Na blagdan Tijelova, sv. misa u filijali Marinci u 8.00 sati, svečana sveta misa s procesijom po sjenicama oko crkve u Nuštru, započima u 10.00 sati, a u filijali Cerić u 17.00 sati.
SRCE KAO SIMBOL
Razmišljanje uz blagdan Tijelova.
Ovo što je Isus za nas učinio može jedino onaj “koji ima srca”.
Prisutnost u Euharistiji je posljedica njegove velike ljubavi prema nama. Želio je biti bliz, blizak, hranjiv “kao kruh”. “Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje!”
Welcome to Kriesi.at Theme Demos Sites. This is your first post. Edit or delete it, then start blogging!
Na blagdan Duha svetoga je crkveni god u Nuštru.
Dođi, Duše Presveti,
sa neba nas posjeti zrakom svoje milosti.
Dođi Oče ubogih, djelitelju dara svih,
dođi srca svjetlosti.
Tješitelju tako blag,
ti nebeski goste drag,
pun miline, hlade tih.
Umornima odmore,
u vrućini lahore,
razgovore žalosnih.
Sjaju svjetla blaženog,
sjaj u srcu puka svog,
napuni nam dušu svu.
Bez božanstva tvojega
čovjek je bez ičega,
tone sav u crnom zlu.
Nečiste nas umivaj,
suha srca zalivaj,
vidaj rane ranjenim.
Mekšaj ćudi kamene,
zagrij grudi ledene,
ne daj nama putem zlim.
Svim što vjeru imaju,
što se u te ufaju,
sedam svojih dara daj.
Daj nam krepost zaslužnu
i smrt lijepu, blaženu,
daj vjekovit svima raj.
U nedjelju 17. svibnja 2015., uoči našeg crkvenog goda Duhova, mješoviti pjevački zbor župe Mučeništva sv. Ivana Krstitelja (Županja I), pod ravnanjem prof. Ane Zlatunić, podario nas je jedinstvenim koncertom „Psalme ću pjevati imenu Tvome“, nazočni vjernici uživali su u izabranom repertoaru te svaku izvedbu nagradili gromoglasnim pljeskom.
Danas je u našoj župnoj crkvi Duha svetoga proslavljen sakrament svete Potvrde. Krizmanim uljem pomazano je 85 krizmanika iz Nuštra te filijala Cerić i Marinci. Sveti Duh nastanio se u srca naših krizmanika po nadbiskupovom izaslaniku svećeniku, profesoru Teološkog fakulteta u Đakovu dr. sc. Vladimiru Dugaliću.
Slavlje je proteklo u nadasve svečanom ozračju, u prepunoj župnoj crkvi s našim krizmanicima, roditeljima i kumovima u prvom planu. Naš, uvijek na visini, pjevački zbor mladih predvođen Mateom Tomić, iznimno je za današnje slavlje nadopunjen našom violinisticom Aleksandrom Stočko, čija je violina današnju svečanost Krizme učinila posebnom.
Krizmanici su na početku slavlja, nakon pozdrava krizmatelju Dugaliću i prigodnog dara (slike našeg župnika Slavka) vrlo nadahnuto izveli i recital, čiji je autor također naš župnik Slavko Vranjković. Zaslužne za današnje svečano ozračje su svakako i naše vrijedne vjeroučiteljice, koje su krizmanike marljivo pripremale i dovele do današnjeg svečanog trenutka.
Duh Sveti je danas upravljao našim srcima u svom domu, našoj župnoj crkvi, koja i nosi njegovo veliko ime. Neka današnja proslava ostavi vječiti trag u srcima naših krizmanika te neka vođeni vjerom, ljubavlju i nadom, hrabro kroče stazama života, a neka ih Duh Sveti koji im je danas udijelio svoje darove bude uz njih u sve dane s obje obale rijeke života.
Kako je 26. travnja na 4. vazmenu nedjelju slavlje Prve Svete Pričesti u našoj filijali Marinci u 10.00 sati u župnoj crkvi će biti samo večernja sveta misa u 19.00 sati.
Na drugu vazmenu nedjelju, nedjelju Božanskog milosrđa u župnoj crkvi Duha svetoga četrdeset i dvoje prvopričesnika po prvi put primili su Isusa u sakramentu Prve Svete Pričesti. Bilo je dostojanstveno i svečano, kako i priliči ovakvom slavlju. Čiste prvopričesničke duše Bog je nagradio i lijepim proljetnim vremenom.
Prvopričesnici su, pod okriljem vjeroučiteljice Mire Srednoselec, izvrsno uvježbani, dirljivim i pomno odabranim recitacijama, pjesmom i molitvom dotakli srca brojnih nazočnih. Uz roditelje, kumove, obitelj i prijatelje, brojne župljane… Božja providnost privela je misnom slavlju i stotinjak putnika namjernika iz Imotskog i okolice, koji su sa svojim župnikom hodočastili po Slavoniji.
Tako naš župnik Slavko nije za oltarom bio sam, nego je uza se imao dvojicu koncelebranata o. Ivana Kuterovca i župnika koji je došao s hodočasnicima, a čije ime ne znam.
SLAVKO VRANJKOVIĆ, ŽUPNIK U NUŠTRU
Piše: Sanja BUTIGAN “Glas Slavonije”14.,15. ožujka 2015.
40 GODINA SVEĆENIČKOG POZIVA I SLOBODNI SATI ISPUNJENI SLIKARSTVOM I POEZIJOM…
Svećenstvo je moj životni poziv. Uvijek sam to naglašavao, ja sam prvo svećenik. A sve ostalo, slikanje i pisanje, moj je hobi.
Tako zbori vlč. Slavko Vranjković, dok mu u župni stan u Nuštru, selu nadomak Vinkovcima, ulaze novinari. Nastavit će velečasni Slavko kako svoje zvanje svećenika nije zapustio zato što slika i piše. A pod njegovim je dušobrižništvom nemala župa u kojoj je 5941 duša, i k tome 556 pučkoškolaca, u tri škole u tri sela. Sam drži vjeronaučne sate u filijalama Cerić, Marinci – krizmanicima a ostalo kateheta i katehistice.-suradnici.
ECCE HOMO NA DAR BENEDIKTU
Kad učinim sve kao svećenik, dođem poslije mise kući, što ću onda, što bih radio? Tako ja vječito nešto pišem ili slikam. Koristim za to svoje slobodno vrijeme. Kad me uzme ‘uja, nastanu dvije slike u deset dana – otkriva skromni seoski župnik, kojeg je sustigla 70. godina života.
Dok ga zdravlje služi, ne razmišlja o mirovini koja ga svejednako čeka za nekih pet godina. Iza župnika Slavka, omiljenog u svojoj župi, nakupilo se više od četiri desetljeća svećenstva. Godinu prije negoli je obilježio svojih 40 godina svećeničkog poziva, tog je župnika s istoka Slavonije dopala i velika čast, ili kako će on sam to reći radost. Naime, njegova zbirka pjesama “Ecce homo” našla se među darovima koji su predani papi Benediktu XVI. kada je u lipnju 2011. godine posjetio Hrvatsku.
– Član sam Društva za promicanje duhovnih poziva i članovi su znali kako pišem pjesme i predložili su da se i moja knjiga ‘Ecce homo’ uvrsti među darove za papu Benedikta XVI. u Apostolskoj nuncijaturi u Zagrebu. To je veliko priznanje i čast za mene, i kao svećenika i kršćanina i Hrvata – spominje se župnik Slavko Vranjković tog radosnog trenutka.
Neke od 29 pjesama u spomenutoj zbirci prevedene su na talijanski jezik pa ih je i Sveti Otac mogao pročitati. “U tim pjesmama pjevam o Bogu, o usamljenosti svećenika, tugama i radostima, sjedinjenosti s Bogom”, kratko opisuje.
Inače, pisanjem se vlč. Slavko zarana počeo baviti, još kao mladi bogoslov. Slikarstvo je došlo nešto kasnije. Ta se ljubav rodila dok je 1976. godine bio kapelan u podravskom mjestu Molve, gdje je upoznao glasovitog slikara naive Miju Kovačića i druge iz hlebinske škole. I ostadoše pisanje i slikanje kao njegov hobi do današnjih dana. Koliko je slika, crteža, likovnih mapa nastalo kroz godine, i ne broji. Ali, slušatelju priče vlč. Slavka ne promiče pritom jedna zanimljivost – svih tih godina tek je jednu jedinu sliku prodao!
POTPIS I STIL
Bilo je to svojedobno u Zagrebu, a ta jedina slika koju je u svom životu prodao je Madona u akvarelu.
– Ja to sve dajem, a i odakle ljudima, zaboga, novac za slike. Jedino možeš džabe dati. Ali, ima ih sad previše – dometnut će vlč. Slavko. Jer samo u župnom uredu na zidovima je 13 slika; ima ih posvuda, od predsoblja i hodnika do malog slikarskog atelijera u kojem Nuštarski župnik počesto stane za štafelaj.
“Slikanje je dar Božji. Slikam i pišem ljepotu toga što osjećam, ono što živim, želim prebaciti na platno ili u pjesmu”, kaže Slavko. Samoukom svećeniku/slikaru uzori su, priznaje, stari majstori. Pisanje je, objašnjava, ono što je i dio njegova svećeničkog poziva u kojem se “služimo riječju Božjom i ona nam je oruđe, u prenošenju istine o Kristu”. Slika vlč. Slavko u svim tehnikama – ulje, akvarel, pastel, olovka u boji, tuš, ugljen. Iako je započeo slikama naive, brzo je odustao od rada na staklu.
– Bio sam naivac, ali kako je i Mijo, pametan čovjek rekao, imate smisla za crte i boje, ali niste Podravac. I znao sam da nije to moj stil, i onda se prebacio na motive vode i neba, i religiozne motive – prisjeća se početaka na koje su se nastavile, kroz godine što su slijedile, brojne samostalne izložbe posvuda u Hrvatskoj, jedna i u Mađarskoj u gradu Undi gdje živi kolonija Hrvata. Dosad 34.
– Koliko god je nešto talent, toliko je potrebno i rada i znanja, prakse. Inače, nisam portretist, moje Madone imaju oči moje majke, pokojne Mile, sve iste koju god otvorim. Ne znam portret napraviti. Pokušavao sam, eto baš pokojnu majku portretirati, ali ne ide. I kako god, uvijek lik Isusa na slici bude isti. Onda su mi prijatelji slikari rekli, to je moj potpis, to je moj stil, ne mora ni ime u potpisu stajati – kazuje župnik.
ISPOD OBLAKA
Nastavlja nuštarski župnik pričanjem kako se “slikari služe koječime” pa je tako i on kroz godine bavljenja slikarstvom razvio svoju posebnu tehniku slikanja oblaka – spužvom iz jastuka i bojom “kljucka” po platnu i dobije “paučinaste oblake”. A ispod, u dnu slika, i književnih uradaka,pjesama,stoji ponekad i njegov pseudonim, sacerdos (lat. svećenik).
– Propadne tu i papira. A jednom sam na dva crteža čitavu gumicu potrošio – priznaje velečasni Slavko te usput naglašava kako je zadovoljan svojim životom za koji će reći da je “ne jednostavan, već kompleksan”.
Iz njegova slikarskog hobija dosad je proisteklo nekoliko stotina slika, no koja mu je najdraža ne bi znao reći jer su mu sve, kaže, jednako drage. Posebno su neobične slike nastale na dnu od bureta; njegovi župljani znaju mu donijeti i stara drvena vrata iz kojih u atelijeru izraste umjetničko djelo. A prvu samostalnu izložbu imao je uz književnu večer, u prostorijama Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu 1986. godine, pod nazivom “Slike i proza Slavka Vranjkovića”. Otada, izlagao je u Belišću, Valpovu, Vinkovcima, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Županji… U jeku Domovinskog rata u Osijeku je tiskana njegova likovna mapa “Žene pod križem”. U Vinkovcima štampariji “Zebra” “Bol u Kamenu”, Angelus” i “Lice žene”. Sudionikom je i mnogih likovnih kolonija. A piše i surađuje u svim vjerskim i mnogim drugim časopisima u Hrvatskoj, a iznimno je aktivan i na teološkom blogu “Vjera i Djela”. Dosad je vlč. Vranjković napisao i zbirke pripovjedaka – “U potrazi za nebom” i “Golgotska svitanja” koju je sam i ilustrirao. Uskoro mu izlazi nova knjiga poezije “Susreti” u izdanju književnog Društva “Herceg Bosne” iz Mostara.. Teško je i pobrojiti sve iz njegova “začudnog života”, kako sam kaže.
RAZREDNICA EVA
Tjerala nas je da čitamo…
“Moja razrednica još živi, Eva iz Đakova. Bila nam je razrednica u 8. razredu pučke škole. Ona je od nas stalno tražila da pišemo, lektiru smo puno čitali, gutali doslovno. A bio je tada i nekakav školski list, razrednica je slala moje uratke tamo, i onda je bilo poput svečanosti kad bi to došlo otiskano”, prisjeća se velečasni Vranjković kako je jedan od svojih hobija, pisanu riječ, rano zavolio. Otkriva i kako je svojevremeno studirao u Italiji, u Padovi, i to novinarstvo, no taj studij nije završio. “Nisam znao engleski pa, eto, nisam uspio upisati. Jer, mi smo učili ruski. A talijanski jezik sam dobro naučio”, kaže. Danas je član Društva katoličkih novinara Hrvatske, književnog Društva HERCEG-BOSNE i amaterske udruge likovnih umjetnika u Vinkovcima.
IZ HERCEGOVINE DO MADRIDA
Moj život je pomalo začudan i bogat događajima…
Vlč. Slavko je i nagrađivan za svoje hobije. Zanimljivo je spomenuti da je 1997. godine bio dobitnikom prve nagrade u Hrvatskoj za kratku priču s ratnom tematikom – “Ne zovi mi ime”, za koju je poslije primio i treću nagradu na međunarodnom natjecanju u Madridu.
Dobitnik je nekoliko nagrada na književnom natječaju
u Križevcima .
Spomenimo i da je Slavko Vranjković – Sacerdos rođen 1945. godine u hercegovačkom Posuškom Gracu od oca Joze i majke Milice (rođene Šušak) kao prvo od sedmero djece. Obitelj je 1952. došla u Slavoniju, pa je budući svećenik osmogodišnju školu završio u Vrbanji. Klasičnu gimnaziju i potom studij bogoslovije upisuje u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 8. listopada 1972. kao član Reda franjevaca konventualaca provincije sv. Jeronima u Zagrebu. Prva služba – kateheta mladih u Puli, pa kapelan u Molvama, potom napušta red i odlazi u Đakovačko-srijemsku biskupiju, gdje je kapelan u Valpovu, župnik u Harkanovcima i, sada, župnik župe Nuštar od kolovoza 1998. godine. “Moj život je doista pomalo začudan, teško je sve reći”, samozatajno kaže župnik Slavko pa o podacima novinari saznaju iz biografije tiskane na katalogu uz nedavnu izložbu, jednu od mnogih u gradu na Bosutu. Rado će, međutim, pročitati poneku od svojih pjesama. “Ne pitaj zašto te volim i tražim u molitvi na koljenima, da bih te drugima dao kao dar, kao radost i popudbinu za nebo…” – stihovi su iz nove knjige, za koje će reći da su ljubavna poezija, no drukčija, nastala iz ljubavi prema Bogu. Iste one koja se iščitava iz naziva i pjesama i slika što ih stvara vlč. Slavko poput onih “Nebo u kamenu”, “Za križem”, “Uskrsnuće”…
GRADIO TRI CRKVE
Briga o župljanima, i Ruandi
U svojih 40 godina svećeničkog poziva velečasni Slavko Vranjković je i tri crkve gradio. Posljednje dvije bile su u sadašnjoj, nuštarskoj župi, u tamošnjim selima Cerić i Marinci koja su bila razorena u Domovinskom ratu. Iako ima veliku župu – briga o župljanima u tri sela, o učenicima na vjeronauku, ali i štićenicima Doma za psihički bolesne odrasle osobe u Nuštru, njegova je svakodnevica koju sa zadovoljstvom obavlja – ipak mu ostane vremena i za hobije. Pa i za pomoć drugima u potrebi, poput sudjelovanja u prikupljanju pomoći za Ruandu. Vlč. Slavko sve to stigne. “Ako zdravlje posluži, neću još u mirovinu”, kazuje vlč. Slavko. A kad jednog dana vrijeme mirovine dođe, nastavit će slikati i pisati. Volio bi, dodat će, obići i dvije sestre u Australiji.
Slikam i pišem ljepotu toga što osjećam, ono što živim, želim prebaciti na platno ili u pjesmu, kazuje Slavko…
Ja slike ne prodajem, a i odakle ljudima, zaboga, novci za slike. Jedino možeš džabe dati. Ali, ima ih sad previše…
lekosta