Veliki četvrtak
Zadnja Isusova večera i sve što se tada dogodilo, daleka je prošlost i od nje nas dijeli velika vremenska udaljenost. No, misao nas može prenijeti u ono doba, u onu svetu večer, u dvoranu posljednje Isusove večere. Veliki četvrtak je zaista veliki. To je spomenik velike i dirljive Isusove dobrote. Veliki četvrtak – stoga je prvo svećeničko ređenje, prva sveta pričest, prva sveta misa prikazana rukama najvišeg i najdostojnijeg od svih svećenika. Najuzvišenije stvari su tu izražene najjednostavnijim riječima.
Ovo je tijelo moje! – i kruh se pretvara u Isusovo tijelo. Ovo je kalež moje krvi! – i vino postaje Isusova krv. Apostoli nijemi gledaju. Ne govore ništa. Samo Gospodin nastavlja: Uzmite i jedite! ..Uzmite i pijte!.. I oni to čine. Prva sveta pričest na zemlji. Anđeli nijemi gledaju. Oni se ne mogu pričestiti, a ljudi, manji od njih – mogu. Neizmjerni Bog je do kraja ljubio malenog čovjeka, s kojim se ujedinjuje. On je u njima. To je puno, ali nije sve, jer Isus dalje nastavlja: Ovo činite meni na spomen! I tko da to čini? Svi ljudi! Isus je pronašao način na koji će ovjekovječiti svoju prisutnost na zemlji. Ostat će s nama sve do svršetka svijeta. Do kraja, jer naš Bog je ljubav. I čovjek ide Bogu po ljubavi.
Samo ustanovljenje presvete euharistije je i poseban dar, i poseban dan; jer u njemu slavimo svoje spasenje i dan svih naših svećenika, to jest dan onih koji predvode naša euharistijska slavlja. I mi to neprestano činimo, kroz vjekove. Slavimo euharistiju kao spomen i sakrament, promatrajući ga prvotno kao spasenjski čin Boga darovan čovjeku. Uprisutnjenje Isusa Krista u euharistiji je bitno povezano sa spasenjem, jer samo slavlje euharistije usprisutnjuje Isusa Krista, raspetoga i uskrsnuloga. Duh Sveti u euharistijskom slavlju ostvaruje Gospodinovu volju da nam se daruje pod znakovim kruha i vina – njegovog tijela i krvi. Vjernici tako imaju priliku sudjelovati u novome i vječnome savezu koji je ustanovio sam Gospodin na posljednjoj večeri, te tako čineći, čine jedan narod sjedinjen s Kristom.
Euharistijska se sakramentalna gesta obavlja pomoću kruha i vina. Pšenični kruh je beskvasan ili kvasan. Vino treba biti od grožđa, te mu se dodaje, prema postojanome običaju Crkve, nekoliko kapi vode, čiji je smisao izraziti sjedinjenje kršćanskog puka s Kristovom žrtvom (usp. DH 1303, 1320, 1642). Crkva propisuje svećenicima ovaj običaj koji ustvari postaje obvezatnim, premda nije nužan za valjanost. Gestu čine i riječi posvete, gdje se preuzimaju Isusove riječi ustanovljenja. Nužnost ovoga izričaja spada pod katoličko vjerovanje. Zaziv Duha Svetoga, tj. epikleza nije nužno potrebna za valjanost, ali riječi pretvorbe su nužno potrebne za valjanost sakramenta. Služitelj euharistije je valjano zaređen svećenik, koji djeluje u Kristovoj osobi – in persona Christi – u Kristovo ime, zastupajući njega, u navlastitome i sakramentalnome poistovješćivanju s Velikim i Vječnim svećenikom koji je začetnik, i koji ostaje glavni vršiteljem svoje vlastite žrtve. Svećenik je ređenjem postao prikladnim vršiti „sacrum“, tj. zajamčiti objektivnu svetost uprisutnjenja Kristova čina i njegove osobe, te omogućiti Crkvi sudjelovanje u tome. Pričest dijeli biskup, svećenik i đakon, ili izvanredni djelitelj, tkz. akolit. Svi kršteni mogu valjano primiti svetu ueharistiju, a da bi to bilo plodonosno, moraju biti u stanju milosti, tj. sakramentalno ispovijeđeni.
