Neka jubileji budu tek predah na putu prema novoj evangelizaciji

7. listopada 2012./in Novosti/by Admin

U župnoj crkvi Duha svetoga, na svečanoj Svetoj misi u 10.00 sati, koju je u prepunoj crkvi predvodio naš nadbiskup mnsg. Marin Srakić, obilježena su dva jubileja: 680 godina spomena župe Nuštar (1332. – 2012.) i 40 godina svećeništva našeg župnika vlč. Slavka Vranjkovića (1972. – 2012.). Naglasak iz propovijedi nadbiskupa Srakića bio je: “Proslava jubileja neka bude tek predah i uvod za Godinu vjere koju je proglasio papa Benedikt XVI, dakle put prema novoj evangelizaciji”.

Misno slavlje završilo je polaganjem vijenaca na spomen oltaru, za poginule i nestale, zatim nastupom HSKPD “Seljačka sloga” iz Nuštra ispred crkve, a nastavilo se ručkom uz prigodne darove načelnika općine Nuštar Stipe Tomića nadbiskupu, te darovima medaljonima nadbiskupa Srakića našem župniku Slavku za njegov jubilej, te načelniku općine za Dane obrane i općine Nuštar.

Pogledaj više fotografija

Gdje god pođeš u Nuštar se vrati

6. listopada 2012./in Novosti/by Admin

Pjesma ” Gdje god pođeš u Nuštar se vrati “

– pjeva Krunoslav Kićo Slabinac
– tekst Antun Ponoš, Željko Krznarić
– glazba Ivica Plivelić
– aranžman Toni Eterović

Dan obrane, Dan općine … 5. listopada

5. listopada 2012./in Novosti/by Administrator

Sveta misa za sve poginule i nestale u obrani Nuštra. Da se ne zaborave.

Kad slabi postaju jaki

Svaki put ovaj dan, 5. listopada, izvuče iz moje riznice sjećanja zapretena sjećanja na te dane, dane kada se krvarilo i ginulo za naš Nuštar, moj Nuštar pa i tvoj Nuštar. Dane kada je bilo biti ili ne biti, ostati i opstati ili pasti i nestati zauvijek.

Teško je jedinstvenu posebnost tih dana, proživljene emocije tjeskobe, straha, neizvjesnosti, radosti, euforije, krvi, znoja, suza, smrti, života, pretočiti u nekoliko rečenica koje ovdje želim podijeliti s vama. Bijahu to oni dani, nikada do tada proživljeni, nikada nešto slično zamišljani niti viđeni mojim očima duše ili očima tijela. Bijahu to oni dani kad su malobrojni Nuštarci odlučili ostati i opstati, oduprijeti se nadmoćnom bezdušnom neprijatelju koji je ubijao, rušio sve pred sobom, a palio za sobom.

Uz Božju pomoć u toj nakani smo i uspjeli. Cijena je bila visoka, bili smo je spremni svi koji ostadošmo i platiti. Neki su je platili dajući najviše što su imali za obranu svog doma, Nuštra i Hrvatske nam domovine, svoj život.

Tada sam imao trideset godina i naivno sam mislio kako znam sve o životu i ljudima, kako to već ljudi tih godina i misle. Tih dana sam naučio puno, puno više od onoga što sam vjerovao o solidarnosti, o „stani-pani“ situaciji, kako ljudi u tim trenucima izvuku iz sebe ono najbolje, najljudskije, što se inače rijetko viđa. Nešto duboko sakriveno u svakom od nas, nešto što samo u takvoj situaciji izroni na površinu i pokaže kakav je tko čovjek, ali iznutra; od kakvog materijala je tko sazdan. Tih dana sam vidio i naučio kako naoko mali i slabi ljudi postaju divovi, prestrašeni postaju hrabri, mirni i povučeni postaju ljudi od akcije, ali isto tako sam vidio i naučio kako „veliki“ i bahati postaju slabi i mali. Da, tih slavnih dana značajnih za Nuštar i njegovu obranu, pokazalo se tko je tko.

Promatram sada s odmakom. Vrijedilo je biti djelić tog vremena, biti s ljudima koji tih dana bijahu u Nuštru i to ne samo Nuštarcima već i ljudima koji ne bijahu vezani nuštarskim žilama, a dadoše svoj doprinos, a poneki i živote.

Ovaj kratki članak posvećujem svima Vama dragi prijatelji koji ste dio tog vremena, koji ste tada odradili divovski posao, kojega ste se dragovoljno prihvatili, a za koji se ljudi nisu baš otimali. Sve Vas znam, pamtim Vaša lica iz tih dana, znam i vaša ratna imena, a i ona današnja. Cijenim Vas, poštujem i volim na poseban način.

Žalim jedino što su rijetki od nas danas u politici. Znali smo stvarati državu, borili smo se za nju i stvorili je, a onda smo je predali onima koji su nas doveli do ove situacije u kojoj jesmo, kojima je Hrvatska, jedina nam i sveta bila i ostala, samo paravan za ostvarenje osobnih interesa. To je naš jedini veliki grijeh koji počinismo. Trebali bismo se ispovjediti jedni drugima, pokajati za svoj grijeh i poduzeti nešto dok nije posve kasno, zar ne?

O Danu obrane Nuštra, 5. listopada 2012.

680 godina župe Nuštar i 40 godina svećeništva našeg župnika vlč. Slavka Vranjkovića

25. rujna 2012./in Novosti/by Administrator

Ne molim Te, Kriste, crven grimiz časti. Niti raskoš blaga niti snagu vlasti. Samo to Te molim, samo to Te molim, Da ti služiti smijem, da Te žarko volim. …

RASPORED SLAVLJA

Raspored klanjanja

25. rujna 2012./in Novosti/by Admin

Raspored klanjanja nedjelja, 30. rujna 2012.

Djevojčici koja nije dočekala jutro

18. rujna 2012./in Novosti/by Slavko Vranjković

Ovo je poema djevojčici koja je prva poginula u Osijeku. Izvođena je na
komemoraciji obilježavanje njezine obljetnice smrti na Aninom groblju
u Osijeku po narudžbi škole u kojoj sestra Ana predaje vjeronauk.

DJEVOJČICI KOJA NIJE DOČEKALA JUTRO

(Prva žrtva rata u Osijeku)

Dvadeset godina prošlo.

Moglo je tako biti a nije.

Došao rat, zaigrala

smrt kolo u našem gradu,

pokucala na tvoj otvoren prozor. Da si ostala živa,

pjevali bi ti pjesme za rođendan o životu,

prepune želja i onog od sutra,

od radosti.

“Rasti pod nebom,” rekli bi ti oni koji

te vole, “s danima koji dolaze.

Ne boj se!

Ovo je tvoje vrijeme.

Ostvari snove veliko dijete dok ti

u rukama oči lutke imaju boju neba,

a snovi satkani od oblaka,

od anđela ,vilenjaka i patuljaka,…

“iza sedam gora, brda i daleka mora.”

Nažalost, smrt te uzela u zagrljaj, umjesto danu

okrenula te noći i svitanju.

Govorili bi, oni koji te vole:

“S oblacima putuj voljene ponesi i

neka te srce vodi.”

A ono je stalo da bi vječnošću, da bi sjećanjem

u nama procvjetalo.

Željeli su ti reći:

“Budi jedro, budi brod i brodi po nemirnoj vodi

kroz godine”, a sad se pitaju, očiju

punih suza: “Jesi li stigla u luku?“

Volimo te i kad si na drugoj obali.

Čitav svijet ti počiva u zjeni, a sad vječnost.”

Govoriš i nama jezikom majke, onih koji nas vode:

“Imaš oči – gledaj! Imaš uši – slušaj!

Imaš ruke-radi, uči, imaš vjeru stvaraj, gradi!

Rastite do pod nebo u slobodi Domovine,

u stablima granatim, u cvijeću i travama,

u mašti prepunoj leptira.

Duga budi od svjetla i

neka ti Riječ Božja svjetiljka bude.

Prepustite se vjetru i suncu. S neba nam poručuješ:

“Imate ga u očima i svjetlo u zjenama i život u venama.

Važni ste i veliki!

Sve je u vama satkano od cvijeća, trava i mrava,

od neba i vode, od vjetra i sna,

od jave, od slobode!”

Slavko Vranjković-sacerdos

Mala Gospa

8. rujna 2012./in Novosti/by Administrator

Mala Gospa je spomendan rođenja Blažene Djevice Marije. Slavi se 8. rujna svake godine. Crkveni je to god u našoj filijali Marinci.

xPB267146

Marijino rođenje je pretkazano i naviješteno u Starom zavjetu. Nakon pada Adama i Eve u grijeh, Bog im se ukazuje, prekorava ih i tjera ih iz zemaljskog raja. Bog govori zmiji: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (Post 3,15). Drugi vatikanski sabor naučava, da je Marija proročki označena u tome obećanju o pobjedi nad zmijom.

Mariju je porodila njezina majka, sveta Ana oko 20. godine prije Krista. Očuvana je od svake mrlje istočnoga grijeha od trenutka svoga bezgrešnog začeća.

U narodu je poznata i izreka: “Gospa mala – jesen prava!” – što nakon ljetnih žega, osjetimo po puno nižim jutarnjim i večernjim temperaturama.

Anđeli

31. kolovoza 2012./in Novosti/by Slavko Vranjković - sacerdos

MOM ANĐELU ČUVARU

PRIGODOM 40. GODINA SVEĆENIŠTVA

1972-2012.

Vodi me, anđele moj, putem vedrine

i krila mi daj za let prema vječnosti,

nebo otvori, ovo moje u kojem jesam

i tvoje u kojem želim sutra biti.

Noćas je, o Bože moj,

anđeo utkao mir u moje snove i

zapalio svjetiljku djetinjstva,

pa u svijetlu nebeskom silazi

u moju sobu.

I nakon puno godina, kad se u molitvi Anđela sjetim,

djetinjstvo nadođe,

zamiriše na mamu i kruh, toplo mlijeko i

oca koji uspravan stoji pod zvjezdanim nebom

dok moli ” Oče naš”.

Kažu da je vjetar u krošnjama

probudio ptice

dok su pauci pleli mreže od sna, a ja znam da je to

bio šum anđela zadužena za moje snove

da se ne bi ugasila modra svitanja u mojim očima.

Kao nekad, uvijek isto:

kad crkvena zvona pozdravljenja dozovu noć,

a jutrom probude zoru,

djeca rastu, anđele moj u sjeni krila tvojih.

Majke pjevaju nad kolijevkama.

Moja je imala oči Gospine,

modre k´o nebo

i krila od vjetra.

Rasula bi se jutrom, kućom i okućnicom.

s nama u naručju, anđele moj,

“snagom svojom je zakrili”, pa mi se činilo

da snen, u snovima, s tobom letim nad oranicama.

Blizinu tvoju osjećam a srce mi zaigra nadom pa

molitvom dotičem Božje i tvoje lice,

a strah me samoće.

I tako zorom ulazim u novi dan

u želji da bude osut

ljepotom neba do večeri .

Molim spokojan, dok ti bdiješ

nad mojim svećeničkim koracima.

Uz tebe, anđele moj, strah je od života manji i

bol koju nosim.

Na izmaku dana, i svake večeri isto,

kao u djetinjstvu,

molitvom te dozivam,

Božje i tvoje ime izgovaram, “Anđele, čuvaru mili” pa

gasim svijetlo zahvalan, očekujući u snu

majčine tople ruke

da me molitvom i nježnošću pokriju.

Kažu da su anđeli s neba sišli,

izgubili krila, u ljude ušli dobrotom i da idu

korakom ljudskim

i da su od njih posudili ruke i oči za pogled i srce,

za prijateljski dodir u nevolji, pa im sad nestašni vire iz očiju.

Gledam očima djeteta, začuđen.

Sunce rumenilom obojilo zoru , daleka obala i selo.

Nad ravnicom krik gavrana, a ti u modrini.

I ponovno me zaboli krvavo nebo,

anđele moj, pusta sela i ravnica,

zadimljeni obzor nad dalekim gradom,

kao da gledam anđele nijeme od bola, skamenjene,

zbog smrti onih koji su htjeli biti djeca,

a nisu im dali da se rode.

Srcem te molim za čisto nebo

da ponovno zaiskre zvijezde u dječjim očima.

I tako iz dana u dan: izgovaraš mi ime pred Svevišnjim,

vraćaš me izvoru žedna vječnosti.

Dani mi prolaze između neba i oltara ,

od jučer do sutra, anđele moj, pa ako i izgorim poput svijeće

hoće li iza mene ostati svjetlost?

“A kad s ovog svijeta pođem….”

Kamo da odem, anđele moj,

kad sam od zemlje, od cvijeta i neba sazdan?

Stražari nad koracima mojim

pod nebom sunčanim

dok večer života ne zakuca na vrata, a do tad

ćemo zajedno čekati zoru i sunce u očima.

Slavko Vranjković – sacerdos

Čitavu likovnu mapu “Anđeli” pogledajte na: Župnikovim stranicama

Gospa je dobila svoju spilju i u Nuštru

24. kolovoza 2012./in Novosti/by Administrator

Ljeto je još uvijek dugo i vruće, danas temperatura 40 °C. Radilo se i sagradilo, otvorenje je bilo za Veliku Gospu, nisam bio u Nuštru tih dana, pa ako netko ima slike od Velike Gospe bio bih zahvalan, a evo i slika od 24. kolovoza…

Na ploči je i natpis:

Neka bude Gospi na slavu, nama na spasenje.

Zavjet

6. kolovoza 2012./in Novosti/by Slavko Vranjković, sacerdos

Predvečerje Velike Gospe. Vrbici u nedogled. U nemirnim vodama utopilo se nebo. Sparina. Oživjeli nasipi djecom i odraslima. Na obzoru, kao u nebo propeta, zavjetna kapelica. Dijelom je ukopana u bunker, a s prednje strane, polukružnim zidom, grli pridošle kao majka raširenih kamenih ruku.

Neobična izgleda više liči na modernu skulpturu nego zavjetno svetište. Kao nekom čudnom mozaiku, izmjenjuju se cigle, drveni kvadrati, stakleni ulomci s vitraja, kamene ploče i crijep. Danas je dan posvete. “Bože moj, na što liči?” reče jedna žena. “Neobična je, ali velika u svojoj ljepoti” doda druga. “To je bio Markov zavjet i održao ga je” reče baka i prekrsti se. “Građena je od materijala iz svih Gospinih svetišta u Hrvatskoj.”

Stajao pred kapelicom oslonjen na štaku. S praznom desnom nogavicom poigravao se vjetar. Pridošli prijatelji, stari ratnici pa uznemireni, izmjenjuju sjećanja na onu ratnu noć oživljujući mirise dima i krvi.

Kao i obično, pred bitku, poljubili bi križić s krunice oko vrata i zalegli u zaklon. Neprijatelj je opet i iznova želio prijeći na obalu. Tišina nad bojištem, a ratnici zaokupljeni svojim strahom. Pogledi im se nisu susretali. Počelo pred zoru. Osulo se nebo svjetlećim mecima, dok su granate orale plodnu slavonsku crnicu. Vraćali su istom mjerom. Marka su, nakon bitke, pronašli polumrtva prikovana za grede bunkera. Desna mu noga bila u krvi. Nitko nije shvatio od kud mu tolika snaga da sam sebi podveže nadkoljenicu i ne iskrvari. “Gospa me spasila,” odgovarao bi. Našli su mu medaljon među zubima, izgrižen. “Da ne zaspem i da izdržim dok me ne nađete.”

Zavjetovao se da će tu podići kapelicu Gospi na čast. Sad gleda ganut i ponosan. Nije čuo pozdrave, radosne povike pridošlih. Sjećanje je bilo jače. Kao u nekom čudnom filmu izmjenjivali su događaji od nekad i sada.

“Nisi fratar,” prekori ga žena, „da održavaš zavjet. Odlučio si u nevolji, ali sada ga nisi u stanju ostvariti!”

“Jesam!” reče. “Ne pitaš kako je nama dok ti obilaziš svetišta i prikupljaš grede, cigle, ulomke?” “Na vas nisam zaboravio.” Noći su mu bile najteže. Budio se znojan i uznemiren, neprestano ponavljajući: “…Koji je za nas raspet bio.” Tješila ga je, kao i nekad na Dravskoj obali, sama s vidljivim posljedicama rata.

Počeo je od srušenog Aljmaškog svetišta. “U ovim nagorjelim gredama, u ovim napuklim crepovima, prepečenoj zemlji u cigli, “nabrajao je ozaren nekom unutarnjom vatrom, “vidi se duša vjernička, šum Dunava u daljini, modro nebo nad ravnicom, molitva i pjesma orača, ratara i branitelja.”

Obilazio je Bistričko svetište u napasti da izbije nekoliko cigli iz zida. “Svetište se ne bi srušilo, a moje bi bilo posvećeno. “Darovali su mu nekoliko zavjetnih ploča i opeke i odljev crne Gospe.

Hodočastio je na Trsat. Njegovi su daleki korijeni s Jadrana. Kamenje je iz zida u vrtu. “Kad bi znalo govoriti, propjevalo bi stoljetnom pjesmom i molitvom posvećeno dodirom onih koji su tu sjedili i blagovali kruh nakon Mise, zahvalni za Marijin zagovor.”

Podno kipa izlizane ploče iz kamenih predvorja Sinjskog svetišta, Poišana, uglačane nogama hodočasnika, natopljene znojem pokornika koji su klečeći obilazili čudotvorne slike. U cvjetnjaku uokolo svetišta zemlja iz Šumanovaca, Ilače, Molvi, Voćina, Pleternice i Trškoga Vrha. “Sunce je u ovoj Hrvatskoj zemlji, hraniteljici i vjetar i kiša, oblačno nebo i suze matera naših na križnim putovima sinova svojih,” objašnjavao je prisutnima.

Kradomice je uzeo kamene ulomke iz Veprica svetišta Gospe Lurdske kraj Makarske, iz prasvetišta Gospe do Otoka kraj Solina, prizivajući zaljubljenika u starine, pokojnog don Franu da ga pred Bogom opravda. “U njima je zgusnuta povijest u kamenu, vjera kraljice Jelene i odanost Hrvatskih vladara Bogu, Crkvi i Bogorodici .”

Građevina je prednjim djelom ličila na pralik “Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta. “Vrata su bila od redenika i granata s dvije topovske čahure prepune cvijeća.

“Ovdje je u svaki kamen, svaku ciglu, svako drvo utkana molitva, uzdah i stoljetna vjera hrvatskog naroda i njegova borba za “krst časni i slobodu zlatnu.”

“Gradio si je bez dozvole, mogu ti je srušiti,” rekoše.

“Dok sam gradio ovu u sebi sam sagradio veću, Bogu na slavu i Gospi na čast, a nju ne mogu srušiti,” zaključi. “Gospa ima lice tvoje mame,” zapita jedna. “Istina, Marija ima lice žene, svake žene, a ova i oči moje pokojne matere,” odgovori.

Došao župnik. Gledao je netremice u kapelu izraslu iz patnje, vjere i ljudskog stradanja. “Marija je puno značila naraštajima prije nas,”započe,” ostala je i danas znak neuništive nade u beznađu, posrednica milosti, zagovornica i utjeha!” Prije posvete Marko skide krunicu s nagriženim medaljom, a sin je objesi Gospi oko vrata. U mnogim se očima nazirale suze. Kćer započe: “Zdravo Djevo, kraljice Hrvata,” a prisutni prihvatiše i pjesma krene širinom Dravske obale, od srca do srca, od Gospe do neba.