Kritičar (korizmeno promišljanje)

Toliko toga nam smeta. S jutarnjom kavom “piješ” tamnu stranu svijeta i Hrvatske. Trač naš svagdanji.

          Mnogi su ljudi, institucije, na vašem “operacijskom stolu.”  Gledaš u tuđi život i kopaš po njegovoj sadašnjosti, prošlosti, tražiš skriveni smisao njegova pogleda, osmjeha, kalamiš i ono što nije mislio, znaš i ono što nije rekao.

           Gdje god da si, što god otvoriš, radio ili novine, piše se i govori o nekom. To je, kažu, prevršilo svaku mjeru.

          Svi o svima govorimo, neprovjereno,  nasladno, neobuzdano i  na brzinu kao da radost i dobar glas nosimo, kao da se bojimo da ne ostane u nama. To je začudna potreba ulaženja “u tuđe živote”, u prošlosti i događaje koji bi se, ako već nisu, mogli dogoditi. Kakva si ti osoba? Prema sebi nismo tako kritični, kao što su drugi prema nama. Čak nam je krivo, ako nas Bog opomene preko Biblije, propovijedi, “jer, što to njega briga?”

          Korizmeno vrijeme je  idealna prilika.

 

          Sliku koju o sebi imamo treba korigirati, idealna je. Onu koju drugi imaju prema nama popraviti, manjkava je. Ima više modela. Evo dva u svjetlu psihologije i Evanđelja. Kakva si osoba?

         Samopouzdana, kreativna. To su osobe koje više daju nego primaju. Imaju potrebu da se daruju. Traže način da usreće, obogate ljude i okoliš. Vječno nešto grade, kombiniraju. Malom pažnjom od osmjeha do riječi druge daruju. Takvi ne očekuju da im se ljubav, poštovanje, vjera i svi darovi donesu kao na srebrnom pladnju. Oni se daju u potragu za tim darovima. Oni te ljubavlju zaduže  i moraš ih voljeti. Njihova dobrota je zarazna, moraš im zahvaliti, njihova riječ smiruje, rado ćeš je poslušati. Takvi se bore za svoje mjesto u tebi, u Crkvi, u obitelji.  Ne očekuju da ih se mora voljeti, poštivati, čuti. Oni imaju dovoljno hrabrosti, prihvaćaju činjenicu da se nekima neće svidjeti, da će ih krivo shvatiti. Oni, unatoč svemu, idu naprijed. Oni Boga vole, mole, ali ne zdvajaju kad ih ne usliša. „Neka bude volja tvoja“. Takvi u pravilu ne kritiziraju tuđe postupke, shvaćaju ih,  jer da su u tim okolnostima možda bi učinili isto.

          Druga vrsta ljudi su pasivni. To su osobe koje cijeli svoj život okreću prema drugima  očekuju da im se daruje od života do ljubavi. Prepoznat ćete ih po nerazumnim zahtjevima. Njima uvijek netko mora: dati, uraditi, nabaviti od države do Boga. Jako su ranjivi, zamjeraju, osvetoljubivi, uvredljivi. Uvijek im se čini da im je nanesena nepravda. Njih ni Bog, kako misle, ne razumije. U čemu je problem?

          Iako su kršćani neke boli duša od mržnje koju nisu preboljeli , od osvete koju nisu vratili, od zavisti, psovke, pobačaja, pijanstava, lakomislenosti, krađe, osjećaja manje vrijednosti. Oni koji sebe ne prihvaćaju, kako će druge?  Ako si sebi našao stotinu mana, koliko ćeš naći drugome.

          Što bi trebalo? Ispraviti pogrešku koju mnogi čine. Neprestano uspoređivanje s drugima, bilo pozitivno bilo negativno. Tebe Bog voli baš takvog, ne zato što si poput drugih, nego zato što si to ti. Kad bi se tako prihvatili i zavoljeli, s pravom na pogreške, onda bi i druge lakše prihvatili. Za druge bi imali samo lijepe riječi i opravdanje za učinjene pogreške. Biblija nam daje neke odgovore i poticaje.

          Jakov kaže: „Ako tko misli da štuje Boga, a ne zauzdava svoga jezika, vara srce svoje, njegovo je bogoslužje bez vrijednosti…“ Neki kršćani i oni koji to nisu, pritom zaboravljaju redoslijed u kajanju, najprije moj grijeh, moj preveliki grijeh, a onda tuđi. I sami smo grešni i nama je potrebno kajanje pa se pitajmo: tko smije, kako reče Isus: “prvi baciti kamen?” Ja nisam siguran da smijem, a ti?

          Sad je korizmeno  vrijeme za popravak. Iskoristi ga! Preduvjet je zauzdati jezik. Što se tiče posta treba postiti od psovke, ogovaranja, klevetanja. Jakov ga uspoređuje s vatrom: „I jezik je vatra, pazite kakve li male vatre, a cijelu šumu zapali.  Promisli! “Jezikom blagoslivljamo Boga i proklinjemo, iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. I lošim se kritikama pametan čovjek može okoristiti. Može li se što obnoviti bez kritičnog pogleda s više očiju? Piše u dokumentu “O Crkvi”: „Nedosljednim životom kršćani, ponekad, lice Kristovo više sakrivaju nego otkrivaju. „Zato su nam potrebne tuđe oči.“

          Toliko je toga bilo i ima, što  nas čini dvoličnima, prijetvornima, farizejima. Zašto to ne priznati?

          Konačno pozvani smo da budemo sol i svjetlo, a što će biti „ako sol obljutavi?”