palm sunday1

Cvjetnica

palm sunday1Ti si, Bože moj, najljepši cvijet na križu!

Danas Ti mnoštvo kliče u radosti, maše Ti cvijećem i palminim grančicama. Danas je Cvjetnica.

Ti si cvijet. Najljepši cvijet Oca svojega. Na putu u Jeruzalem prati Te sjena križeva Golgotskih. Jedan je Tvoj, čeka na Tebe.

I Ti to znaš.


Gledaš ljude. Jučer još ljudi, a danas zvijeri. Dobro znaš da si u tome mnoštvu sam. Vršiš volju Oca svojega.

Razapinju Te na križ. Ti i križ postajete jedno. Golgotsko drvo križa pretvaraš u drvo života. Ti si na njemu najljepši cvijet. Mirisom opijaš vječnost. Izvore ljepote.

Nema Tebe bez križa, ni križa bez Tebe. Njime proslavljaš Boga. Kroz vijekove – za vijekove.

zupa nustar 1200

PUTEM MASOVNIH GROBNICA


Župa Tordinci organizira po jedanaesti puta (2001. – 2012.) pobožnost KRIŽNOG PUTA u čast braniteljima Domovinskog obrambenog rata (1991. – 1995.), uoči Cvjetnice, u subotu 31. ožujka 2012. s početkom u 8 sati.


PROČITAJ VIŠE

zupa nustar 1200

Molitva slijepca

 Ako postoji modrina neba,

nije u meni,

ni daljine nedogledne,

ni ljudi ni ptice

nisu u meni.

Osjećam ih slutnjom.



Ako postoji kiša,

nije u meni ,

osim suza u očima.

Ako postoji ljubav

ja je ne vidim,

ako se u

riječ i djelo ne pretoči.

Ako postoji prostor oko mene,

moj je tamom omeđen.

Ni pjesma

nije u meni,

čujem je u tuđem pjevu

nabujalu mirisom polja,

neba i tuge

pradjedovske.

Ni vjetar

nije u meni,

ni sunce u mojim

mrtvim očima.

“Da progledam,”

vapio sam svim u sebi,

“da progledam!”

“Progledaj!” reče,

a onda se beskrajna zemlja

s dalekim nebom

naselila u mojim očima.

zupa nustar 1200

7. županijski križni put za mlade

U posljednjih nekoliko godina naša nadbiskupija organizira u vrijeme Korizme križni put za mlade. Poučeni dobrim iskustvom u posljednjih šest godina i uvidjevši da mladi rado prihvaćaju ovakve oblike pobožnosti, potičemo Vas na animiranje mladih vaše župne zajednice da se odazovu na Sedmi nadbiskupijski križni put za mlade pod geslom „Sve mogu u onome koji me jača” (Fil 4, 13)

 

pročitaj opširnije

ispovijed

SAVJEST – ISPOVIJED 26. ožujak

ispovijed

        O savjesti se puno piše. Ovih su dana uskrsne ispovijedi. Imamo li se zašto kajati, što popraviti, reći Bogu i bližnjemu: oprosti? Razmisli! Odluči! Učini! Ljudi se dijele na one koji imaju savjest i oni koji rade kao da je nemaju.      

        Čovjekova savjest jasno govori da ne smijemo činiti zlo, da moramo činiti dobro. U tom etičkom principu svi se ljudi slažu … svugdje taj zakon važi. Čini se da je to usađeno u srž čovjekovu. Zar su se ljudi tako dogovorili? Nije vjerojatno … a ipak svi taj princip drže.

 

 

 

        Činiš li nekome zlo na poslu, u obitelji? Za što osjećaš krivicu? Arapska poslovica kaže: „Mati ubijenoga spava, ali ubojica nema mirna sna!“ Čini nam se svima da stojimo pred nevidljivim ali konkretnim sudom. Tko nas to opominje i sudi? Pred kime to moramo odgovarati za svoje čine? Samima sebi? Pa ako je tako zašto nikom nije pošlo za rukom, pa ni nama, da opravdamo zlo djelo. Mi savješću ne raspolažemo. Jesmo li odgovorni ljudima? Ali zašto nas onda muče i progone neki grijesi za koje nitko nikada neće saznati? Kako zauzdati zlu riječ, osobito psovku koja kalja Bogomaterinstvo, majčinstvo, koja je samo vidljiv, zvučan izdanak iz zla u čovjeku? Kako? Prisilom? Ima i onih koji kažu da bi trebalo naplaćivati za svaku psovku na javnom mjestu. Koliko bi to pomoglo? Sumnjam. Treba njegovati kulturu govora, ovdje psovci i prostati nema mjesta. Balkanski sindrom je očit. Psuje ti se kad društvo psuje. To je napast. Ako moliš javno, sram te je – zar ne? Biti prost nije? Eto kako su srozane vrijednosti. Odluči: radije ću šutjeti u društvu nego valjati gluposti i prostote.

        Ili smo odgovorni povijesti? Pa tko je ta povijest i zašto ljudi rade protiv povijesnog toka ako im tako nalaže savjest?

„Ne činite nikad ništa što se protivi vašoj savjesti, pa čak ako to od vas i država traži“ – poručuje najpametniji čovjek Einstein. Zar vam se ne čini da je savjest iznad našega mišljenja, iznad uvjerenja skupine ljudi, iznad povijesti.

Za savjest ljudi daju živote. Činiti dobro važnije je od života. Svjedoči nam to život engleskog kancelara T. Mora. Henrik VIII je otjerao svoju zakonitu ženu, a oženio priležnicu i kad mu Crkva nije odobrila rastavu ženidbe, odcijepio englesku crkvu od Rima, a sebe proglasio glavom te Crkve. U progonima je ubijen njegov kancelar Tomas Mor jer nije, po savjesti, mogao prihvatiti kršenje Božjeg i crkvenog zakona. Taj događaj je uprizoren u filmu. „Čovjek za sva vremena“ Da. Savjest je Božji glas u nama!

        Zbog savjesti ljudi daju život za slobodu, ljubav, mir, za pravdu za drugoga. Savjest nas vodi u onostrano. Pitaj se: tko nas tako neodoljivo sudi i privlači da činimo ono što je pravedno i dobro.

Kad čovjek gazi savjest postaje nečovjek. Uzalud je sve što čini kad ne čini za druge. Priča govori: Sišao pauk s visine i pri zemlji u granama razapeo svoju mrežu. Dok je čekao plijen zapazi da nekud vodi jedna nit, nekud gore. Nije joj nazirao cilj ni svrhu još manje kamo vodi, pa odluči da je prekine. Čim je to učinio, mreža mu je pala.

Pregrizao je nit na kojoj je visjela. Ti si taj čovjek-pauk ako prekineš vezu s Bogom. Tvoj život je ruševina velika ma što činio sve je to pokušaj uzleta bez krila. “Nikad nećeš izgubiti pravi put, budeš li djelovao prema osjećaju i savjesti.” (Goethe)

        Savjest je otvoren put ka Iskonu, Izvoru-Bogu. To je odnos s Bogom i kad ga nismo svjesni. Onaj tko dobro čini s Bogom je, a bezbožan je onaj tko čini zlo pa makar riječima priznavao Boga. Gdje si zapravo? Ne zaboravi, Bog te čeka!

 

ISPOVIJED U SVA TRI SELA ZAPOČINJE U 9.30 DO 11 PRIJE PODNE

I OD 15.30 DO 17. SATI POSLIJE PODNE.

ZVONA ĆE OPOMINJATI! MOĆI ĆE TE SE PRIČESTITI !!!!

SAVJEST – ISPOVIJED  26. ožujak

 

O savjesti  se puno piše.  Ovih su dana uskrsne ispovijedi. Imamo li se zašto kajati, što popraviti, reći Bogu i bližnjemu: oprosti? Razmisli! Odluči! Učini! Ljudi se dijele na one koji imaju savjest i oni koji rade kao da je nemaju. Čovjekova savjest jasno govori da  ne smijemo činiti zlo, da moramo činiti dobro. U tom etičkom principu svi se ljudi slažu … svugdje taj zakon važi. Čini se da je to usađeno u srž čovjekovu. Zar su se ljudi tako dogovorili? Nije vjerojatno … a ipak svi taj princip drže.

Činiš li nekome zlo na poslu, u obitelji? Za što osjećaš krivicu? Arapska poslovica kaže: „Mati ubijenoga spava, ali ubojica nema mirna sna!“ Čini nam se svima da stojimo pred nevidljivim ali konkretnim sudom. Tko nas to opominje i sudi? Pred kime to moramo odgovarati za svoje čine? Samima sebi? Pa ako je tako zašto nikom nije pošlo za rukom, pa ni nama, da opravdamo zlo djelo. Mi savješću ne raspolažemo. Jesmo li odgovorni ljudima? Ali zašto nas onda muče i progone neki grijesi za koje nitko nikada neće saznati? Kako zauzdati zlu riječ, osobito psovku koja kalja Bogomaterinstvo, majčinstvo, koja je samo vidljiv, zvučan izdanak iz zla u čovjeku? Kako? Prisilom? Ima i onih koji kažu da bi trebalo naplaćivati za svaku psovku na javnom mjestu. Koliko bi to pomoglo? Sumnjam. Treba njegovati kulturu govora, ovdje psovci i prostati nema mjesta. Balkanski sindrom je očit. Psuje ti se kad društvo psuje. To je napast. Ako moliš javno, sram te je – zar ne? Biti prost nije? Eto kako su  srozane vrijednosti. Odluči: radije ću šutjeti u društvu nego valjati gluposti i prostote.

Ili smo odgovorni povijesti? Pa tko je ta povijest i zašto ljudi rade protiv povijesnog toka ako im tako nalaže savjest?

„Ne činite nikad ništa što se protivi vašoj savjesti, pa čak ako to od vas i država traži“ – poručuje najpametniji čovjek Einstein. Zar vam se ne čini da je savjest iznad našega mišljenja, iznad uvjerenja skupine ljudi, iznad povijesti.

Za savjest ljudi daju živote. Činiti dobro važnije je od života. Svjedoči nam to život engleskog kancelara T. Mora. Henrik VIII je otjerao svoju zakonitu ženu, a oženio priležnicu i kad mu Crkva nije odobrila rastavu ženidbe, odcijepio englesku crkvu od Rima, a sebe proglasio glavom te Crkve. U progonima je ubijen njegov kancelar Tomas Mor jer nije, po savjesti,  mogao prihvatiti kršenje Božjeg i crkvenog zakona. Taj događaj je uprizoren u filmu. „Čovjek za sva vremena“ Da. Savjest je Božji glas u nama!

Zbog savjesti ljudi daju život za slobodu, ljubav, mir, za pravdu za drugoga. Savjest nas vodi u onostrano. Pitaj se: tko nas tako neodoljivo sudi i privlači da činimo ono što je pravedno i dobro.

Kad čovjek gazi savjest postaje nečovjek. Uzalud je sve što čini kad ne čini za druge. Priča govori: Sišao pauk s visine i pri zemlji u granama razapeo svoju mrežu. Dok je čekao plijen zapazi da nekud vodi jedna nit, nekud gore. Nije joj nazirao cilj ni svrhu još manje kamo vodi, pa odluči da je prekine. Čim je to učinio, mreža mu je pala.

Pregrizao je nit na kojoj je visjela. Ti si taj čovjek-pauk ako prekineš vezu s Bogom. Tvoj život je ruševina velika ma što činio sve je to pokušaj uzleta bez krila. “Nikad nećeš izgubiti pravi put, budeš li djelovao prema osjećaju i  savjesti.” (Goethe)

Savjest je otvoren put ka Iskonu, Izvoru-Bogu. To je odnos s Bogom i kad ga nismo svjesni. Onaj tko dobro čini s Bogom je, a bezbožan je onaj tko čini zlo pa makar riječima priznavao Boga. Gdje si zapravo? Ne zaboravi, Bog te čeka!

 

ISPOVIJED U SVA TRI SELA ZAPOČINJE U 9.30 DO 11 PRIJE PODNE

I OD 15.30 DO 17. SATI POSLIJE PODNE.

ZVONA ĆE OPOMINJATI!  MOĆI ĆE TE SE PRIČESTITI !!!!

money20heart20scale20clipart

Dušobolja

money heart scale clipartHtio bih vas pitati:

znate li što je dušobolja?

Ne znate? Gadna je to bolest od koje mnogi boluju, a da nisu ni svjesni. Psiholozi kažu da je to nezadovoljstvo, praznina i razdražljivost, iako svega imaš i zdrav si. Očituje se dosadom, frustriranošću, strahom, nesigurnošću, besciljnošću i nemirom od budućnosti. Nekima je čitav život prošao u pripremi da bi dobro živjeli. Uostalom deviza, životni moto mnogih je: imati i trošiti.

             

 Kažu da je to bolest moderne civilizacije, potrošačkog društva, koje sve mjeri novcem i materijalnom sigurnošću. I kod nas je uočljiva premda nismo bogati, ili ne svi.

Očituje se kod onih koji misle da posjeduju bogatstvo, a ono njih posjeduje. Takvi ljudi, ponekad, nisu razumni, jer ih njihove želje čine slijepim.

 

Jedni se bore za bogatstvo, drugi da se obogate. I jedne i druge uhvati panika. Prvima nikad dosta, drugima strah od nemogućnosti da zarade. Život koji se svodi samo na trajanje, imanje koje će smrću prestati je život bez ljepote, tajne. Svodi se na dosadu i besmisao. Smisao života je u traganju kako ljubavlju, darežljivošću i kako pobijediti smrt i za života graditi besmrtnost. Najveće bogatstvo čovjeka je blagost, darežljivost, strpljenje, poštenje, ljubav prema obitelji, domu i domovini, čovjeku.

 

Lako je prosipati pamet, reći će netko. Neka vam ova rečenica otvori svjetlo u duši. Kad se moliš Bogu moli da ti pomogne steći toliko puno da ti drugi ne zavide, a opet ne toliko malo da bi kod drugih budio milosrđe.

 

Takve krize neki rješavaju čestim svađama , kad im padne mrak na oči, utapanjem u kapljici, drogi i svim vrstama opijata.

 

Niste li se nikad tako osjećali? Hvala Bogu da niste. Čovjek ipak nije stvar, stroj, računalo u kojeg možeš koješta pohraniti, a koji u svojoj hladnoj elektronici svjetluca s ekrana. Primijetit ćete nakon gledanja kojekakvih serija da veličina čovjeka nije u onome što on ima, posjeduje, premda svi tome streme, nego u tome kakav je, što on jest. Malo ih se trsi, osim vas koji čitate, da budu Bogom bogati… Ako u čovjeku vlada uvjerenje da je najvažnije samo ono što se može pojesti i popiti, obući, malo se razlikuje od magazina s novom i starom robom. U magazinu nema mjesta za ljude. Onaj koji u središtu ima Boga otvara srce čovjeku.

 

Eto, pogledajte bjelosvjetske i naše bogataše. Svetinja je broj, dobit, korist, interes, a tu se teško uklapa čovjek i njegova potreba. Njih se ne tiče sudbina čovjeka i njegove obitelji. Mnogi ne plaćaju rad, daju otkaze, bogate se na tuđoj muci i nikad im dosta. Oni boluju od dušobolje. Što više imaju, više žele. U neprestanoj su borbi s tržištem, profitom . Takvi imaju lak san za razliku od onih koji imaju malo pa i to dijele sa svojima radujući se tuđoj radosti. Prisjetite se one zgode iz Evanđelja o bogatašu koji ruši stara spremišta, gradi nova jer ima puno toga za spremit i kaže: “pij, jedi i uživaj dušo moja , imaš dobara za godine mnoge!” Bog mu reče:” još noćas će se tražiti duša tvoja od tebe, a ono što imaš čije će biti?”

 

Smrt sve potire, a vrijeme davanja nije njemu pripalo, naslijedili su oni kojima on ne bi dao. Isus kaže: „ … tako prolaze oni koji zgrću blago na zemlji, a ne bogate se u Bogu“. Počni, a drugi će te slijediti. Korizma je!

 

               Ne nije ovdje riječ o neradu. Samo je opomena da čovjek ne radi na jednom kolosjeku, ovozemaljskom, nego i na drugom nebeskom. Kako liječiti dušobolju? U Europi i Americi tisuće dolara se godišnje daje psihijatru. Čak nije sramota reći uz one ostale: frizera i mesara, da ima i svoga psihijatra.  Rezultati su porazni. U bezizlazu iz dušobolje neki dižu ruku na sebe. Siromasi su ulaznica za nebo, a ima ih koji čekaju u Caritasu, pučkim kuhinjama, na ulici. Blagoslovljeno bilo tvoje bogatstvo kad ga dijeliš s drugima. Jedna poslovica kaže da je “ruka koja daje uvijek iznad one koja prima.”

buk4

7. nadbiskupijski križni put za mlade

 
buk4
     Svi zainteresirani koji bi željeli krenuti na Križni put 24.03. koji organizira naša nadbiskupija mogu se upisati svaki dan poslije svete mise u sakristiji, 
najkasnije do 11.03.2012.

Cijena puta ovisit će o broju prijavljenih.
 
diogenes

ECCE HOMO (čovjek, polučovjek i nečovjek)

              diogenesNastavljamo razmišljanje. Kad te netko izdaleka ugleda, kad se nađeš u društvu ostalih, kad si na radnom mjestu, mogu li reći za tebe: “Evo čovjeka, evo dobra i poštena čovjeka!” Ovo vrijedi i za žene, dakako.

             

            Ulazimo u Europu koja se, ponekad i ponegdje, stidi svojih kršćanskih korijena. Hoćemo li je obogatiti svim svojim što imamo, a čovještvom učiniti čovječnijom? Dakle, radi se i o vjeri. Krštenjem smo pribrojeni zajednici europskih kršćana. Postat ćemo ne samo ekonomska nego i duhovna zajednica. Ovim razmišljanjem želim uznemiriti i sebe i vas. Pitanje biti vjernik nije isto što i biti član neke stranke. Stranke su danas do sutra, vjera je vjekovna potreba ljudi. Uostalom kršćanin pripada najbrojnijoj stranci na zemlji. “Čestita čovjeka poštuju čak i oni koji to nisu.” (Diderot) “Čovjek sve daje za obraz, a obraz nizašto.” (narodna)

               Sve više se govori o poremećaju ličnosti. Priziva se onaj stari grčki filozof Diogenes koji je usred bijela dana s upaljenom svijećom ” tražio čovjeka.”

 

„Očuvaj nas Gospodine da ne budemo od onih koji govore mnogo, a ne poduzimaju ništa, od onih koji poduzimaju sve, ali ništa ne dovršavaju, od onih koji uvijek obećavaju ali ne drže nikad riječ, od onih koji ne čine ništa, a kritiziraju neprestance, od onih koji se tuže na teškoće vremena i sebičnost ljudi, ali ne nastoje da sami sebe osposobe kako bi pomogli i obogatili druge, od onih koji misle samo kada će što primiti, a nikad kada će što dati, od onih koji znaju samo pitati, a nemaju strpljenja sačekati odgovor…“ Mislite da se to odnosi na političare?

 

Kažu da postoje tri vrste ljudi: čovjek, polučovjek ili nečovjek.

 

Čovjek je onaj koji ima svoj stav o svemu, a rado se s drugima savjetuje. Polučovjek je onaj koji ima svoj stav, ali se ne savjetuje s drugima, a nečovjek je onaj koji nema svoga stava niti se s drugima savjetuje.

Postavi si pitanje: „Kakav ti utjecaj imaš kao kršćanin na radnom mjestu?“ Ili bolje rečeno: „Primjećuje li se tvoje kršćanstvo u tvom radu, govoru, zalaganju za bolji svijet, za čovjeka? Teško se mijenjati. Čovjek sebi laže više nego bilo kome drugome, svoje mane pretvara u vrline, nemoralne čine u moralne. Život takvih je patnja. Njima se srušilo nebo na glavu. Znam. Prigovor što ja tu mogu? Papa Pavao VI je napisao: „Vi vjernici dobro znajte. Time što vjerujete, po samoj svojoj vjeri, vi nećete izvana mnogo mijenjati raspored stvari u svijetu, ali vi ćete na sve što jeste i što imate, što je oko vas baciti novo svjetlo.“        Toliki su vjernici “nepismeni”u poznavanju vjere i načela. Biblija im je, ako je imaju, ukras na polici. Bilo bi dobro svaki dan otvoriti nasumce koju stranicu i gdje ti padne pogled pročitati. U njoj su dana mnoga životna rješenja samo ih se treba držati.

 

Mislim da ćete se složiti. Nema bolje i ljudskije stranke koja je kadra promijeniti naše odnose, obnoviti našu napaćenu domovinu od kršćanstva koje se uistinu nosi i živi s ponosom. Novo svjetlo o kojem je riječ je nauka Isusa iz Nazareta koji je Bog i Čovjek, da bismo mi bili bogoliki, besmrtni.

 

Danas razmišljaj o tekstu iz Biblije: “Ljubi Boga….. svim srcem… dušom… umom, a bližnjega kao samoga sebe!”

 

 


korizma2

Kroz korizmu križnim putem ljubavi

              korizma2Nedavno je počela korizma a s njom i pobožnost Križnog puta. Lijepo je vidjeti crkvu punu vjernika koji svoja koljena prigibaju na svakoj postaji prateći tako u duhu Krista i njegovu muku, patnju, bol i trpljenje. Doći sa Kristom do kraja njegova i svoga križnog puta predstavlja pravi i jedini cilj i smisao našega postojanja.

              

            Mi kršćani hodočastimo ovom zemljom. U danu koji ima 1440 min toliko je malo onih koji odvoje barem 60 minuta za Boga i za svetu misu. Običnim danom čak niti toliko vremena nije potrebno da bi se prisustvovalo misi. Bog ne zahtijeva mnogo, tek ono malo što mu želimo dati. Imam osjećaj da su tek nedavno završile zornice, koje su u našem narodu još uvijek dobro posjećene.

             Pitanje koje mi se neprestano nameće po glavi je razlika koju smo napravili između vremena došašća i korizmenog vremena. Svi tako radosno u cik zore odlazimo u susret Kristu kroz došašće, i to je dobro. Bogu hvala. Vrijeme radosnog očekivanja i zaslužuje naše male, svakodnevne žrtve. A korizmeno vrijeme, kroz koje jačim intezitetom proživljavamo Kristovu muku i konac života kao da nije vrijedno našega svakodnevnog dolaska u crkvu. I zaista, probajte dolaziti par dana kroz tjedan na misu; dočekat će vas skoro pa poluprazna crkva, zvonar i župnik. Samo oni koji , reći ćete, i moraju biti tamo.

             Ne znam zašto je to tako. Rijetki su oni koji odluče prigrliti križ i prohodati zajedno s Kristom četrdeset dana. Oni, pak, koji sa tom žrtvom ustraju, dočekaju sa većom radošću zoru uskrsnuća; zoru koja je obasjala Kalvariju i donijela spasenje svijetu…

kava

Kritičar (korizmeno promišljanje)

kavaToliko toga nam smeta. S jutarnjom kavom “piješ” tamnu stranu svijeta i Hrvatske. Trač naš svagdanji.

          Mnogi su ljudi, institucije, na vašem “operacijskom stolu.”  Gledaš u tuđi život i kopaš po njegovoj sadašnjosti, prošlosti, tražiš skriveni smisao njegova pogleda, osmjeha, kalamiš i ono što nije mislio, znaš i ono što nije rekao.

           Gdje god da si, što god otvoriš, radio ili novine, piše se i govori o nekom. To je, kažu, prevršilo svaku mjeru.

          Svi o svima govorimo, neprovjereno,  nasladno, neobuzdano i  na brzinu kao da radost i dobar glas nosimo, kao da se bojimo da ne ostane u nama. To je začudna potreba ulaženja “u tuđe živote”, u prošlosti i događaje koji bi se, ako već nisu, mogli dogoditi. Kakva si ti osoba? Prema sebi nismo tako kritični, kao što su drugi prema nama. Čak nam je krivo, ako nas Bog opomene preko Biblije, propovijedi, “jer, što to njega briga?”

          Korizmeno vrijeme je  idealna prilika.

 

          Sliku koju o sebi imamo treba korigirati, idealna je. Onu koju drugi imaju prema nama popraviti, manjkava je. Ima više modela. Evo dva u svjetlu psihologije i Evanđelja. Kakva si osoba?

         Samopouzdana, kreativna. To su osobe koje više daju nego primaju. Imaju potrebu da se daruju. Traže način da usreće, obogate ljude i okoliš. Vječno nešto grade, kombiniraju. Malom pažnjom od osmjeha do riječi druge daruju. Takvi ne očekuju da im se ljubav, poštovanje, vjera i svi darovi donesu kao na srebrnom pladnju. Oni se daju u potragu za tim darovima. Oni te ljubavlju zaduže  i moraš ih voljeti. Njihova dobrota je zarazna, moraš im zahvaliti, njihova riječ smiruje, rado ćeš je poslušati. Takvi se bore za svoje mjesto u tebi, u Crkvi, u obitelji.  Ne očekuju da ih se mora voljeti, poštivati, čuti. Oni imaju dovoljno hrabrosti, prihvaćaju činjenicu da se nekima neće svidjeti, da će ih krivo shvatiti. Oni, unatoč svemu, idu naprijed. Oni Boga vole, mole, ali ne zdvajaju kad ih ne usliša. „Neka bude volja tvoja“. Takvi u pravilu ne kritiziraju tuđe postupke, shvaćaju ih,  jer da su u tim okolnostima možda bi učinili isto.

          Druga vrsta ljudi su pasivni. To su osobe koje cijeli svoj život okreću prema drugima  očekuju da im se daruje od života do ljubavi. Prepoznat ćete ih po nerazumnim zahtjevima. Njima uvijek netko mora: dati, uraditi, nabaviti od države do Boga. Jako su ranjivi, zamjeraju, osvetoljubivi, uvredljivi. Uvijek im se čini da im je nanesena nepravda. Njih ni Bog, kako misle, ne razumije. U čemu je problem?

          Iako su kršćani neke boli duša od mržnje koju nisu preboljeli , od osvete koju nisu vratili, od zavisti, psovke, pobačaja, pijanstava, lakomislenosti, krađe, osjećaja manje vrijednosti. Oni koji sebe ne prihvaćaju, kako će druge?  Ako si sebi našao stotinu mana, koliko ćeš naći drugome.

          Što bi trebalo? Ispraviti pogrešku koju mnogi čine. Neprestano uspoređivanje s drugima, bilo pozitivno bilo negativno. Tebe Bog voli baš takvog, ne zato što si poput drugih, nego zato što si to ti. Kad bi se tako prihvatili i zavoljeli, s pravom na pogreške, onda bi i druge lakše prihvatili. Za druge bi imali samo lijepe riječi i opravdanje za učinjene pogreške. Biblija nam daje neke odgovore i poticaje.

          Jakov kaže: „Ako tko misli da štuje Boga, a ne zauzdava svoga jezika, vara srce svoje, njegovo je bogoslužje bez vrijednosti…“ Neki kršćani i oni koji to nisu, pritom zaboravljaju redoslijed u kajanju, najprije moj grijeh, moj preveliki grijeh, a onda tuđi. I sami smo grešni i nama je potrebno kajanje pa se pitajmo: tko smije, kako reče Isus: “prvi baciti kamen?” Ja nisam siguran da smijem, a ti?

          Sad je korizmeno  vrijeme za popravak. Iskoristi ga! Preduvjet je zauzdati jezik. Što se tiče posta treba postiti od psovke, ogovaranja, klevetanja. Jakov ga uspoređuje s vatrom: „I jezik je vatra, pazite kakve li male vatre, a cijelu šumu zapali.  Promisli! “Jezikom blagoslivljamo Boga i proklinjemo, iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. I lošim se kritikama pametan čovjek može okoristiti. Može li se što obnoviti bez kritičnog pogleda s više očiju? Piše u dokumentu “O Crkvi”: „Nedosljednim životom kršćani, ponekad, lice Kristovo više sakrivaju nego otkrivaju. „Zato su nam potrebne tuđe oči.“

          Toliko je toga bilo i ima, što  nas čini dvoličnima, prijetvornima, farizejima. Zašto to ne priznati?

          Konačno pozvani smo da budemo sol i svjetlo, a što će biti „ako sol obljutavi?”