Archive for category: Novosti

DVOJBE I NEJASNOĆE

U Obredniku se napominje:

“Kako bi supruzi i ostali članovi obitelji danomice postali sve prikladniji za potpunije
preuzimanje i ispunjavanje svoje dužnosti, Crkva je ustanovila neka sakramentalna
pomagala. Ona u određenim prilikama obogaćuje obiteljski život naviještanjem Božje riječi i blagoslovima.”

U prvom redu tu je vrednovanje obitelji kao “kućne Crkve”, uzimajući u obzir stvarne, današnje okolnosti obiteljskog života.

Koje je opravdanje blagoslova obitelji?

Znade se da važnu ulogu u povijesti religija ima obitelj jer se u njoj na najizravniji način susreću religija i društvo. U obitelji dijete uči jezik, kulturu, običaje, svjetonazor i određenu konfesiju. Tek prema novijoj kršćanskoj teologiji obitelj se naziva “kućna Crkva, Crkva u malom”. Time obitelj dobiva na vrednovanju u naviještanju i prijenosu vjere na mlađe naraštaje.

U seoskim sredinama vjera i tradicija imaju svoje mjesto. Tu su primjese vjera i elemenata folklora, te problematika između vjerske “navike” i “osobnog uvjerenja”.
Na selu vanjski znakovi, priprema za blagoslov kuća, doček svećenika, a s naše strane zvonar i tuce ministranata, pokazuju na izvan kristijaniziranu sredinu.
Neki su i to doveli u pitanje jer šalju nepoznate svećenike, kolege, koji to obiđu na brzinu i “kombajniraju dar” još brže.

Blagoslov kuća-obitelji trebao bi biti religiozni čin, ali ga neki shvaćaju kao magični. To im je jedini, ili jedan od rijetkih susreta sa svećenikom i to ne žele propustiti, osobito se to pokazuje kod onih koji su iz sela prešli u grad. Za neke su tradicionalne vrijednosti postale ugrožene.

Neki cijene više blagoslov od sakramenata. Tu su primjese praznovjerja. Blagoslovine ne daju milost koju daju sakramenti, niti su trajne pa se mogu ponavljati periodično. Tu je uloga svećenika navjestitelja. Krist daje nalog, apostoli to čine “usmeno i pismeno”, kako nam govori Sveto pismo i predaja. Zato je predviđeno pročitati koji odlomak iz Pisma. Blagoslov kuća je u “pobožnoj predaji”, dijelom u evanđeoskoj: “U koju god kuću uđete, zaželite joj mir!” Blagoslovinama vraćamo Bogu zahvalnost za primljene darove i molimo ga za pomoć u životnim potrebama.

Uvod u blagoslove u molitveniku “Slavimo Boga” naglašava kako je važno da se čovjek preobražava u Kristovu Duhu, pa zato i sve stvari kojima se služi i s kojima druguje mogu dati novo usmjerenje. Zbog toga blagoslovi i danas imaju svoje značenje i uvelike mogu pomoći rastu vjere i preobrazbi svijeta ako ih obavljamo i primamo u duhu vjere. Ovdje treba naglasiti zadnju rečenicu: “Obaviti i primiti u duhu vjere.”

Razvojni put blagoslova. Već u 3 stoljeću sveti Hipolit donosi svjedočanstvo o blagoslovima kao običaju baštinjenu od Izraela nad jestvinama, stvarima, ljudima.
Franačka i germanska liturgija umnaža blagoslove, od blagoslova liturgijskih predmeta, na ljude, plodove, zemlju, građevine. Znakovit je i blagoslov vode kojemu prethodi molitva egzorcizma. Blagoslov vodom ustanovljen je da nas podsjeti na krštenje.

“Blagosloviti, blagoslov, označuje prijenos snaga, znači posvetiti, učiniti svetim pomoću riječi, to jest približiti svetom što je najuzvišeniji oblik kozmičke energije.” Stoljetni je običaj da svećenik u božićnim danima obilazi svoje vjernike u njihovim domovima te da zajedno mole i zazivaju Božji blagoslov u novoj godini. Ima simbolike u tome što na  našim prostorima blagoslovi započinju na Tri kralja, blagoslovom vode i ophodom bar jednog dijela župe.

Kao što nas je Bog u Isusu svojim pohodom blagoslovio, tako i svećenik pohađa obitelj noseći im blagoslov. Na vidjelo dolazi i pučka pobožnost. Ljubljene križa na ulazu u obiteljsku kuću, neki klečeći, prisustvo božićnog ugođaja koji se “ruši” tek nakon blagoslova.

Vrednovanje novčanog dara. Mislim da je tu jezgra neshvaćanja, zlonamjernih napada, naše nelagode. Novinarima u Glasu Koncila, od 5. veljače 2006., odgovara jedan vjernik u rubrici “Osvrti”: “Vrijeđaju nas normalne kršćane naslovi u novinama: »Božićni harač po siromašnim katoličkim obiteljima”, “Harač svećenika”…

Kako onda namiriti obaveze, obiteljski dar koji Nadbiskupija traži za sjemenište, kad (članarinu) plaća manji broj župljana a “blagoslov” je prilika da se nešto skupi? Svećenik ne prima plaću od države nego od milostinje što se nedjeljom skupi koja jedva pokriva mjesečne troškove.

Znam da župnici ništa od nikoga ne traže, znam da župnik od mnoge sirotinje neće uzeti, dapače udjeljuje, znam da neki postave na stol i iskušavaju svećenika te “zaborave” dati pripremljeno, znam da mnogi praznu kovertu uruče kao “dar”.

 

Članarina (lukno) je 100 kuna godišnje, od toga Biskupiji moramo dati deset kuna po osobi u župi. Koliko toga ostaje? Nekima je i to puno. “Ljudi moji je li to moguće?”, zavapio bi sportski komentator pokojni Mladen Delić.

Pametnima dosta, budali se ionako ne može objasniiti.

BI LI TO TREBALO MIJENJATI?

Vlč. Slavko Vranjković

MAJKA

 

Majka je simbol

nježnosti, ljubavi i dobrote

u trudnoći s nerođenim djetetom povezana.

Dijete svoju majku cijelu

trudnoću nježno dodiruje iznutra,

a ona ga dodiruje izvana polažući dlan na trbuh.

 

To je prva komunikacija dvaju ljudskih bića.

U ranom djetinjstvu majka je najvažniji odgajatelj.

 

O njezinoj ulozi, brizi, njezi i ljubavi, od najranije dobi djetetova života i u tijeku svekolikog razdoblja njegova razvitka, ovise učinkovitost i kakvoća oblikovanja buduće osobnosti djeteta.

U prvim mjesecima i godinama nakon rođenja,

dijete ovisi o majci.

U majčinoj blizini dijete se osjeća sigurno.

Ona je prva osoba njegova povjerenja.

U Pismu obiteljima

papa Ivan Pavao II. piše:

»Može li se na razini čovječanstva ikoje zajedništvo usporediti s onim koje se

uspostavlja između majke

i djeteta što ga je ona

pod srcem nosila

i dala na svijet?«

 

SRCE MAJKE ISUSOVE

Njezino čisto Srce oduvijek je tu za nas, a kako i ne bi bilo kada pripada majci koja je ispod svog srca srce jedinoga Boga nosila .

Poruka iz Fatime: ‘Moje Bezgrješno Srce biti će tvoj zaklon, i put koji će te voditi k Bogu.’

                                                                  

SRCE KAO SIMBOL

Majka djetetu, npr., kaže: srce moje; prijatelj prijatelju otkriva srce; nešto nas dira u srce; s nekim smo jedno srce;

zahvaljujemo od srca; često nas, i u prenesenom smislu, zaboli srce; zna ono i puknuti, stvarno, ili samo venuti od tuge.

U narodnoj pjesmi srce puca u smislu umiranja i patnje. Vladamo se

srdačno, srčano, sa srcem ili bez srca; prihvaćamo draga srca,

možemo biti iskrena, blaga, ali i tvrda, kamena, čelična srca.

Mnogo toga ovisi o kulturi ili odgoju srca.

Iako se srcem najčešće ljubi ili mrzi,

ono također pati, nada se, raduje, sluti.

Slikam nježnost u kamenu,

srce materino

zahvalan za

darovanu

ljubav

života.

 

NJEŽNOST

 

                   Gledam te novorođeni Isus u zagrljaju, na prsima majke

velika poput neba, malena poput djeteta kako smiren slušaš otkucaje njezina srca.

Ljubavlju te odgojila da imaš lijepu riječ za svakoga.

U svakoj ženi, majci, prepoznaješ lice svoje majke.

Nježnošću te pripravila, u tebi svima Boga otkrila.

I mi smo odrasli u kolijevci ruku, uz majčina prsa hranjeni njezinom vjerom voljeni i željeni.

 

Majkama koje su nas rodile daj snage da u nama odgoje:

 

SLUH – da čujemo poruke neba, vapaje drugih,

RIJEČ – da budemo nosioci blagoslova i utjehe, Evanđelja,

VID –     da u svakom čovjeku vidimo Tebe i put do neba.

RUKE – ispružene za zagrljaj i pomoć,

SRCE – da živimo po Riječi Tvojoj i širimo ljubav na putu do vječnost.

 

I naše su nam majke tepale:

maleno moje, krhko i nježno tek rođeno. Sve je u tebe satkano od ljubavi, nježnosti i cvijeća koje vječnošću cvijeta.

Nikad se nećemo rastati. I kad budeš velik ti ćeš me u srcu nositi jer sam ti srce dala. Odrasti, živi među ljudima.

Život je pred tobom satkan od snova radosti i križa. Pratit ću te molitvom.

Kad kažeš riječ neka bude iskrena, velika kao istina.

Ne živi ovdje samo da umreš nego umri da vječno živiš.

Neki naši vršnjaci nisu imali priliku da se rode.

Umjesto života, majke su im darovale s smrt.

                               

Naše su nas s ljubavlju pod srcem nosile,

                   

nježnošću i vjerom othranile da budemo Tvoje slave plamen.

AMEN!

 

DJEČIJA MOLITVA

 

Kad bi čeznutljiv pogled

djeteta pretvorili u riječi bili se oglasile ovako?

„Kaži mi majko
svaki dan kaži mi
poneku lijepu, nježnu riječ.

Neka to bude kao: najdraže dijete moje,
radosti moja, voljeni moj.

Smisli neke, sto put ponovljene nježne riječi,
samo ih kaži.

Ne znaš koliko duša djeteta tvoga
čezne za njima!

 

Srcem ću ih prihvatiti

I sve će rane zacijeliti
I sve će dobro biti
I djetinja će radost oživjeti

I do neba će rast I cvjetati i mirisati.

 

Tvoja će me nježnost, tvoja ljubav

će me čuvati,
od nesanica i nemira,
slabosti i grubosti od hladnoće,
od samoće i tuge.

One će moja mala sunca biti
što će me grijati
i radi njih moje će oči sjati…

Kaži mi
Svaki dan kaži mi
poneku lijepu, nježnu riječ jer te volim,

jer me voliš.“

 

NAŽALOST IMA I DRUGAČIJIH MAJKI…

 

NIJEMI KRIK

     Na Drugom vatikanskom saboru pobačaj i ubojstvo djece prozvani su “nečuvenim zločinima”. Papa Ivan Pavao II. mnogo je puta izrazio protivljenje pobačaju. O njemu je pisao i u enciklici “Evangelium Vitae“, gdje ga naziva smrtnim grijehom. Majka Tereza na govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za mir 1979. godine izjavila je, da “najveći uništavač mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta.

Evidentirano je 7064 pobačaja prošle godine u Hrvatskoj.

“Pro-life” mediji navode pobačaj kao “najveći uzrok smrti u svijetu”. Dnevno se pobaci – ubije, 34.400 nerođene djece, a u zadnjih 100 godina pobačeno je milijardu djece. Prema izvješću UN-a, godišnje se pobaci –usmrti u majčinoj utrobi 45 milijuna djece.

 

JOŠ NEROĐENI, A NEVOLJENI!

 

Prave majke su ponosne na trudnoću jer

još jedno srce pod svojim srcem nose.

 

Jaslice su prikaz Isusova rođenja opisanoga u Evanđeljima po Mateju i Luki.

Sastoje se od pomičnih ili nepomičnih figurica Djeteta Isusa, Djevice Marije, sv. Josipa te pejsažnih kulisa. Složenije jaslice imaju i mnoge druge likove poput pastira, anđela, svetih triju kraljeva i dr. Postoje i žive jaslice s ljudima odjevenima u Mariju i Josipa, koji nepomično stoje, dok živo dijete koje predstavlja Isusa leži u jaslama. Vol i magarac su često sastavni dio jaslica, makar se ne spominju u biblijskom opisu Isusova rođenja.

Jaslice se postavljaju u domove na Badnjak i ostaju do blagdana Bogojavljanja, a u crkvama do blagdana Krštenja Isusova. Prve jaslice postavio je sv. Franjo Asiški u talijanskom mjestu Grecciju 1223. godine. Prve jaslice s figuricama, postavljene su u samostanu Fussen u Bavarskoj, 1252. godine. Jaslice kakve danas poznajemo potječu iz 16. stoljeća, a procvat su doživjele nakon Prvog svjetskog rata. Najstarije hrvatske jaslice čuvaju se na otočiću Košljunu kraj Krka. Papa Ivan Pavao II. započeo je 1982. godine, tradiciju postavljanja jaslica u Vatikanu na Trgu sv. Petra ispred božićnog drvca.

Tako je sv. Franjo dočarao tajanstvenost svete božićne noći, kad se nebo susrelo s zemljom, kada je veliki Bog postao malenim Djetetom, kad je Bog postao Božić (mali Bog). Želio je slikovito predočiti spasenjski događaj, koji se zbio prvoga Božića u Betlehemu. Od prvih, Franjinih jaslica sve do danas vjernici po svem svijetu uprizoruju Isusovo rođenje. Po Isusovom rođenju Bog je zauvijek ušao u našu, ljudsku povijest. Neuništiva snaga Božića dopire i danas do nas, da nas uvede u čarobni Božji svijet ljubavi.

Gledajući jaslice dobivamo odgovor na pitanje zašto je Bog postao čovjekom? Radi nas ljudi i radi našeg spasenja. Bog se utjelovio da bi nam pokazao da nas ljubi najvećom mogućom ljubavlju.

“Bio je to Veliki Petak”, kažu, “jedan od mnogih,

za grad i njegove branitelje”.

Sjećanja.

 

Široko otvorenih očiju gledam.
Tražim stope tvoje u pepelištu,
u zamagljenom obzoru neba.

 

Slavonijo mog djetinjstva. Pazim kao da po ranama gazim,

grade na samrti.

Smrt s mrakom pod ruku ide.
Bole me tvoje rane, krvavi cvjetovi u polju niču,
razorene kuće crne od tuge, duboke, nebu okrenute.
Rane me bole djece tvoje ubijene,
križem neobilježene, prognane, ubijene,
na Mitnici, Ovčari, Sajmištu.
Rane me tvoje bole!

 

“Kako je bilo?”, kažu ovi što dođoše iz djetinjstva.
“Malo je preživjelih”, odgovoriše oni koji pamte.
Nikad dovoljno riječi u iskazu. Nikad dovoljno!

Noć kad umire grad,

noć kad umiru ljudi od metka, straha, gladi.

Nikako da svane.

I nakon svega ostaju grobovi,
jame, rane neprebolne, neobilježene,
crna zgarišta, svježi humci na ravnici.
Kuće gledaju, gledaju nijeme, šupljinom prozora.
Nebo pustile u dječje sobe, dnevne boravke, na srušene balkone.
A ukućani iz daljine, prognani, duhom lutaju djedovinom.
Grad je strpljivo čekao pamteći stope u pepelu.
Mrtve vode Dunavom promiču…
promiču, otiču, dotiču.

Jedino pragovi neporušeni,

ulazi krvlju obilježeni, travnjaci prkosom procvali,
čekaju povratnike. Pred njima branitelji,
hrabrošću u povijest upisani.

Oni koji su razorili gnijezda,
nisu ni mislili stanovati u njima!
A mi smo molili, svi su molili za nova jutra,
nova rađanja nakon svega, nakon svih sutona.

Sanjali smo povratak.

 

Razoreni zvonici u nebo propeti zvone, zvone, nečujno.
Nijemi svjedoci dok ne progovore.
Ni otišli nismo.
Grad je bio u nama i mi u njemu.
Daleki, a bliski. Napokon:
jedni će plakati nad grobovima,
a mlade će majke pjevat uspavanke.

“Hrvatska moja, rekoše da nisi,
a jesi ljepotom i djecom svojom velika!”
Gledam srušeni križ,
a iza njega nebo.

 

Vjerovali smo da će ponovno oživjeti grad,
ponovno će zazvoniti zvona rosnim cvijetom proljetnim.

Znali smo da će izrasti velik,

On i Domovina kad izraste srce njegovih branitelja,

kad izrastu iz oranica, nemira,
put svemira.

A onda i danas, žene i majke,
s očima crnim od tuge za nestalom djecom,
za muževima svojim, za mrtvima,
zasijanim na poljima smrti plaču.
Slijedili su ih pogledom dok su odlazili u nepovrat,
Za njima je ostala sloboda, domovina, trobojna duga

na obzoru.

 

Danas smo okrenuti nebu i sjećanju.

 

I danas, na Dušni dan, dok se sjećamo svetih i mrtvih,

nad životnom golgotom

uznemireno nebo.

Čovječanstvo i dalje prolazi

kalvarijskom stazom boli i beznađa unatoč tvojih riječi

o ljubavi i praštanju i Tvom srcu koje je

krvlju obojilo zoru.

 

 

Nikako da zaboravimo razarajuću snagu smrti.

Ova bolest nas na to podsjeća.

boje su nam tamne od tuge u očekivanju

da svane i zablista svijet bez krvi, rata i bolesti .

Nekad i danas, nad crkvama, prepunim bolnicama,

grobljima, nakon toliko stradanja koje su

zadesile čovječanstvo

vjetrovi šapuću tvoje ime, imena mrtvih

oživljenih sjećanjem.

Znamo da su ljubav i umiranje dva lica iste stvarnosti

nakon svega što je čovjek znanjem i Tvojom pomoći osigurao

da produži život.

Križevi i dalje rastu u nebo.

Zahvaljujemo Ti za nova svanuća

i dane darovane trudeći se da budemo,

uz one koji dvore bolesnike mala kap u dugi što sja

na horizontu voljene Domovine.

Danas, na Dušni dan, više nego jučer prebiremo krunicu žalosnu

zrna krvlju i smrću obilježena izgovarajući ime, do imena,

dragih pokojnika ubijenih, nekad, na križnim putovima

nestalih u logorima smrti, bezimenih i s imenom,

kamenim grobom obilježenih, kostiju razasutih na zemlji

hrvatskoj,  pradjedovskoj,

uklesanih u tvrdi kamen sjećanja

i ovih koje smo pokopali na ovom groblju, a žive nam u sjećanju.

Da im se odužim Tebe slikam Spasitelju u čijim su očima htjeli ugasiti nebo,

rumene boje svitanja i dan za ljude darovan,

za koje si umro i ljubavlju ih obilježio

vjerujući da iz tvoje smrti život vječni raste.

Crtom dodirujem svaki dio tvoga raspeta tijela, bolesnika.

U tvom liku vidim lice čovjeka,umrlih, moga pokojnog oca i majke,

svih patnika, ratnika, smrtnika.

Znamo da ljubiš zemlju krvlju natopljenu,

žalostan zbog ratova i bijelih križeva svijetom razasutih

dok oni rastu s travama i cvijećem obilježeni vječnošću.

Po križu s njima i mi idemo k svijetlu.

Slikam tvoj susret s majkom u čijim si očima vidio

odraz svog krvavog lica, grč oko usana

kojima si izgovarao riječi od kojih se živi.

Naše su žene i majke, patnice i tješiteljice,medicinsko osoblje

u njezinu liku dobile spomenik.

Slikam Veroniku s krvavim rupcem i

sve one koje su ih pratile duž životnog križnog puta, tješile, liječile, njegovale.

I danas i jučer, u sve dane, umjesto rupca nudimo ti srce.

Slikam tugu u liku žalosne majke s tobom u naručju.

U njoj su se mnogi prepoznali

dok su držali i oplakivali mrtve sinove i kćeri.

Smiren sam unatoč svemu i uvjeren

da lađa Crkve plovi, bez straha, nemirnim morem života

prema vječnosti s onima koji te ljube,

onima koji su umirali s imenom tvojim na usnama.

Nad njom su velika jedra Duha razapeta na jarbolu

između tvojih, na križu raširenih ruku.

 

Slavko Vranjković- sacerdos