Veliki četvrtak

Posljednja Isusova večera i sve što se tada dogodilo, daleka je prošlost i od nje nas dijeli velika vremenska udaljenost. No, misao nas može prenijeti u ono doba, u onu svetu večer, u dvoranu Posljednje Isusove večere koju On blaguje sa svojim učenicima, apostolima.
Koliko je važno i teško to blagovanje? Samo mu ime kazuje „posljednje“; i poslije njega nije više moguće to činiti zajedno s Njime. Pa i sam lijepo kaže: „Ovo činite meni na spomen!“, jer zna da njega više neće biti. Tko da to čini, kada, kako?; pretpostavljamo da apostolima tada nije bilo jasno. Da su apostoli imali vremena za razmatranje, vidjeli bi već tada kako Isus ljubi do kraja. Neizmjerni Bog do samoga kraja ljubi čovjeka, jer sebe daje za svakoga od nas i sa svakom svetom se pričesti sa čovjekom ujedinjuje. Ljubav tako postaje hrana za prijatelje, ali i neprijatelje, jer i oni je uzimaju – a takva ljubav je neshvatljiva, i jedino se po njoj dolazi k Bogu. „Nitko ne može doći Ocu, osim po meni!“ – reče Isus.

Divimo se tajni Utjelovljenja, divimo se Isusovom javnom djelovanju, nauku i čudesima, divimo se Njegovoj mudrosti, divimo se smrti i uskrsnuću! Koliko se neizmjerno više trebamo diviti Euharistiji. Bez nje bi naše crkve bile samo lijepi prostori a naše bazilike i katedrale samo dokaz vrhunskog umijeća graditeljstva i arhitekture, dvorane za ples… – kad u njima ne bi bilo Isusa, živoga Boga koji u njima prebiva!

Zbog toga je Veliki četvrtak zaista veliki. To je spomenik velike i dirljive Isusove dobrote. Veliki četvrtak – stoga je prvo svećeničko ređenje, prva sveta pričest, prva sveta misa prikazana rukama najvišeg i najdostojnijeg od svih svećenika. Najuzvišenije stvari su tu izražene najjednostavnijim riječima: uzmite i jedite, uzmite i pijte…meni na spomen!