novac

Bogom bogati

/in /by

Čovjek želi bogat biti za života,

radi, gradi, razgrađuje

i podiže kuće svoje do oblaka,

do pod nebo.

 

 Život mu je

bez molitve, dobrih djela.

Bog mu novac,

vječno gladan i vremena

i imanja, pa je gramzljiv, nezasitan.

 

Na svem štedi, nikom ne da,

na sve druge  zavist gleda, pa se ljuti,

pa boluje od  pakosti.

Nikad dosta.

 

Gubi ljude, prijatelje gubeć’ Tebe,

Tražeć’ vječnost u bogatstvu,

gubi sebe,

a kad umre i  nestane sve to osta’.

 

Sve je kod nas drugačije, kod kršćana.

Zahvalni smo za imanje,

kruh svagdanji, polja, znanje

dijeleći ga s braćom svojom.

Bogati smo mi u Bogu.

 

Puno srce, puna usta,

iza nas će svjetlost ostat,

a ne zemlja mračna, pusta.

 

Čovjek želi sretan biti,

pa to traži u provodu, igri,

piću, u radosti kratkotrajnoj

sve od danas pa do sutra.

 

Nikad dosta, nikad sretan,

 jer mu toga puno treba,

da propjeva,  uznemiren pa se žali,

ne uživa željan sreće,

a uvijek mu baš to fali.

 

A sreća je kad si čovjek,

 kad si vjernik koji znade

da dijeleći više imaš,

 da si  ovdje samo putnik

s mnogom braćom oko stola,

 što dobrotom nebo grade.

 

Mi u tebi, ti u nama

 trudeći se svednevice,

da bi drugi, našom vjerom,

 prepoznali Tvoje lice.

 

Čovjek želi vječan biti,

 pa se liječi, pomlađuje,

trag o sebi urezuje u kamenu,

u knjigama,

u pamćenju povijesnome.

 

Uznemiren.

Sve prolazi, sve nestaje

 u vremenu i kad neće,

smrt mu dođe u pohode,

pa umire u sjećanju,

u ljudima,

a Bog mu je davno umro.

 

U vjeri su  ljudi mladi,

godine se i ne broje.

Starih ima u mladosti

 i mladića od godina

srca mlada, duše mlade.

 

Takvi znaju vječne tajne,

po kojim se Ocu stiže,

Tijelom tvojim nahranjeni

 svaki dan smo nebu bliže.

 

Govoriš nam sad o putu i o sebi.

Stvaraš tako ljude nove što

olujnim morem plove,

dok se zemlja nebom vrti,

a nas vodiš do života,

a od smrti.

 

Sad smo s Tobom novo nebo,

zemlja nova.

Riječi Tvoje zasijane

 sada rastu sve do ploda,

od susreta.

 

Mala klica od dobrote,

vjere, nade i ljepote

sluti nebo i gledanje lica Tvoga.

 

Slavko Vranjković, sacerdos