ECCE HOMO

Izranjen

od biča do krvi,

od križa,

postade

prvi što ljubi i

prašta raspet

nebom

dotičuć’ zemlju,

a srcem

za drugu

obalu

most.

Nad

Golgotom oblaci tamni, a

On propet

ruku raširenih.

Razlomljen

Ko’ kruh

kojeg  je u svoje tijelo pretvorio

iz ljubavi

do bola,

do smrti.

Vječnost u vinu

s krvlju

svojom dade.

„Tko jede od ovoga kruha

i pije“,

reče,

„ja sam u njemu

i on u meni,

sjedinjeni“.

Što je zemlji dalje ,

beskraj mu je bliži.

S nebom  u oku

On

Oca doziva.

Uz njega mati.

Križ

kao da iz srca raste

zgusnut od  bola i suza,

u patnicima

tisuću puta

ponovljen.

Učio  nas je o Bogu

i kako su

On i Otac

jedno.

Duh je vjetar

u jedrima križnim.

Učio  nas je o zemlji,

i sebi , o putu

i rastu sjemena,

o tom da smo  sinovi svjetla

i kako se darovano stostruko vraća

i da smrt

nije odgovor

na sva pitanja i da

bez križa nema neba

nad Golgotom,

svitanja.

Voljeli smo ga kao što se voli

život,

jutro,  radost i suton,

čeznuli za licem.

Razapinjali ga iznova,

raspinjući druge.

Htjeli smo biti

gospodari zemlje

i neba,

proći

ispod duge,

a nismo!

On postade i ostade

naš brat,

Otkupitelj,

Očev Sin.

Znamen.