Archive for category: Novosti

Prva svjedočanstva o slavljenju Kristova rođenja sežu još u davno IV. stoljeće, iako postoje dokazi da kršćani časte špilju Kristova rođenja već u II. stoljeću. Prisciline katakombe u Rimu čuvaju vjerovatno najstariji poznati prikaz Kristova rođenja ( oko 230. g.). Na njima je žena koja drži dijete i doji ga, i muškarac koji pokazuje rukom na zvijezdu u daljini.

Lik Josipa se u prvim stoljećima ne pokazuje zbog bojazni da se njegovim prikazom ne umanji Isusovo božanstvo. Josipa se počinje častiti puno poslije tih prvih vremena. Ikonografija želi naglasiti Kristovo bogočovještvo, i zbog toga ne stavlja skoro nikakav naglasak na Josipa. Najpoznatije uprizorenje živih jaslica napravio je sveti Franjo Asiški 1223. godine uz pristanak pape. Ne zna se točno zbog čega je 25. prosinac uzet kao datum slavljenja Božića. Pretpostavlja se da su poganski običaji koji su vladali u prvim vremenima kršćanstva bili jako rašireni pa se tako dan rođenja Sunca ( Dies natalis invicti ) pokušao prevladati i zaboraviti uvođenjem slavlja rođenja Isusa Krista, Boga – mladoga Sunca koje nema zalaza. Slavlje Kristova rođenja nikada nije naglasak stavljalo na scenske prikaze i maštovitost pri izradi jaslica, i općenito uprizorenjem samoga događaja, nego Crkva oduvijek naglašava simbolični izričaj vjere u Otajstvo koje se očitovalo rođenjem Djeteta u Betlehemu.

Brojne su mogućnosti i načini razmišljanja o otajstvu Božjega utjelovljenja. Sve što se tiče života zahvaćeno je tim otajstvom; Bog silazi u naše čovještvo i obnavlja ga u cijelosti. Bog postaje malen radi čovjeka. On, Svjetlo Istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dolazi na svijet. Zahvaćeni tim svjetlom možemo i dalje hodati po tami ili hoditi svjetlom prosvijetljeni. Odluka je uvijek na nama.

Dani Došašća su svojevrstan put iz tame u svjetlost. Prihvatiti Krista kao put u život znači sigurnost pred svim nedaćama kojima smo izloženi. Prihvaćanje isto tako treba označavati jednu korjenitu promjenu našeg ponašanja i mijenjanja. Nije dovoljno samo obasjati mrak što je oko nas, trebamo obasjati tamu što je u nama. Tama je dublja i strašnija od mraka. Biti rasvijetljen znači imati novi pogled, biti rasvijetljen znači upaliti jednu malu svijećicu u svome srcu i njome osvijetljeni koraknuti u novu nadu.

Ako se Bog nije plašio uzeti ljudsko tijelo i postati jedan od nas ni mi se ne moramo plašiti svoje nemoći i grijeha, svojih slabosti, svoje malenosti u tijelu. Tijelo je zbilja života, njime smo ograničeni. Upravo u toj ljudskoj ograničenosti Bog želi pokazati svoju moć. Bog u osobi malenog djeteta pobuđuje ljubav i baca u zaborav sve naše predodžbe o Bogu silnom i jakom, Bogu koji kažnjava. Dijete pobuđuje ljubav, njemu se ljubav bezuvjetno daje. Malo i nevino, bespomoćno, nije sposobno živjeti samo. Rođeno dijete živi od ljubavi bližnjih. Svi mi imamo vlastito iskustvo malenosti. Nije li Bog odabrao najsavršeniji način da nam pokaže svoju ljubav kada se rodio kao maleno dijete. Božićna zbilja nam tako govori o malenosti, o neznatnosti, o nemoći – Božićna zbilja govori o ljubavi koju smo pozvani upoznati i prepoznati.  

Riječ je Tijelom postala i Bog je u njoj rekao sve. Ne zatvarajmo zato Riječ u mnoštvo naših riječi. Ta Riječ nam govori. Za one koji slušaju postoje dvije noći koje nam govore: – jedna noć koja se spustila nad nebom u Betlehemu i donijela svijetlo na svijet; i druga noć – koju je na Kalvariji obasjala zora uskrsnuća.

1.

NASTA VRIJEME BREMENITO.

NOĆ PRED JUTRO RAZLIVENA

U DALJINE U NEDOGLED

ISPOD NEBA OZVJEZDANA.

NEBO RUKE DODIRUJU

REPATICOM ZVIJEZDOM OBASJANO.

 

OD ISKONA, OD DAVNINA ČOVJEČANSTVO

SRCEM ZOVUĆ BOGA SLUTI,

PA GA VOLE, PA GA MOLE,

SLIKOM, LIKOM PREDSTAVLJAJU

VEŽUĆ  SEBE UZ NEBESA.

 

 

DAN JE ZORA OTVORILA.

SVE SU RIJEČI IZREČENE,

U TVRD KAMEN UREZANE

U SRCIMA POHRANJENE,

U BOŽIĆU DOZORILE.

BOŽJA TIJELOM POSTA  U VREMENU.

 

U NJEMU SE NEBO PRIMAKNULO,

U LJUDIMA NADA PROCVJETALA

I SVE NOVO  S NJIME ZAPOČINJE.

 

NAJAVLJEN JE OD DAVNINA.

K NAMA DOĐE  IZ LJUBAVI.

BEZ NJEGA BI TAMA BILA ,

ŽIVOT KRATAK I BEZ NEBA

I STOLJEĆA UZALUDNA,

SVE BI SMRĆU ZAVRŠILO,  U BEZNAĐU.

 

PJESMA POLJEM RAZLIVENA.

TO  ANĐELI BOGA SLAVE, LJUDE ZOVU

NA POKLONSTVO.

 

2.

RAZAPESMO MREŽE SRCA,

KO PASTIRI OVE NOĆI

DA RIJEČ BOŽJU UHVATIMO

KO ZVUK ZVONA NAD RAVNICOM.

 

SLUŠA GOSPA KAKO DIŠE

SIN MALENI U NARUČJU.

JOSIP GLEDA, SUMNJI NEDA DA USKVASA.

OČI RASTU GLEDAJUĆI U PASTIRA UOKOLO

KO SAD  NAŠE UZ JASLICE.

 

BOŽJI SINE I MARIJIN,

BEZ SUSRETA U BOŽIĆU

SVIJET BI BIO BEZ VJEČNOSTI,

ZEMLJA PUSTA, LJUDI SMRTI OKRENUTI,

RUKE PRAZNE IZNAD GROBA.

 

ČULI SU GA KAKO PLAČE SUZOM LJUDSKOM,

ZAPAMTILI RIJEČ NJEGOVU O ČOVJEKU

I O NEBU U LJUDIMA

I O BRATU U NEVOLJI KOJI LICEM NJEMU SLIČI.

U NJIMA JE SRCA BILO.

 

SINE BOŽJI, O ISUSE,

U NAM SI, U SVAKOME,

U ČOVJEKU I PATNIKU,

U RADOSTI I U SMRTI

NOĆ SE U DAN PRETVORILA

SVJETLEĆ ZEMLJI

ŠTO SE VRTI.

 

SRETAN BOŽIĆ SVIM OD NEBA

ZLATO, TAMJAN, ON NE TREBA

SRCA DAJTE BRAĆI SVOJOJ

U NJIMA STE NJEMU DALI.

 

NUŠTAR,11. XI 2014. 

 

 

Grobovi nas opominju da shvatimo prolaznost svoga života, ali i veličinu proživljenoga. U danima sjećanja na mrtve gledaš na groblju slike i lica, natpise i ukrase. Tu zajedno leže i dobri i zli i mladi i bolesni, starci, krvnici i žrtve. Tu su svi jednaki, samo im se netko obilježjem izdvojio, mramorom, kipom iako to za njih ništa ne znači. Veličinu pokojnika ne čini veliki mramorni grob već put koji do njega vodi.

 

 

Zar je važno gdje će biti pokopani, što će pisati? Važnije je hoće netko iskreno ganut reći: “pokoj mu duši, dogorio je poput svijeća, a iza njega je ostala svjetlost.”

Proteklih smo se dana nagledali križeva i spomenika, osvježili sjećanje na svoje pokojne. Što je sa žalošću? Toliki su u ratu, na cestama, od starosti, izgubili svoje ukućane, svoje sinove, muževe, žene. Očaj? Reakcija koja se svima nameće. Što znači jednoj ženi koja je izgubila muža, a živjela je s njime godinama očaj? Bilo bi dobro kad bi mogla zajedničke godine pohraniti u dušu, tu zajedničku sreću koju joj nitko ne može uzeti. Njega nema, ali to je njezino.

Živjeti od sjećanja nipošto! Živjeti za sadašnjost i za sjećanje. Nije svejedno kakav ćete odgovor dati. Zašto? Ima još prilike da se život živi i popravi zar ne? Nisu svi putovi proputovani, sve ruke prihvaćene, sve ljubavi primljene i darovane.        

Promisli kakav si čovjek muž, otac, radnik, svećenik? Kakav je tvoj život? Ima li smisla ono što si proživio? Jesu li svi ti dani bili vrijedni življenja? Jesi li ikad postavili sebi takvo pitanje?

Nije nevažno što mislimo o sebi i što drugi o nama kažu. Jesi li pesimist, zlovoljan i uplašen, mrgodan, sličan čovjeku koji svaki dan sa žaljenjem otkida list žalostan što mu je kalendar života sve tanji i tanji. Mnogima su se od nas godine primakle kraju. “Rođenje je početak umiranja”. Stotinu je razloga za razočaranje . Razmišljamo što smo mogli postići a nismo, učiniti a ostalo je na obećanju. Jesmo li ponosni na potekle dane u svojoj, bilo kojoj profesiji? Čini se da je muka i nevolje u čovjeku i oko njega. Ničega dovoljno, toliko se toga željelo i nije se ostvarilo, propalo, a vjetar vremena i godina mete lišće zdravlja, ljepote, mladosti, bogatstva. Mučan osjećaj, zar ne? Takvima život u svakoj novoj godini nije dar. Osjećaj promašenosti mogu imati i mlađi pa i svećenici koji misle da nisu dovoljno nagrađeni, promaknuti u časti, cijenjeni, da su u starosti zaboravljeni. Bezvoljnost i očaj, nezainteresiranost, to je početak biološke smrti, smrti koja traje godinama i zagorčava svaki korak i zalogaj.

Nasuprot njima su optimisti, dobrohotni koji gledaju sve s vedre strane. To su ljudi koji su u životu bili u svemu aktivni, uživali u radu i ljudima. Njima nije strana ona svetopisamska:”Sluge smo beskorisne, učinili smo ono što smo trebali učiniti..” Oni oprezno skidaju listove sa svojih životnih kalendara, ali ih ne gužvaju očajni što je još jedna godina prošla. Na poleđini listova oni su popisali sve što im se dogodilo u životu, slikovito rečeno, pa ih slažu pažljivo na jednu hrpu ponosni i sretni zbog životnog bogatstva. Ništa, niti jedan dan im nije prošao uzaludno. Život su ispunjeno i sadržajno proživjeli. Takvi su ljudi blagoslov u narodu i Crkvi.

Bog im je bio oslonac, osobito ljudima i ženama u duhovnom zvanju. Uz njegov križ križevi su izgledali manji i snošljiviji.

Plače li planinar kad je mukotrpno osvojio vrhunac? Oni svojim svjetlom osvjetljuju drugima put te postaju miljokazi na stazi. Ne zdvajaju i kad bi trebali i ako to čine nikad nisu u beznađu. Ne traže nadomjeske da popune prošlost. Našli su i ostvarili smisao u životu i radu, u svemu.

Važno je imati na umu: s Bogom proveden život nije uzaludno proveden. Bogu ćemo imati što donijeti.

 

“U dan kad smrt pokuca na moja vrata, kakvim ću je darom darivati? Ja ću pred svoga gosta iznijeti punu posudu svoga života nipošto neću dopustiti da ode praznih ruku“.

TAGORE

Razmišljanja majke…