Na blagdan Svih svetih 1. studenog 2015. sveta misa bit će na groblju u 15.00 sati.

 

Svi oni koji žive u Božjoj milosti – sveti su.

Svi oni blaženici koji gledaju lice Božje – sveti su.

Neke od njih je Crkva proglasila svetima. Jasno je da postoji puno više onih neproglašenih negoli proglašenih svetaca.

Blagdan Svih Svetih na najljepši način svjedoči povezanost te nebeske i zemaljske crkve  koju nalazimo i u riječima molitve:

„Danas slavimo tvoj sveti Grad, svoju domovinu, nebeski Jeruzalem; ondje te zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre u slavi; onamo u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom.“

 

VOLJENI NE UMIRU

 

Razmišljanje uz sjećanje na pokojne

                                                          

   Opet i iznova: ” Svi Sveti, Dušni dan “, spomen na pokojnike. Prepuna groblja živih. Ćudljiva jesen prosula uvelo lišće. List do lista, grob do groba. Jesen i smrt, smrt i jesen. Umiranje do proljeća i novih klijanja. Kult pokojnika propisuju sve religije svijeta, ne samo kršćanska, ali i obvezu da za života budemo jedni drugima radost.

Što se to događa svake godine oko ova dva blagdana? Je li to spomen na pokojne ili zakašnjela ljubav od živih? Mnogi nose cvijeće i pale svijeće voljenima za života i nakon smrti, a neki sebi, da se opravdaju, sada kada je sve kasno, da savjest umire. “Tragično zvuči, ne daj Bože da je istinita , jedna njemačka izreka : “Za života mu nisu dali dasku, a kada je umro darovali mu sanduk . “

 

                                                                                               

Koliko iskrenih suza, sjećanja i tuge, a ponekad običaja; tek tako da svi vide? Danima se uređuju grobovi. Groblja postaju mjesta susreta. Ovih dana najviše zarađuju prodavaonice cvijeća i svijeća, a mrtvi najmanje.

                                                                                                                

Što za mrtve znači cvijet, svijeća zapaljena , ako su zanemareni dok su bolovali, starjeli, ili bili nevoljeni, zaboravljeni, otpisani? Usudio bih se reći i ovo, makar se to nekima i ne svidi: kad bi se samo dio pažnje, dio novca, dio ljubavi koja se ovih dana rasipa, poklonila živima umjesto mrtvima , starost bi bila lakša, bolest snošljivija, uzajamna blizina životnija. Inače, ovo je još jedna lakrdija koju samo čovjek može smisliti.

Zašto sam tako zajedljiv? Mislite li da sam protiv pažnje koju iskazujemo pokojnicima? Bože sačuvaj. Nisam! Ovo je lijepo, a ono prije važnije i potrebnije. U Misi iskazujemo ljubav pokojnicima prizivajući Isusa gospodara života i smrti, moleći za njihovu besmrtnu dušu. Tu je susret s ” onima na drugoj obali “. Što vrijedi život ako nije besmrtan? Ako traje samo između prvog daha i zadnjeg uzdaha, nije li to prekratko vrijeme za sve što jesmo i želimo?

Mnogi se tuže i kukaju računajući koliko košta kad ti je netko bolestan : bolnica, lijekovi, posjete, higijena? Malo ih je koji s radošću prihvaćaju tuđi križ . Nažalost!                                                                              

Bio sam u kući pokojnice i ne samo jednom, gdje s neskrivenim osmjehom kažu: ” umrla je”, kao da žele reći: i njezine i naše patnje su minule. Ima i onih kojima je tuđa bolest prilika da pokažu koliko su veliki u vjeri, ljubavi, dobroti. Bogoliki. Bolesnicima sam vječnost s Kristom donosio, a zaobilazili su ih i rodbina i prijatelji. Kažu: “nemamo im što reći? O čemu bi mogli razgovarati? “

Pitam se: što je s vjerom, što je s Isusom i besmrtnošću o kojoj govori, što je s ponovnim susretom s onima koji su «otišli s ovoga svijeta obilježeni znakom vjere»? Nije li to prava tema za razgovor ?U susretu s umirućim, u nadi u uskrsnuće ili beznađu, naša vjera stoji ili pada. Davno je zapisao apostol Pavao:” Ako mi vjerujemo u Krista zemaljskoga, onda smo najbjedniji od svih ljudi . Ali Krist je uskrsnuo»! Vjernik treba znati da ćemo smrću izgubiti drage svoje, ali i dobiti molitelje i zagovornike kod Boga. 

Isus reče: «Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje ako i umre živjet će». Ne bismo smjeli «tugovati kao oni koji nemaju nade» . Tako kaže vjera Crkve. Što poneki kršćani čine? Okrenite se oko sebe, pročitajte natpise na grobovima :” otišao si zauvijek”,” nikad više “, ” izgubili smo te za sva vremena”. Nisam nigdje pročitao: “Do susreta!” Ako je tako čemu križ uklesan na spomeniku? Jedno s drugim ne ide. Istina, mi kršćani ne znamo kako će to biti. Daleka “druga obala” postala je blizu po Isusu. On je “most i put “za vječnost. Nama ostaje vjera i povjerenje u Njegovu moćnu riječ. Nema odgovora na sva pitanja. Svaka granica je novi početak. Dotle je u nama nada da život ima smisla, jer se ” ni kap vode ne gubi, a zašto bi se izgubilo sve čovjekovo”?

                                                                                                                  

Umjesto da pišem o mrtvima, pišem o živima, pokojnima je ionako svejedno. Oni ne čuju naše korake , a možda su ih očekivali za života, neće vidjeti upaljeni svijeću i skupi buket . To im je trebalo prije. Pa kome pališ svijeću i kitiš grob? Sebi? Život je tako kratak i nestalan, budi čovjek za one koji te trebaju! Odvoji nešto svoga vremena za patnike, bolesnike, prijatelje u nevolji kojima nije do voća, već do tebe , a onda na   Blagdan donesi mali cvijet i upali svijeću ” do ponovnog susreta ” .

Što je s Misom nakon pogreba ? Vidim i znam, na žalost, dolaze samo rodbina i poneki prijatelj . Malobrojni. Zašto? Valjda za to što je za neke smrću sve gotovo . Počesto im se ljubav prema pokojniku gasi kad i svijeća koju su zapalili i sjećanje vene uz cvijet u buketu. Toliki su “živi-mrtvi “u njima, pa jedan mrtvac više, manje.

A što je logičnije od ovoga: “na kraju noći – zora, na kraju očaja – nada, na kraju puta – cilj , na kraju smrti – život.”

Na prigovor da iza smrti nema ništa jedan je sveti čovjek odgovorio: “Ništa za to! Cio sam život živio u nadi, a to je daleko bolje nego u beznađu”!

Možeš li za sebe reći: moji su u meni voljeni i za života, a bit će i nakon smrti?

       

Slavko Vranjković – župnik iz Nuštra

 

 

 

Demografska slika Hrvatske pokazuje kako nas svake godine više umire nego li se rađa.

Više je grobova nego kolijevki. “Bez djece ne raste kuća” Albanska narodna.

Opada broj svećeničkih i redovničkih zvanja. Zar je to čudo? Kako je malo djece u obitelji od malena se uče kako će steći, zaraditi, uživati.

Molitva u obitelji, što je to rekli bi mnogi “klinci” jer je nisu doživjeli u godinama odrastanja.

Zvanja niču iz obitelji gdje se Bog moli, čovjek voli, a uzajamnost raste.

Bog poziva preko nas, ne šalje poštom.

 

U rukama mi je knjiga koju je napisao svećenik Željko Rudolf Pavičić. Naslov knjige «Razapeta domovina» a govori o bijeloj kugi – pobačaju u Slavoniji. Nijedan kraj naše domovine , nažalost, nije izuzet od te pošasti.

Nekad je bilo drugačije. Došljaci u Slavoniju dolaze iz svih krajeva da nađu bolji život a obogaćuju je djecom. Potomci tih došljaka imaju sada sve manje djece pozivajući se na stotine razloga. Jesu li svi opravdani?

“Djeca znače temelj društva, ona su sol zemlje” Jomo Kenijata

Godine 1926. izdana je knjiga Antuna Matasovića «Slavončice». U toj pripovijetci otkriva nam zašto je u Slavoniji bivalo sve manje djece, zašto neka sela izumiru.

Naravno bilo je mnogobrojne djece u nekim obiteljima, neki su “imali razloge” da ih je što manje. Da je bar to “bilo pa prošlo”.

«Đenka, Tena ili koja druga i crni teški sanduci po slavonskim kućama, to se je zvalo bijela kuga. Stvari su se uvijek ovako događale. Djevojka Đenka, pa udana žena Đenka, pa baba Đenka i ništa više. Ostala je kuća duga «na front» i crni sanduci Đenke nerotkinje s rekljama zlatom protkanim, sa skutima, oplećcima, ostale su svilene nabušene suknje i zlatare i skuti od šotoša i čarape s gombicama i obrubići i šlinge s kačkama, izvezene ptice, srca i tulipani i bijeli čipkani i šlingani jastuci . Njih će poslagati do stropa u kiljeru i komori. Zauvijek ili dok ih ne raznesu «došlje». Možda ćemo žaliti Đenku ili nećemo jer sve su seoske babice imale posla da bi Đenka ostala jedinica, talaruša, dukatara jer su i snašu Đenku tresle groznice, kad bi se i ona riješila tereta, kad i ona poroda nije tila».

“Ni za jednu zajednicu ne postoji bolje ulaganje od davanja mlijeka djeci.”

Što vam se čini? Bilo je ovo davno vrijeme, no ne čini li vam se da toga i danas ima i više nego nekada.

Kad su četničke granate razarale Osijek, bolnicu i novo, rodilište bili smo zgranuti i žalosni. ” pa zar bolnicu, mjesto gdje se rađaju djeca?” Jedna mi starija žena reče nešto što mi je ostalo u sjećanju za sve vijke. «Čudite se pa zar u toj bolnici nije pobijeno tisuće nerođene djece?» Na žalost ako je tako. Ako mislimo obnoviti obitelj i domovinu, trebali bi imati više srca prema životu nerođenih. Tko nema djece, taj ne zna što je ljubav” Talijanska narodna

Što sve demon nije učinio od našeg naroda kad su u pitanju abortusi. Čak je na usta žena, svekrva, baka, muževa želio umanjiti taj krvavi čin tražeći manje ružne, nedužne riječi. Nijedna ne:” kaže ubila sam dijete”, nego “uklonila , bila sam na čišćenju,” kao da je to opušak, pljuvačka na pločniku. Velika većina se ne kaje, ne ispovijeda taj grijeh pa kad se nataloži od događaja i godina kuka pod stre dane.” dolaze mi na san.” Postavlja se pitanje da li je začeto odmah i ljudski život. S time se moraju suočiti, s tim pitanjem svi. Odgovor je važan i presudan … sve ostalo nije važno. Ako ono što raste u majčinoj utrobi nije jedan ljudski život već samo hrpa stanica, komadić mesa, tada stvarno ne zavređuje nikakve pažnje i treba se brinuti za zdravstveno stanje trudnice, a ne ploda. No, ako je to biće uistinu ljudsko biće onda sve postaje drugačije. Ako je to ljudsko biće onda on ili ona imaju ljudsko dostojanstvo, pravo na zaštitu kao i rođena beba.

Što ti misliš o tome? Mislite li da je to hrpa mesa, glasujte za pobačaj, za pravo majke da raspolaže svojim tijelom i plodom, ako mislite da je to ljudski život tada se pridružite borbi za njegovo očuvanje, jer dijete je najugroženije u utrobi svoje majke.

Kada počinje ljudski život? Jedna majka je izjavila novinarki: «Ja mislim da to nije ljudsko biće, suviše je maleno». Trebalo bi je pitati odakle joj ta sigurnost, odakle ta sigurnost mnogim hrvatskim majkama koje su postale grobišta svoje djece? Kakvo mišljenje o tome imaju znanstvenici? Najveći znanstveni skup održan u novije vrijeme, prvi međunarodni skup održan u Washingtonu. To su bili eksperti iz cijeloga svijeta s područja medicine, prava i moralnih znanosti. Pitanje na koje su dali odgovor glasi: “Kada počinje ljudski život?” Odgovor je bio je slijedeći: «Većina članova naše skupine nije mogla odrediti onaj vremenski trenutak kada se jaje i spermij spoje, ili bar onaj trenutak oplodnje i rađanja djeteta kad ne bismo mogli više reći da to nije ljudski život. Promjene koje nastaju između ukopavanja oplođenog jajašca u maternicu, šesto tjednog embrija, šestomjesečnog fetusa, djeteta starog tjedan dana ili odraslog čovjeka prave su faze razvoja i dozrijevanja.

Začelo se biće koje nikad nije postojalo i koje nikad više opet neće postojati takvo.”

Petnaesto poglavlje Deklaracije svjetske medicinske organizacije u Ujedinjenim nacijama počinje: « Od trenutka oplodnje zadržat ću najveće poštovanje prema ljudskom životu…» Kako će se mnogi roditelji opravdati pred onima kojima nisu dali da se rode? Pred Bogom i “djeca, to su naši sutrašnji sudci “M. Gorki

Danas se slavi  svetkovina rođenja svetog Ivana Krstitelja.

U filijalnoj crkvi svete Katarine u Ceriću biti će služena večernja sveta misa. 
Pod zaštitu i zagovor svetog Ivana stavljamo naše oranice, njive i polja, naše obitelji i našu djecu.

Sveti Ivane, veliko blago naše na nebu, moćni  Zagovorniče kod Boga, čuvaj nas i  obrani.

 

PROČITAJ VIŠE