Archive for category: Novosti

 

Novi đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit, mons. Đuro Hranić, u subotu, 6. srpnja, na svečanom liturgijskom slavlju u đakovačkoj katedrali-bazilici Sv. Petra preuzeo je nadbiskupsku službu, na koju ga je 18. travnja ove godine imenovao papa Franjo, nakon što je prihvatio odreknuće od službe dosadašnjeg nadbiskupa mons. Marina Srakića. Slavlju je nazočio apostolski nuncij u RH mons. Alessandro D’Errico, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić, vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, gotovo svi biskupi HBK, biskupi susjednih biskupskih konferencija, kao i predstavnici kršćanskih crkava i drugih vjerskih zajednica, predstavnici političkih vlasti države, županija i gradova, gospodarstvenici i brojni drugi predstavnici znanstvenih i kulturnih institucija, obitelji, vjernici i hodočasnici.

 

Pročitaj više na stranicama nadbiskupije.

RIM (TU) – Na svetkovinu apostolskih prvaka Sv. Petra i Pavla, 29. lipnja tijekom svečanog misnog slavlja u bazilici Sv. Petra u Rimu đakovačko-osječki imenovani nadbiskup i metropolit, mons. dr. sc. Đuro Hranić primio je iz ruku pape Franje palij, znak metropolitanske časti i dužnosti. Vunene palije Sveti Otac je blagoslovio te podijelio metropolitima koji su imenovani u posljednjih godinu dana, a uz mons. Hranića primila su ga još 34 nadbiskupa. Palij je liturgijski znak što ga nose nadbiskupi metropoliti, označava poseban vid zajedništva metropolita i Pape te vlast koju metropolit u zajedništvu s rimskom Crkvom po pravu ima u svojoj pokrajini.

BLAGDAN 24. lipnja

Rođenje Isusova preteče i događaje u vezi s njime opisuje nam sveti evanđelist Luka u I. glavi svoga evanđelja ovako:

»Elizabeti dođe vrijeme da rodi. I rodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe, radovali su se s njom.

Osmoga dana dođoše da obrežu dijete. Htjedoše ga po ocu nazvati Zaharijom, ali majka njegova reče: ’Ne tako, nego neka se zove Ivan!’ Odvrate joj: ’Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom.’ Znakovima upitaju oca njegova kako bi on htio da se zove. On zatraži pločicu i napisa: ’Ivan mu je ime.’ Svi se tome začude. U isti čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi te je govorio i hvalio Boga.

 

 

I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: ’što će biti ovo dijete?’ I, doista, ruka Gospodnja bijaše s njim.

Tada se Zaharija, otac njegov, napuni božanskog nadahnuća te proročki kaza:’Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov, jer se udostojao da otkupi narod svoj. I da nam podigne silna Spasitelja među potomstvom Davida, sluge svoga, kao što obeća od davnine na usta proroka svojih svetih, Spasitelja od naših neprijatelja i iz ruke svih koji nas mrze, da učini milosrđe koje obeća ocima našim i da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu, da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane.

A ti ćeš se, dijete, prorok Previšnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da narodu njegovu pružiš spoznaju spasenja, koje biva oproštenjem grijeha njegovih, zahvaljujući milosrdnom srcu Boga našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira.’

A dijete kako je raslo tako je jačalo duhom. Boravilo je u pustinji do onoga dana u koji se jasno očitovao Izraelu« (Lk 1,57–80).

 

 

U subotu 15. lipnja 2013. na blagdan svetog Vida je zavjetni dan u našoj župi.

Toga dana bit će sveta misa u župnoj crkvi u 11.00 sati, a u Ceriću u 19.00 sati.

Sveti Vid, čiji se spomen slavi 15. lipnja, je mladić s početka prvih kršćanskih vremena. Iako o njemu nema konkretnih povijesnih podataka, njegovo rašireno štovanje na zapadu ali i u istočnim crkvama, govori da se ubraja među vjerodostojne mučenike onog vremena kada još kršćanstvo nije imalo slobodu javnog ispovijedanja vjere.

Širenju štovanja sv. Vida doprinio je zacijelo i pisani trag „Passio S. Viti“ (Mučeništvo sv. Vida) nastao oko 600-te godine u rimskoj pokrajini Lukaniji.

 

Iz ovog zapisa saznajemo da se Vid rodio na Siciliji (Italija) u današnjem mjestu Mazzara del Valla. Roditelji su mu majka Faustina, koja je bila potajice kršćanka i otac Hyla, ugledni senator, poganin. Rođen u bogatoj obitelji Vid je imao učitelja Modesta i dojilju Krescenciju koji su potajno kršćani. Kad je otac saznao da je i Vid primio krštenje najprije je otjerao svoju ženu, a u sedmoj godini života, pred ocem koji ga primorava na otpad od vjere, Vid zajedno s Modestom i Krescencijom bježi u Lukaniju. U danima progonstva koji slijede doveden je i u Rim. Vid je, prema ovoj legendi, u Rimu učinio nekoliko čudesa, među kojima se spominje i ozdravljenje opsjednutog carevog sina iz kojega je izagnao zloduha. Unatoč svemu tome, Vid je kao kršćanin, zajedno sa svojim pratiocima Modestom i Krescencijom, osuđen na smrt. Bio je bačen pred medvjede i lavove koji mu nisu naudili. Poslije toga bačen je u kotao rastopljene smole, ulja i olova, ali ga spašava anđeo koji ga je otpratio u Lukaniju gdje je Vid i umro. (Jedna od inačica o njegovom mučeništvu spominje da je usmrćen na rastezaljci u 17. godini svojega života.) Njegovo mučeništvo datira u vrijeme Dioklecijanove vladavine (progonstva) negdje oko 305. godine.

 

Koncem V. stoljeća sv. je Vidu posvećeno nekoliko samostana na Sardiniji i Siciliji, a već

 

koncem VI. stoljeća u Rimu postoji crkva posvećena u čast. Sv. Vidu, mučeniku.

 

       Na zapadu se štovanje proširilo nakon prijenosa svečevih relikvija koje je 756. godine opat Fulrad iz Italije prenio u St. Denis u Pariz. Opat Hilduin je 836. godine dio relikvija dao samostanu Corvey u Vestfaliji koji je postao sjedište štovanja sv. Vida. Car Henrik dao je relikviju ruke sv. Vida češkom knezu Vaclavu koja je prenesena u Prag. Ta se relikvija čuva i časti u praškoj prvostolnici posvećenoj upravo ovome svecu – sv. Vidu, mučeniku.

 

     Vid se ubraja među 14 svetih pomoćnika (zaštitnika) u velikoj nevolji. (Uz sv. Vida među četrnaestoricu pomoćnika u velikim nevoljama života ubrajamo; sv. Akacija, sv. Barbaru, sv. Blaža, sv. Katarinu, sv. Cirijaka, sv. Kristofora, sv. Dionizija, sv. Egidija, sv. Erazma, sv. Eustahija, sv. Juraja, sv. Margaretu, sv. Pantaleona). Sv. Vid među njima nosi rekordnih 34 patronata. Nabrojimo neke. Zaštitnik je ljekarnika (apotekara), kotlara, pivara, gostioničara, podrumara, vinogradara, glumaca, plesača, gluhonijemih, padavičara (Vidov ples).

 

Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, vrtoglavice, slabog sluha i vida, općenito – kad god valja izvesti neke teške zadatke.

 

Ikonografija ga prikazuje kao mladića s palmom, u kotlu, katkad s gavranom i lavom. U Njemačkom Rimskom Carstvu imao je i kraljevska obilježja.

 

Mladenački lik sv. Vida u kotlu najučestaliji je ikonografski motiv, koji prikazuje njegovo mučeništvo, a koji se nalazi i na našoj vrbovečkoj oltarnoj pali.

Sv. Vid Mučenik zaštitnik je naše vrbovečke župe od 16. stoljeća.

MOLITVA SV. VIDU MUČENIKU

 

 

Sveti Vide, slavni mučeniče,

 

koji si posvjedočio svoju vjeru u Isusa Krista,

 

žrtvujući i vlastiti život,

 

obraćamo ti se puni povjerenja.

 

Štiti i brani naše mlade

 

kako bi oni bili nada u bolje sutra.

 

Budi bliz starijima kako bi bili učitelji života.

 

Štiti naše mjesto i sve njegove mještane,

 

kako bi vjerni kršćanskoj tradiciji,

 

i nadalje živjeli vjeru svojih predaka.

 

Daj da te nasljedujemo u krepostima

 

te tako ostanemo postojani u vjeri,

 

nadi i kršćanskoj ljubavi.

 

Pomozi nam da nasljedujemo Krista

 

na njegovom križnom putu i tako

 

ustrajemo u dobru cijeloga svog života,

 

kako bismo mogli jednoga dana,

 

zajedno s tobom i sa svima svetima,

 uživati Nebesko kraljevstvo.

 

 Amen.