Archive for category: Novosti

SLAVKO VRANJKOVIĆ, ŽUPNIK U NUŠTRU

Piše: Sanja BUTIGAN “Glas Slavonije”14.,15. ožujka 2015.

 

40 GODINA SVEĆENIČKOG POZIVA I SLOBODNI SATI ISPUNJENI SLIKARSTVOM I POEZIJOM…

Svećenstvo je moj životni poziv. Uvijek sam to naglašavao, ja sam prvo svećenik. A sve ostalo, slikanje i pisanje, moj je hobi.

Tako zbori vlč. Slavko Vranjković, dok mu u župni stan u Nuštru, selu nadomak Vinkovcima, ulaze novinari. Nastavit će velečasni Slavko kako svoje zvanje svećenika nije zapustio zato što slika i piše. A pod njegovim je dušobrižništvom nemala župa u kojoj je 5941 duša, i k tome 556 pučkoškolaca, u tri škole u tri sela. Sam drži vjeronaučne sate u filijalama Cerić, Marinci – krizmanicima a ostalo kateheta i katehistice.-suradnici.

 

ECCE HOMO NA DAR BENEDIKTU

Kad učinim sve kao svećenik, dođem poslije mise kući, što ću onda, što bih radio? Tako ja vječito nešto pišem ili slikam. Koristim za to svoje slobodno vrijeme. Kad me uzme ‘uja, nastanu dvije slike u deset dana – otkriva skromni seoski župnik, kojeg je sustigla 70. godina života.

Dok ga zdravlje služi, ne razmišlja o mirovini koja ga svejednako čeka za nekih pet godina. Iza župnika Slavka, omiljenog u svojoj župi, nakupilo se više od četiri desetljeća svećenstva. Godinu prije negoli je obilježio svojih 40 godina svećeničkog poziva, tog je župnika s istoka Slavonije dopala i velika čast, ili kako će on sam to reći radost. Naime, njegova zbirka pjesama “Ecce homo” našla se među darovima koji su predani papi Benediktu XVI. kada je u lipnju 2011. godine posjetio Hrvatsku.

– Član sam Društva za promicanje duhovnih poziva i članovi su znali kako pišem pjesme i predložili su da se i moja knjiga ‘Ecce homo’ uvrsti među darove za papu Benedikta XVI. u Apostolskoj nuncijaturi u Zagrebu. To je veliko priznanje i čast za mene, i kao svećenika i kršćanina i Hrvata – spominje se župnik Slavko Vranjković tog radosnog trenutka.

Neke od 29 pjesama u spomenutoj zbirci prevedene su na talijanski jezik pa ih je i Sveti Otac mogao pročitati. “U tim pjesmama pjevam o Bogu, o usamljenosti svećenika, tugama i radostima, sjedinjenosti s Bogom”, kratko opisuje.

Inače, pisanjem se vlč. Slavko zarana počeo baviti, još kao mladi bogoslov. Slikarstvo je došlo nešto kasnije. Ta se ljubav rodila dok je 1976. godine bio kapelan u podravskom mjestu Molve, gdje je upoznao glasovitog slikara naive Miju Kovačića i druge iz hlebinske škole. I ostadoše pisanje i slikanje kao njegov hobi do današnjih dana. Koliko je slika, crteža, likovnih mapa nastalo kroz godine, i ne broji. Ali, slušatelju priče vlč. Slavka ne promiče pritom jedna zanimljivost – svih tih godina tek je jednu jedinu sliku prodao!

POTPIS I STIL

Bilo je to svojedobno u Zagrebu, a ta jedina slika koju je u svom životu prodao je Madona u akvarelu.

– Ja to sve dajem, a i odakle ljudima, zaboga, novac za slike. Jedino možeš džabe dati. Ali, ima ih sad previše – dometnut će vlč. Slavko. Jer samo u župnom uredu na zidovima je 13 slika; ima ih posvuda, od predsoblja i hodnika do malog slikarskog atelijera u kojem Nuštarski župnik počesto stane za štafelaj.

“Slikanje je dar Božji. Slikam i pišem ljepotu toga što osjećam, ono što živim, želim prebaciti na platno ili u pjesmu”, kaže Slavko. Samoukom svećeniku/slikaru uzori su, priznaje, stari majstori. Pisanje je, objašnjava, ono što je i dio njegova svećeničkog poziva u kojem se “služimo riječju Božjom i ona nam je oruđe, u prenošenju istine o Kristu”. Slika vlč. Slavko u svim tehnikama – ulje, akvarel, pastel, olovka u boji, tuš, ugljen. Iako je započeo slikama naive, brzo je odustao od rada na staklu.

– Bio sam naivac, ali kako je i Mijo, pametan čovjek rekao, imate smisla za crte i boje, ali niste Podravac. I znao sam da nije to moj stil, i onda se prebacio na motive vode i neba, i religiozne motive – prisjeća se početaka na koje su se nastavile, kroz godine što su slijedile, brojne samostalne izložbe posvuda u Hrvatskoj, jedna i u Mađarskoj u gradu Undi gdje živi kolonija Hrvata. Dosad 34.

– Koliko god je nešto talent, toliko je potrebno i rada i znanja, prakse. Inače, nisam portretist, moje Madone imaju oči moje majke, pokojne Mile, sve iste koju god otvorim. Ne znam portret napraviti. Pokušavao sam, eto baš pokojnu majku portretirati, ali ne ide. I kako god, uvijek lik Isusa na slici bude isti. Onda su mi prijatelji slikari rekli, to je moj potpis, to je moj stil, ne mora ni ime u potpisu stajati – kazuje župnik.

ISPOD OBLAKA

Nastavlja nuštarski župnik pričanjem kako se “slikari služe koječime” pa je tako i on kroz godine bavljenja slikarstvom razvio svoju posebnu tehniku slikanja oblaka – spužvom iz jastuka i bojom “kljucka” po platnu i dobije “paučinaste oblake”. A ispod, u dnu slika, i književnih uradaka,pjesama,stoji ponekad i njegov pseudonim, sacerdos (lat. svećenik).

– Propadne tu i papira. A jednom sam na dva crteža čitavu gumicu potrošio – priznaje velečasni Slavko te usput naglašava kako je zadovoljan svojim životom za koji će reći da je “ne jednostavan, već kompleksan”.

Iz njegova slikarskog hobija dosad je proisteklo nekoliko stotina slika, no koja mu je najdraža ne bi znao reći jer su mu sve, kaže, jednako drage. Posebno su neobične slike nastale na dnu od bureta; njegovi župljani znaju mu donijeti i stara drvena vrata iz kojih u atelijeru izraste umjetničko djelo. A prvu samostalnu izložbu imao je uz književnu večer, u prostorijama Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu 1986. godine, pod nazivom “Slike i proza Slavka Vranjkovića”. Otada, izlagao je u Belišću, Valpovu, Vinkovcima, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Županji… U jeku Domovinskog rata u Osijeku je tiskana njegova likovna mapa “Žene pod križem”. U Vinkovcima štampariji “Zebra” “Bol u Kamenu”, Angelus” i “Lice žene”. Sudionikom je i mnogih likovnih kolonija. A piše i surađuje u svim vjerskim i mnogim drugim časopisima u Hrvatskoj, a iznimno je aktivan i na teološkom blogu “Vjera i Djela”. Dosad je vlč. Vranjković napisao i zbirke pripovjedaka – “U potrazi za nebom” i “Golgotska svitanja” koju je sam i ilustrirao. Uskoro mu izlazi nova knjiga poezije “Susreti” u izdanju književnog Društva “Herceg Bosne” iz Mostara.. Teško je i pobrojiti sve iz njegova “začudnog života”, kako sam kaže.

 

RAZREDNICA EVA

Tjerala nas je da čitamo…

“Moja razrednica još živi, Eva iz Đakova. Bila nam je razrednica u 8. razredu pučke škole. Ona je od nas stalno tražila da pišemo, lektiru smo puno čitali, gutali doslovno. A bio je tada i nekakav školski list, razrednica je slala moje uratke tamo, i onda je bilo poput svečanosti kad bi to došlo otiskano”, prisjeća se velečasni Vranjković kako je jedan od svojih hobija, pisanu riječ, rano zavolio. Otkriva i kako je svojevremeno studirao u Italiji, u Padovi, i to novinarstvo, no taj studij nije završio. “Nisam znao engleski pa, eto, nisam uspio       upisati. Jer, mi smo učili ruski. A talijanski jezik sam dobro naučio”, kaže. Danas je član Društva katoličkih novinara Hrvatske, književnog Društva HERCEG-BOSNE i amaterske udruge likovnih umjetnika u Vinkovcima.

 

IZ HERCEGOVINE DO MADRIDA

Moj život je pomalo začudan i bogat događajima…

Vlč. Slavko je i nagrađivan za svoje hobije. Zanimljivo je spomenuti da je 1997. godine bio dobitnikom prve nagrade u Hrvatskoj za kratku priču s ratnom tematikom – “Ne zovi mi ime”, za koju je poslije primio i treću nagradu na međunarodnom natjecanju u Madridu.

Dobitnik je nekoliko nagrada na književnom natječaju

u Križevcima .

Spomenimo i da je Slavko Vranjković – Sacerdos rođen 1945. godine u hercegovačkom Posuškom Gracu od oca Joze i majke Milice (rođene Šušak) kao prvo od sedmero djece. Obitelj je 1952. došla u Slavoniju, pa je budući svećenik osmogodišnju školu završio u Vrbanji. Klasičnu gimnaziju i potom studij bogoslovije upisuje u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 8. listopada 1972. kao član Reda franjevaca konventualaca provincije sv. Jeronima u Zagrebu. Prva služba – kateheta mladih u Puli, pa kapelan u Molvama, potom napušta red i odlazi u Đakovačko-srijemsku biskupiju, gdje je kapelan u Valpovu, župnik u Harkanovcima i, sada, župnik župe Nuštar od kolovoza 1998. godine. “Moj život je doista pomalo začudan, teško je sve reći”, samozatajno kaže župnik Slavko pa o podacima novinari saznaju iz biografije tiskane na katalogu uz nedavnu izložbu, jednu od mnogih u gradu na Bosutu. Rado će, međutim, pročitati poneku od svojih pjesama. “Ne pitaj zašto te volim i tražim u molitvi na koljenima, da bih te drugima dao kao dar, kao radost i popudbinu za nebo…” – stihovi su iz nove knjige, za koje će reći da su ljubavna poezija, no drukčija, nastala iz ljubavi prema Bogu. Iste one koja se iščitava iz naziva i pjesama i slika što ih stvara vlč. Slavko poput onih “Nebo u kamenu”, “Za križem”, “Uskrsnuće”…

 

GRADIO TRI CRKVE

Briga o župljanima, i Ruandi

U svojih 40 godina svećeničkog poziva velečasni Slavko Vranjković je i tri crkve gradio. Posljednje dvije bile su u sadašnjoj, nuštarskoj župi, u tamošnjim selima Cerić i Marinci koja su bila razorena u Domovinskom ratu. Iako ima veliku župu – briga o župljanima u tri sela, o učenicima na vjeronauku, ali i štićenicima Doma za psihički bolesne odrasle osobe u Nuštru, njegova je svakodnevica koju sa zadovoljstvom obavlja – ipak mu ostane vremena i za hobije. Pa i za pomoć drugima u potrebi, poput sudjelovanja u prikupljanju pomoći za Ruandu. Vlč. Slavko sve to stigne. “Ako zdravlje posluži, neću još u mirovinu”, kazuje vlč. Slavko. A kad jednog dana vrijeme mirovine dođe, nastavit će slikati i pisati. Volio bi, dodat će, obići i dvije sestre u Australiji.

Slikam i pišem ljepotu toga što osjećam, ono što živim, želim prebaciti na platno ili u pjesmu, kazuje Slavko…

Ja slike ne prodajem, a i odakle ljudima, zaboga, novci za slike. Jedino možeš džabe dati. Ali, ima ih sad previše…

Što je pravedno u ratu, svjetskom poretku, presudi u Hagu, u tvom životu, a što je u svemu tome nepravedno? Uostalom, zar nije teško biti pravedan prema sebi? Možeš li za većinu svojih postupaka reći da su pravedni!? «Nije pravedno», kažemo, kad ljudi ginu, kad djeca umiru, u diobi nasljeđa, obrani doma i Domovine, sreći, zaposlenju, u životu. Za utjehu narodna uzrečica kaže: «Pravda može biti gažena, ali samo privremeno». Nije teško biti dobar, ali je teško biti pravedan pred ljudima i pred Bogom. Uostalom, mi očekujemo pravednost prema nama, a toliko puta nismo pravedni pred drugima.

 

I zadnjom presudom u Hagu uvjerili smo se da je pravda izigrana nepravednošću. Ako nema na svijetu dovoljno pravde, nepravde ima. Čovjek je iskvario sebe i druge, nepravdu je poistovjetio s pravdom i sada živi razapet na svom križnom putu. Koliki su od vas i Boga optužili, kako to može gledati, dopustiti da se tolike nepravde događaju. No, On nije kriv. Dao nam je slobodu da izaberemo, odlučimo, u djelo provedemo svoj ili njihov zakon. Njegov zakon prema drugima je ljubav, a gdje je ljubav tu nema nepravde. Zar nismo nepravedni prema Bogu kad ga ne prihvaćamo kao svoj život, a “u njemu živimo, mičemo se i jesmo” kako kaže apostol Pavao.

Životni poučak: “Nikad nitko ne može biti pravedan ako prije toga nije čovječan. Pravednost bez milosrđa je najstrašnija stvar na svijetu.” Riječ pravednost podsjeća na pravedan red i raspored u svijetu. Moralno, pravednost je šira. Iako nešto nije utvrđeno pravednim zakonom, čovjeku pripada i treba mu dati slobodu, posao, kruh. Govorit ću biblijskim jezikom. Prema Bibliji pravednost je vrlina, odlika čovjeka u njegovom odnosu prema Bogu i ljudima. Uzor pravedniku nije neki čovjek već Bog.

Čak postoji imenica: Pravednik. Isus je nosio taj naslov. Biblija nas izvještava da je staro Izraelsko zakonodavstvo tražilo od sudaca da budu pravedni i neporočni u obavljanju službe. Oni koji su na vlasti trebaju se ravnati pravednošću. Dužnost svakog čovjeka je opravdati nedužna, oklevetana, vratiti mu njegovo pravo. U pravednosti je izvor zasluga, čak i blagostanja. Svaki učinjeni čin dobrote pred Bogom je pravednost.

Ona je jedna od četiri stožerne kreposti: umjerenost, razboritost, pravednost i jakost. Pravednost nije samo težnja za pravnim redom nego gorljiva zauzetost za svakoga tko je u pravu. Nije to dakle, pasivna vrlina, već i aktivna. Knjiga Tobijina kaže: «Pravednik je dobar i plemenit čovjek». Knjiga mudrosti: « Pravednik ima biti čovječan». Zauzeti se za pravednu stvar, za čovjeka, nije lako, iskustvo nam to pokazuje pa smo navikli trpjeti nepravdu nanošenu drugima s bolom šuteći.

Da nije lako biti pravedan govori Albanska poslovica: «Tko pravdu kazuje, gone ga preko devet sela !»

Isus je osuđivao lažnu pravednost, dvostruka mjerila djelovanja prema strancima, sebi, drugima. Nismo li doživjeli ovo: što je za jedne pravedno, za druge je nepravedno? Tko ima pravo u razmiricama kad supružnici zašute, kad se djeca ogorčena okrenu od roditelja? U razgovoru s pojedincima svi ponekad idu do te mjere da zakletvom tvrde kako oni imaju pravo. Gdje je nesporazum? Mjerilo pravednosti nije čovjek, zakon, jer “koliko ljudi toliko pravednosti.” Mjerilo je Bog i zdrav i kršćanski odnos prema njemu. On je pravedan sudac, on daje nagradu za pravednost, nije pristran. Vjernost prema Bogu ima za posljedicu pravednost.

Mnogi su nepravedni prema drugima iz koristoljublja, pohlepe, zavisti, mržnje. Ciganska narodna kaže: «Velik si moj Bože! Nitko nije kao ti! Učini ljubav nesretnom Ciganinu. Neka cijeli svijet pomre, a ti Bože poživi pa pamet u glavu kad ga iznova budeš stvarao». Kakav bi bio svijet kad bi ga Bog ponovno stvorio? Idealan? Sumnjam. On bi opet stvorio čovjeka a čovjek u sebi nosi pravdu i nepravdu, ljubav i mržnju. U «Božanskoj komediji» Dante pjeva: «Svakoj je zlosti što se grešno rodi, nepravda cilj, a tko taj cilj imade, taj bližnjem silom ili prevarom škodi». Nažalost: “Rat je doduše nešto užasno, ali žeđ za pravdom je užasnija i dok svi ljudi ne postignu svoju pravdu bit će ratova.” Ć. Kosmač:

Što rade ljudi da bi uspostavili pravdu? Ponekad čine nasiljem novu nepravdu. Isus je to htio prekinuti. Nije pravedno da ti netko “udari šamar, otme gornju haljinu, prisili te da ga pratiš.” Ako ne vratiš istom mjerom nepravda će umrijeti. Tko Isusov savjet uzima ozbiljno?

“Bolje je umrijeti za pravdu i istinu, nego bez nje živjeti.”

J. J. Strossmayer

Slavko Vranjković- sacerdos

Naš Mario ne mari za hladnoću, svojom kamerom vrijedno bilježi jedinstvene trenutke iz zraka. Evo jednog takvog uz lijepu glazbu.

 

Nuštar pod snijegom 2015.