Gospodinu, svojemu Bogu, klanjaj se i njemu jedinome služi…(Lk 4,8)
U stoljetnoj tradiciji Katoličke Crkve jedan od oblika štovanja Presvetog Oltarskog Sakramenta je i klanjanje (adoracija), odnosno doslovno „padanje na koljena“ pred Božjom veličinom. Pravi smisao klanjanja i štovanja Euharistije je izvan svete mise, zbog toga je klanjanje zajednice uvijek prigodno stavljeno poslije euharistijskog slavlja.
Nije obvezno za one koji mu ne žele prisustvovati, već je samo jedno od mnogih bogatstava crkvene tradicije koja je ponuđena vjernicima za trajnu izgradnju. Naime, praksu klanjanja pred Presvetim Crkveno Učiteljstvo uvijek iznova hvali i preporučuje vjernicima. Svjedoci su nam o tome i brojni sveci koji su se istaknuli kroz povijest svojim primjerima. Na osobit se je način u promicanju klanjanja isticao sv. Alfonzo Marija Liguori, koji nam je ostavio zapisano: „Među svim pobožnostima, klanjanje Isusu u Presvetom Sakramentu prvo je poslije sakramenata, Bogu je najdraže, a nama najkorisnije.“
Pri tome trebamo znati da se samo Bogu možemo klanjati, i njegovoj svetosti i slavi. Korisno je stoga imati na umu da se ljudima i stvarima, svecima i relikvijama ne klanjamo, njih samo častimo. Oni nam pomažu da se psihološki i duhom pripravimo za istinsko klanjanje Bogu. Klanjanje teži komunikaciji i pretpostavlja dijalog sa Stvoriteljem na koji smo pozvani još u trenutku stvaranja.Otvorimo li knjigu Jeremijinu, Riječ Božja nam iz nje svjedoči: „Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih …“
Skoro svaka crkvena zajednica ima klanjanje bar jednom u mjesecu. Ponekad je ono određeno tematski određenim tekstovima, a ponekad je jednostavno prepušteno vjernicima da sami odrede nakane kojom mu pristupaju. Kako god, klanjanje nas na najizvrsniji način stavlja pred Boga, jer, čovjek u stanju klečanja postaje svjestan svoje malenosti i Božje veličine koja ga prožima. Sa druge strane, samo se veliki čovjek može moleći pokloniti, pasti na koljena i poniziti, ušutjeti, moliti u potrebi, vapiti u nevolji – prepustiti se Božjem milosrđu koje ne traži mnoge riječi.
Čovjek pred Bogom je ljubljeno Božje stvorenje, jedinstveno i dostojanstveno, otkupljeno i spašeno u Njemu. Stoga je stvorenju vlastito da se utječe svome Stvoritelju, koji ga „svega proniče i poznaje“. O toj stvarnosti svjedoči psalam: „Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Gospodine, već sve znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.“ (Ps, 139)
U takvu božansku stvarnost pozvani smo kročiti na koljenima, bar ponekad.
