Archive for category: Novosti

Kako sve ne nazivamo Hrvatsku domovinu? Jedan od naslova je i “Gospina Hrvatska”. Mnoge  su crkve  njoj posvećene, prepuna svetišta osobito na blagdan Velike Gospe. “Dostojno je i pravedno! “Protestantski dio europskog naroda ne prihvaća našu pobožnost,

Moglo bi se reći da je  odanost Mariji između  “previše i premalo”. Od naslova  “Božica i Velika Majka,  Jungova “Marija je četvrta  Božanska Osoba”, do svođenja Marije na “običnu vjernicu”, a  “Evanđelje djetinjstva na mit.” Tko umanjuje Marijin lik, umanjuje ženu u njezinom pozivu i veličini. Što mi možemo ponuditi Europi ? Gdje su plodovi ?

Marija je svoj život ugradila u spasenjski Božji plan. Preko nje je došao Spasitelj.    Postala je “most između neba i zemlje, karika koja  nedostaje”.  “Ona je  prosula svijetom vječno  Svijetlo, Isusa Krista Gospodina našega”,   kako molimo u predslovlju mise njoj na čast.

U njezinu liku Crkva prepoznaje Ženu navještenu u prapočecima, po Njoj smo i mi “sinovi  i baštinici po Bogu”.

Ona je puno toga: tip Crkve koja sluša, vjerom prihvaća Božju riječ, odaziva joj se voljom te “ona tijelom postaje”.

Mi kažemo da Crkva u njezinu liku prepoznaje samu sebe.

Crkveni izričaji o Mariji: Bogorodica, Djevica, Bezgrešna, na nebo uznesena te Majka Crkve, Srce Crkve kako bi rekao papa Pio XII.

Drag nam je izraz “majka”. Prepuni su ga zazivi, pjesme Njoj u čast.

Štujemo li je pravilno? Papa Pavao VI u dokumentu :  “Marialis  cultus”

Naglašava da štovanje  treba biti: biblijsko, liturgijsko, ekumensko i antropološko.

Biblijski  lik Marijin nam je ocrtan u Evanđeljima, poslanicama. Jednostavnost kojoj se nema i ne smije što dodati, preuveličati.

Liturgijska slavlje nisu uvijek, a trebala bi biti, lišena sladunjavih zaziva, molitava, pobožnosti.  “Po Mariji k Isusu”, rekli bi dobri  naši stari.

Ekumenska vrijednost u štovanju Marije ne smije biti kamen spoticanja drugim kršćanskim crkvama. Marija nije Bog, a jeste Bogorodica. Ona je zagovornica milosti, ali nije izvor.

Bog preko nje djeluje.  “Isus Krist jedini posrednik između Boga i ljudi “. Obožavanje njezinih kipova, doticanje, ljubljenje,  može prijeći u “fetišizam i praznovjerje”.

Želim se osvrnuti na “antropološki vid štovanja”.

Papa upozorava u glavi 34. da je “teško uklopiti sliku Djevice, kakva se ukazuje u nekim pobožnim knjigama i knjižicama u životne uvjete današnjeg društva, a posebno  one suvremene žene”…” Naglašavamo da patničko lice Kristovo trebalo prepoznati u licima patnika. Što je s Marijinim licem, licem žene? Tolike su pjesme,  kipovi, slike, nastale na temu “Gospe žalosne”. Što to ima Gospa od toga ako ne “suosjećamo sa ženama ovoga svijeta ” ?

Kakav je položaj žene danas u svijetu, gdje je žena objekt u porno industriji, podcijenjena radnica, majka kojoj zakon dopušta usmrtiti dijete  u sebi, djevojka koju  mediji odmalena uče da je “provod i uživanje” jedino što vrijedi, starica koja postaje “tehnološki višak u obitelji “?

Javljaju se “ženski pokreti”, kod nas i u svijetu,  dižu svoj glas u zaštitu žena na postavkama koje se kose s kršćanskim nazorom na svijet i čovjeka. Što je s nama u Crkvi? Premalo naglašavamo da je žena dobila dostojanstvo i čast,  čašćenjem Bogorodice. T. De Chardin  vidi u ženi ljubav “veliku kozmičku snagu”. “Djevica, Gospa najsavršenije je utjelovljenje toga on je pozdravlja kao  “Biser Kozmosa, simbol božanske ljepote. ”  Koliko je to daleko od onoga što se ženi dogodilo kroz povijest od biblijskih žena koje su imale “lice” do bezimenih srednjovjekovnih spaljenih kao da su “vještica “,  od davnih vremena kad su bile  “objekt požude”, u mnogoženstvu, do vremena kad se razmišljalo: “ima li žena dušu”. Pobožnošću prema Mariji  svaka žena dobiva “lice”.

Marija  ima tisuću lica. Svaki je narod prikazuje sebi sličnu na slikama i kipovima, svaki je na svom jeziku zove majkom. Čije lice ima Marija? Na satu književnosti kod  pokojnog prof. Ivana Cesara iznenadio sam sve prisutne odgovorom: “Marija ima lice moje mame”! I sada u to vjerujem. Ona ima lice  tvoje majke, sestre, redovnice prijateljice, žene.

Sada dolazi ono što me začuđuje, rastužuje. U prepunim svetištima cvjeta pobožnost prema Mariji , osobito u svibnju  i listopadu. Niču društva molitelja obiteljske krunice. Uznemiruje  činjenica da mnogi od “pobožnih molitelja”  premalo drže do svojih žena, majki, snaha i svekrva, djevojaka i susjeda. U njima ne vide lice Marijino. Mariju je lako prepoznati u našim ženama , na njihovom životnom putu: od vjernosti Bogu, roditeljstvu, odgoju, na križnom putu njihove djece. Voljeti Mariju, mrziti, iskorištavati, zapuštati ženu, “od jedne do stote godine” nema smisla. Tu je raskorak koji se vidi. Kritike su opravdane. Besplodna pobožnost koja je sama sebi svrha. Nažalost!

Kad bi mi  svećenici o tome češće propovijedali, a vjernici shvatili, Crkva bi bila još više “utočište” zlostavljanim ženama, obeščašćenim djevojkama, napuštenim staricama, izazov europskom čovjeku koji sve više gubi utrku s vremenom, ljudskošću i Bogom.

Ružno zvuči jedna talijanska izreka: “Ženi treba vjerovati samo tri stvari: kad ne jede da je jela, kad rodi da je bila noseća, kad umre da je bila bolesna”. Nimalo ljudski, još manje kršćanski zar ne?

Dana 15. srpnja 2016. (petak) župljani iz Nuštra, Marinaca, Požege, Vinkovaca, Osijeka, Slakovaca i Bošnjaka hodočastili su u Međugorje predvođeni sestrom Nevenkom i vjeroučiteljicom Mirom.

Velika hvala svima koji su sudjelovali na hodočašću, a posebno djeci.

Svetkovina presvetog Tijela i Krvi Kristove. Sveta Misa s procecijom od sjenice do sjenice u 10.00 sati u župnoj crkvi u Nuštru.

Mogu li se stresovi izazvani neslogama i međusobnim optužbama liječiti pjesmom? U zadnje vrijeme smo suočeni s nevjerojatnim nadmetanjem tko će kome, tko će koga. Priziva se prošlost jer nema zasad pravog rješenja za sadašnjost. “Moja baba i tvoja baba bile su žene” i to je već razlog za obračune. Prkosna moja Hercegovina ima ispušni ventil koji je mnoge odveo na robiju, a to je ganga.

U njoj je sve od ljubavi do rugalica, običaja, politike. Pjevaju je na brdskim vrletima jer ionako vukovi nisu pismeni da ih prokažu “udbi, policiji ili kako se već zovu.” Tko to može narodu oduzeti? Gdje je tu govor mržnje o kojem se toliko govori? Sve svoje tuge i rane ovaj je narod znao liječiti prkosnom pjesmom, pamteći, a opraštajući, oživljujući poginule i nestale sjećanjem. Tako je bilo nakon svih ratova i krvoprolića, a tako će i biti dok nas bude. Svake se godine u prvoj nedjelji u srpnju slavi mučeništvo Dive Grabovčeve svečanom Misom uz mnoštvo hodočasnika. Tada se probude duševni i vjerski, domoljubni osjećaji na derneku u vrletnim Hercegovačkim planinama Vrana, iznad mjesta moga rođenja. Ona je bila djevojka iz hrvatskog naroda, katoličke vjere, koja je živjela u 17. stoljeću za vrijeme turske vladavine. Mladi Tahir – beg Kopčić iz Kupresa svakako je htio imati Divu za ženu ili ljubavnicu. Ona se nije odazvala na njegova laskanja, nije primila bogate darove. Uvijek ga je odbijala i čvrsto je bila pri svojoj odluci da sačuva vjeru, djevičanstvo i ponos. Pobjegla je u Vran planinu. Kad ju je pronašao uz stada ovaca, jer nije pristala da je obljubi, ubio ju je nožem. Pokopana je na Vran planini, ispod Kedžare. Označen je njen grob kamenim križem. Nakon minulih godina, kad je već ušla u narodnu povijest i priču, legendu, postavljen je brončani spomenik, rad kipara Kuzme Kovačića 1998. godine. Poput svete djevojke Marije Goretti očuvala je svoj ženski ponos i nije bila sponzoruša kao , nažalost, neke djevojke katolkinje. Od toga vremena do danas brojni hodočasnici dolaze na njen grob i iskazuju počast. Godinama se oko njezina groba, na Misi pod vedrim nebom čeličila kršćanska vjera u vjernosti Bogu, domu i Domovini. Mnogi su mladi momci, hodočasnici, u krvavim ratovima ostavili kosti negdje na goletima Macelja, Blajburga i kod nas braneći svoj Dom i Domovinu. Bili su spremni umrijeti da djeci svojoj ostave slobodan prostor za rast   Ostalo je to svojevrsno hodočašće, susret uz pjesmu i molitvu svake godine na kojem sam i ja nekoliko puta bio i poželio da me zatvore u Staru Gradišku jer sam pjevao, nakon Mise, iz sve snage i srca naše stare borbene pjesme.

Mladi stasiti momci potpomognuti gromoglasnim pratnjom iskusnih pjevača zapjevali bi mnoštvo stihova punih sjećanja. Nekad ispjevane stihove tuge i prkosa obogatili bi novim sadržajem iz obrambenog domovinskog rata. Ganga je snažna i zvonka višeglasna kratka narodna pjesma koju pjevaju muške i ženske skupine hrvatskog seoskog puka u Hercegovini. Spominjem nekoliko pjesama iz   sjećanja na Križni put do Blajburga i neoplakanih grobnih jama u Sloveniji: “Di je moja poginula dika, niti groba niti spomenika.” Bila je zabranjena jedno vrijeme , a zabranjuju je i sada naši “jugo dušobrižnici” jer je u njoj, u tim jetkim ,snažnim, gotovo krvavim stihovima, jecala ponižena, tužna duša udovica koje su plakale i naricale nakon svih ratova. Ono što je bilo zabranjena od komunističkih vlasti oživjelo bi u prkosnoj gangi unatoč prijetnjama kaznom, progonom i zatvorom. Tako je bilo nekad, lani, a bit će i ove godine. Planina će oživjeti. Bukara će s vinom prošetati uokrug od usta do usta. Kad god netko započne pjesmu, drugi je prihvate grlenom pratnjom ojkajući. Planina im je odgovarala jekom. Pjesma se čula nadaleko. U noj bi pjevali i živi i mrtvi.

Novovjeke pjesme ne spominjem da ne uvrijedim one kojima je sve hrvatsko nedopustivo i nacionalističko. Čudan smo mi narod. Mogli bi organizirati olimpijadu pod nazivom “pljuvanje po protivniku” i bili bi smo prvaci svijeta. Nitko nikom ne gleda pozitivne vrline, osuđuju se, prokazuju se mane bez suda. Da je Isus došao u Hrvatsku ne bi dočekao posljednju večeru, razapeli bi ga već nakon doručka, reče netko. “Počni der Ivane, “povikali bi prisutni ozareni vinom i suncem podno modra neba. On bi se nakašljao, udahnuo i započeo: “Kada Hrvat pogine na Dravi, odmah nikne crven-bijeli-plavi.” Pjesma iz desetine grla zaori, prospe se krajinom, onako gromka i grlena. “Da ja znaden di moj striko gnjije, stavio bi barjak da se vije.” Bukara puna rujna vina zareda uokolo. Uzavrela krv pjevača vrisne, prsne u prkosnoj pjesmi ko ponornica provrela tugom. “Slovenijo, ne triba ti kiše, Rvati te krvlju natopiše, Slovenijo puna si jelića i kostiju hrvatskih mladića, Mariboru kada dođen blizu, suze same niz obraze klizu.”Uokolo zaneseni sjećanjem na mrtve i nestale na svim stratištima Evrope. U njima je propjevala pradjedovska tuga za pokojnima, prkos i ponos jer su potomci mučenika. Nigdje bijele oprave na ženama. Nekad i danas, nakon svih ratova za Dom i Domovinu udovice su u crno zavijene nakon smrti voljenih branitelja.

Uvečer bi se, nakon večernje Mise, često, sastali na seoskom gumnu ovjenčanom stećcima te pjevali do zore. Kako se ljubav rađa, živi i umire u širem društvenom okružju, temama gange postali su i mjesni običaji. U njima se nisu mogla prešutjeti aktualna društvena gibanja. Pjevalo se sažeto o vrlinama i manama režima , dežurnih političara, stanju u Domovini koje nikako nije moglo sjesti u okrilje pučke duše pa su kroz pjesmu dali sebi oduška da ne polude čekajući bolje sutra. 

Trodnevnica za krizmanike započet će u utorak, 3. svibnja na večernjim svetim misama u 19.00 sati, a završiti u četvrtak 5. svibnja. Pozvani su svi na molitvu za naše krizmanike, poglavito roditelji i kumovi, ali i rodbina te prijatelji naših krizmanika.