlogom poslao našeg župnika Slavka.

Došao je k nama, naslijedivši našeg ratnog župnika Antu Mihaljevića. Tad smo bili posebno osjetljivi, jer bio je rat, poratno je to vrijeme bilo. Ne bilo koji rat, nego naš Domovinski. U tom ratu u kojemu smo vrlo skupo, dragocjenom krvlju, životima naše mladosti te ogromnim materijalnim stradanjima platili cijenu naše slobode. Nuštar se, uz Božju pomoć, te žrtvu i pomoć brojnih hrvatskih sinova iz raznih krajeva Hrvatske i svijeta, u toj  borbi  pri stvaranju naše Domovine, proslavio. U herojskoj obrani Nuštra brojni su smrtno stradali, a dvostruko brojniji su ranjeni i invalidi. Od imena poginulih naš župnik Slavko satkao je čitavu Žalosnu nuštarsku krunicu s pet desetica. Žrtva nije bila uzaludna Nuštar nikad nije pokoren, a uvelike je pridonio obrani i opstanku Domovine.

Da, proveo je naš Slavko s nama, takvima kakvi jesmo, pune 24. godine. Nije štedio snage, cijeli nam se godinama davao i dao. Uzevši mjesto sluge, vođen Duhom olakšavao je naše patnje. Dovršio je obnovu župne crkve, na mjestu potpuno porušenih sagradio je dvije nove crkve, u Ceriću i Marincima. Vidao je, sve to vrijeme, naše rane i boli. Krijepio nas je snagom Duha, milovao svojim propovijedima i to ne samo u poraću, već pune 24. godine. Ništa mu nije bilo teško, jer Bog je bio s njim, a imao je naš Slavko razumijevanje, sućut i utjehu za svakog tko bi mu se obratio u bilo kakvoj potrebi.

Dočekao je on, doduše nakon brojnih „produžetaka“ i odlazak u mirovinu. Zbilo se to prošlog ljeta u njegovoj 77. godini života. Nakon što je, pomalo narušena zdravlja, ali u još dobroj snazi i to ne baš i uvijek svojom voljom, 12 godina radio više od svojih vršnjaka, došao je i taj dan. Mučan za svakog svećenika koji pripada svima i ne pripada nikome, doli Kristu. Odlazak u mirovinu bio je i za našeg bivšeg župnika, kako mi je pričao, prilično mučan. Slavko je nakon 50 godina svećeništva i 24. godine provedene u našoj župi u mirovinu ipak otišao s nezasluženom boli u srcu. 

“Razapet između davanja sebe i primanja mrvica zahvalnosti i ljudskog priznanja. Ali, vjera nas potiče, i to mogu samo biti naše želje: neka ga Gospodin nagradi za sve dobro što je činio i utješi onom ljubavlju i razumijevanjem koje nikad nije mogao dobiti od ljudi. Ta čežnja u kojoj se isprepliću ljubav prema Bogu, Domovini i ljudima, sjećanja iz djetinjstva, posebno na majčinsku ljubav i rodni kraj, težina sadašnjosti i pogled u ovozemaljsku i vječnu budućnost ostaju trajno zabilježeni u njegovim slikama i stihovima. Za njega se zato s punim pravom može reći: otišao je, ali je ostao. “ Citat Snježana M. Gladić – portal Vjera i djela.

Naš Slavko je imao svoje pero i kist te nadu i san. Imao je oslonac u Gospodinu te vjeru kako će dijelom uz svoju braću u Domu za svećenike u Đakovu, a posebice svog prijatelja vlč. Tadiju koji ga je tamo već čekao, kao i drugim dijelom uz svoju preostalu obitelj, provesti godine koje mu je Stvoritelj namijenio. Gospodin ga je prema našem shvaćanju ipak prerano pozvao, iako svjesni kako svijeća koja intenzivno gori – brzo dogori.

Za mene Slavkova suradnika u Župnom pastoralnom vijeću, posebice na poslovima stvaranja i uređivanja župnih mrežnih stranica te prijatelja s kojim se privatno nisam gotovo niti viđao osim nekoliko puta u Doba korone, kada sam došao u pustu crkvu, ubiti njegovu svećeničku samoću i dati mu do znanja kako nije sam te pri tom zabilježiti dragocjene video materijale i objaviti ih na mrežnim stranicama župe – bivši župnik Slavko bio je pravi Božji dar našoj, u Domovinskom ratu, napaćenoj župnoj zajednici. Pomogao je nama njegovim župljanima, nakon pošasti rata i svega što rat sa sobom donosi u ljudska srca, vratiti se ponovo u život, život dostojan čovjeka u svakom smislu.

Zato dragi moj prijatelju, hvala dragom Bogu što nam te poslao, od sveg srca hvala Tebi za sve što si učinio za našu zajednicu i šire. Bio si pravi promicatelj Božje riječi te vatreni zagovornik nade u neki bolji i pravedniji svijet s onu stranu obale života.

I kao što pjesnik Mak Dizdar napisa

„Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.

Ali smrt nije kraj

Jer smrti zapravo i nema.

 

I nema kraja.

 

Smrću je samo obasjana

Staza uspona od gnijezda do zvijezda“

 

… kao i…

 

“Došao si ovdje

Gdje je najnezahvalnije bilo doći

Ovdje gdje je najluđe bilo stići

Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo nići

Jer ovdje se ne živi samo da bi se umrlo

Ovdje se i umire

Da bi se živjelo.”

 

 

Jednom si rekao i slažem se: „Voljeni ne umiru dok žive u srcima našim“

Dragi velečasni Slavko, hvala ti i u ime brojnih župljana, svih župa koje si u svom svećeništvu vodio, svih koji su te poznavali, svih onih koji su gledali tvoje slike te čitali tvoje stihove i prozu, svih s tvog hercegovačkog krša kao i tvoje ravne slavonske Vrbanje…

Počivao u krilu Onoga koji te k sebi pozvao. Moli za sve nas.

 

Stanko Leko, suradnik i prijatelj