Svjetski dan bolesnika

           O spomendanu Blažene Djevice Marije Lurdske, papa Ivan Pavao II je 1992.godine ustanovio Svjetski dan bolesnika na dan 11.veljače a ove godine obilježavamo ga dvadeseti puta. Prisutnost mnogih bolesnih hodočasnika u Lurdu i njihove molitve upućene majčinskoj i nježnoj brizi Djevice Marije jedan su od osnovnih razloga povezivanja ta dva datuma. Mariju – Mater Dolorosu, (Majku pod križem) koja je u svojoj boli pridružena Kristovoj žrtvi i koja pod križem trpi zajedno sa svojim božanskim sinom lako je poistovjetiti sa svojom osobnom bolešću i patnjom. Zbog toga je ona “Ona“ kojoj hrle oni koji pate i trpe. Pouzdajući se u Marijinu utjehu i njenu majčinsku pomoć bolesnici u njoj vide ponekad i posljednju nadu, zadnje utočište iz kojega mnogi odlaze uslišani i ozdravljeni. Čudesna ozdravljenja koja se tamo događaju svjedoče o snazi molitve i snazi vjere .
          Latinska riječ sanitas u prijevodu znači zdravlje, pamet , razboritost. Pridjev sanus označavao je  čovjek zdrav, čitav, zdrave pameti, trijezan, razborit  i na određeni način, ukazivao je na važnost zdravlja cjelokupne osobe. Svjetska zdravstvena organizacija definirala je zdravlje kao stanje cjelokupnog fizičkog,duševnog i duhovnog blagostanja osobe. Čovjekova težnja za srećom oduvijek je težila tome da se čovjek oslobodi od bolesti ali i da shvati njezin smisao kada joj je izložen. U Novom Zavjetu možemo čitati kako je Isus obilazio gradove i sela „učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć“ (Mt 9,35). Ozdravljenja su bila znak njegovog mesijanskog poslanja. Dokument Kongregacije za nauk vjere Naputak o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje (2000.) pokazuju kako Isus ima moć ozdraviti cijelog čovjeka; dušu i tijelo i oprostiti mu grijehe. Dokument nadalje ističe kako bolest, premda može, iz kršćanske perspektive, imati i pozitivne strane, ipak u konačnici ostaje zlo kojega se čovjek nastoji riješiti.  Crkva obred bolesničkog pomazanja unosi u popis sedam sakramenata na Lyonskom saboru 1274.god., a 1547. god. ga potvrđuje na Tridentskom saboru u Dekretu o sakramentima. Promatrajući današnje društvo i stav prema bolesničkom pomazanju,stječe se dojam da je taj sakrament nešto na što se rodbina odlučuje u posljednji trenutak, kriomice i nažalost, često sa zakašnjenjem zove svećenika. Sve to je posljedica krivog poimanja sakramenta koji je dugo vremena nosio naziv „posljednje pomazanje“ pa je zavodio vjernike u zabludu, jer su i oni, a i sami bolesnik znali da se tim činom bliži posljednji trenutak bolesnika na ovome svijetu. Zbog toga su odugovlačili sa primanjem svetog sakramenta i mnogi su sa ovoga svijeta otišli ne primivši ga. Promjena naziva ublažila je malo stavove ali je i dalje prisutan odmak primanja sakramenta. Bolesnicima se preporučuje da sakramentu bolesničkog pomazanja pristupaju ako obole od teške bolesti ili se pripremaju na operaciju, a mogu mu pristupiti, zavisno od okolnosti, onoliko puta koliko to nalaze opravdanim svojim zdravstvenim stanjem. Vjera  u ozdravljenje je vjera u Isusa Krista, koji je na sebe uzeo boli svih ljudi i tako ispunio ono što su o njemu naviješćivali proroci.
           Osim toga, i cijela crkvena povijest naglašava terapeutsku ulogu vjere  koju i danas prakticiramo kroz mnoštvo različitih oblika  koristeći za to prigodne molitve,  odlazeći na hodočašća i vjerujući u čudotvorna ozdravljenja koja su se dogodila bolesnicima. Bolest je usko vezana uz smrt, pa su kroz povijest nastajali različiti obrasci prigodnih molitvi za zdravlje.
Rimski misal sadrži tako obrazac misnog slavlja za bolesnike (pro infirmis) u kojem se moli za zdravlje bolesnih i za duhovne milosti. Rimski obrednik sadrži Red blagoslova bolesnika koje može primjeniti svećenik, đakon ili obični laik sa obredima i molitvama koje su za njega predviđene.
           Svatko je od nas  u životu imao iskustvo bolesti; veće ili manje. Naravno da nas osobna bol više dotiče nego bol drugoga.  Ono što je važno to je ne zaboraviti da je i taj drugi ljudsko biće čije je lice slika Božja, i kao takav potrebit je našeg suosjećanja i ljubavi. Bolesnik nije opečaćen, kažnjen od Boga – nije sam i napušten – Krist je s njime jer je sve boli učinio svojima. Bolesnik nije promašen slučaj – Krist ga je uključio u red spasenja, i preobrazio trpljenje u krepost. Bolesnik nije beskoristan – u svome tijelu on nadopunjuje ono što nedostaje muci Kristovoj. Bolest, smrt i patnja nisu dio  izvornog Božjega plana, ali se nalaze na putu ka Kraljevstvu Nebeskom.