Naš župnik Slavko, nakon 24 godine odlazi u zasluženu mirovinu

,
DSC00011

Iz obilja srca usta mu govore – Lk 6,43-49

Prije 24 godine, o sv. Ani 26. srpnja 1998. Mi Nuštarci, ispratili smo našeg ratnog i poratnog župnika Antu te dočekali župnika Slavka otvorena srca. Tražili smo tog dana od njega da zaore duboku brazdu u ovom našem ratom razrovanom dijelu božjeg vrta u župi Nuštar.

Previše posla smo mu tog dana natovarili na vrat, tražili smo materijalnu i duhovnu obnovu. Jer, trebalo je iz pepela podići filijalne crkve u Ceriću i Marincima te dovršiti započetu obnovu naše župne crkve. Što je još zahtjevnije žudili smo za duhovnom obnovom. Sumanuti neprijatelj je u ratu porušio naše domove i sve ono što smo godinama vrijedno gradili, ali svakako je poljuljao stanje našeg duha i duša. Uvjerili smo se tih dana kako je često  lakše popraviti materijalno nego li duhovno.

Sad sa ove 24 godine odmaka, iako vjerujem da svatko od vas čitatelja ima svoj sud o župniku Slavku, usuđujem se progovoriti par riječi iz mog kuta gledanja, kao sudionika domovinskog rata i poslijeratne izgradnje, a pri tom vjerujem kako bi se mnogi od vas sa mnom složili.

Župnik Slavko dao je sve od sebe da uspije u oba naša zahtjeva. Gradio je porušene crkve, ali kao vrlo jak duhovnik obnavljao je naša ratom uzdrmana srca. Nije mu bilo teško i nije se žalio, jer Duh Sveti vodio ga je u tom poslu te je svojim djelom i snažnom riječju liječio duboke rane nastale u našim srcima, a zbog gubitka domova i članova obitelji. Sad kad odlazi, mogu slobodno reći da boljeg propovjednika nisam slušao u životu, osim jedne propovijedi biskupa Egidija Živkovića prije nekoliko godina na groblju u Vukovaru. Dakle naš župnik Slavko, vođen Duhom Svetim nije imao potrebe pripremati svoje propovijedi, uvijek je na svakoj svetoj misi u propovijedi, majstorski spajao poruku evanđelja sa svakodnevnim životom. Njegove propovijedi nikad nisu bile dosadne, a mogao ih je jednostavno razumjeti svako od nazočnih bez obzira o životnoj dobi ili stupnju obrazovanja, jer iz obilja srca usta mu govore.

Inače kao čovjek župnik Slavko je vrlo snažan, nije se libio zasukati rukave i vrijedno fizički raditi što god treba. U isto vrijeme iza te vanjštine sakrivao je više ili manje uspješno svećeničku samoću. Pogađale su ga snažno pohvale: “Bože dragi mora da ću uskoro umrijeti, čim me toliko hvale!”, govorio bi. Ružne stvari što je dočuo da ljudi govore o njemu, također su ga jako dirale u srce, nosio se s njima koliko je mogao, rijetko mi se jadao kao prijatelju, radije mi je pokazivao svoje nove slike koje je započeo ili dovršio. U svojim vjernim pratiteljima, slikama i pjesmama je najčešće pronalazio utjehu.  Najteže mu je bilo s oltara tražiti novac, činio je to u rijetkim prigodama pritisnut od svećeničkih glavešina, neugoda mu se pri tom iščitavala na licu. 

Osim svega rečenog, tjeran nekom unutrašnjom energijom, neumorno je radio na pisanju i slikanju, za svoje radove dobio je mnoga domaća i inozemna priznanja. Obogatio je i nas svojim umjetničkim radom. Čast mi je bilo biti njegovim suradnikom i prijateljem, iako je držao distancu, kako prema svim župljanima, tako i meni te nikad nije dolazio meni kući (osim za blagoslova obitelji) uspijevali smo biti prijatelji.

Što reći na kraju, možda VELIKO NUŠTARSKO HVALA, znam da nije dovoljno, ali skromnom župniku poput našeg Slavka bit će zasigurno dovoljno.

Neka ga poživi dragi Bog u dobrom zdravlju, i poda mu još puno radosnih trenutaka u više nego zasluženoj mirovini!

……………………………………………………………………………………

Ovdje pročitajte govor dobrodošlice 26. srpnja 1998.

Pozdrav i dobrodošlica župniku Slavku

 

Premještaji i službe svećenika 2022