Gospa će dobiti svoju spilju 2

4. srpnja 2012./in Novosti/by Administrator

4. srpnja, temperatura 35 °C u hladu, a na suncu, možeš samo zamisliti, prolazim ispred Crkve na putu iz Vinkovaca, vidim radi se. Zaustavljam se. Sa 25 °C izlazim iz auta na popodnevnu omaru prošlo je 13 sati, majstori jedva dišu noseći kamen, majstor Ikeša kleše tvrdi kamen, prilično teškim čekićem, znoj curi sa čela, naočale se zamaglile i puše, ne kuka… samo odmjerenim odarcima oblikuje oveći kamen koji će biti ugrađen u zid Gospine kapelice koja se gradi pokraj ulaza u župni dvor.

Župnik i Brico uhvatili se velikih škara i krešu grmlje koje smeta majstorima dok nose kamen do majstora Ikeše.

Prava radna atmosfera, niko ne kuka, čak ni župnik, zajapurio se, ali ništa kao da je vani tek dvadesetak stupnjeva, a grane samo frcaju okolo dok ih naš vrijedni Brico brzo kupi u kolica. E to Vam je bila slika trenutka, dok vi negdje u debeloj hladovini ispijate neko osvježenje, a poneki već imaju pripremljene primjedbe na izvođače i način gradnje Gospine spilje.

Vrijedni majstor Dačo se uhvatio oblaganja vanjskog “cokla” koji je bio sav izranjen kod podrezivanja crkve prije par godina, radi umetanja izolacije protiv vlage, stiroporom.

Neka baka u prolazu upita župnika: “Što to majstor radi na crkvi?” – župnik kao iz topa odgovori u svom poznatom stilu: “Pa zar ne vidiš bako – obuva na crkvu čarape!”. Starica se nasmija, odmahnu rukom te se nastavi gegati u prolazu.

Zamišljam sliku istog događaja ali prije 20 i koju godinu, žega pritisla baš kao danas, majstori rade, oko njih desetak ljudi koji marljivo tovare kamen, voze do klesara, miješaju beton, dovoze do zidara, koji spretno okreće svaki kamen i nalazi mu mjesto u zidu, kao da je saliven baš za to mjesto, nekoliko snaša s vremena na vrijeme donose od kuće hladnu vodu, ali i rakiju za radnike, a tu su i uštipci, sir, gužvara, ma milina raditi… tko misli na žegu… , a župnik ma nema potrebe da pokraj toliko ljudi i on nešto radi, … oni što ne mogu pomoći radom, donijeli nešto novaca da radovi bolje i brže napreduju, pa to je ipak naša crkva, valja pripomoć, Gospa će biti sretna ako sudjelujemo u izgradnji Njene kuće, ma nije Njoj toliko stalo ipak bi volila i Ona vidjeti to zajedništvo i danas… a nije bijeda danas baš puno veća, ali nema se, zar ne?

Svi se nekako povukli u svoj kut i jade svoje jade, zajedno bi bilo puno lakše, ali nažalost kao da su zauvijek prošla ta vremena, ili ipak…

Napravih par fotografija, napisah članak (možda nekog potaknem na razmišljanje), pripomoći ću kojom kunom, to je ono što mogu, to je moj doprinos, možete li i vi nešto? Znam – možete.

Sveti Petar i Pavao

28. lipnja 2012./in Novosti/by dr. Tomislav Ivančić

Sv. Petar i Pavao

U životu je najvažnije iskustvo vjere. Vjernik bez iskustva vjere nemoćan je ikome posvjedočiti da se isplati biti vjernik. Vjernik bez iskustva vjere je poput čovjeka koji u Ijetnjem vrućem danu zna da postoji sladoled, ali samo u slastičarnici, zna da postoje milijarde novca, bogatstvo i ispunjenje njegovih želja, ali samo u teoriji. Obični vjernici misle da se ne može po vjeri nešto imati na ovom svijetu, nego samo poslije smrti. Tako oni ne žive riječ Svetog pisma i ne ulaze u njegovu stvarnost. Vjernik s iskustvom vjere može druge uvjeriti da Bog postoji i dovesti ih do iskustva vjere. On zna da se može evangelizirati svijet.

Apostoli Petar i Pavao bili su jednostavni ljudi poput nas danas. Petar je bio ribar, a Pavao visoko naobraženi teolog. Obojica su bih vjernici židovske vjere, ali bez nekog iskustva vjere, stoga obični, svagdašnji ljudi. Petar je rekao Isusu: »Odlazi od mene, jer sam čovjek grešnik«. Pavao je umjesto ljubavi koju je naređivalo Sveto pismo išao progoniti i zatvarati kršćane. U čemu je bila njihova veličina? Kad su doživjeli preokret?
Petra je Isus zapazio, čvrsto uzeo za ruku i rekao mu: »Pođi za mnom.« Pavla je Isus srušio s konja, ukazao mu se i rekao mu da će ga od sada upotrijebiti da bude navjestitelj njegove Radosne vijesti. Petar se dugo opirao Isusu, nije prihvaćao ono što Isus govori. Griješio je, plakao, suprotstavljao se Isusu i kajao, bježao od njega i vraćao mu se. I ustrajao je do kraja. Nakon najtežeg razočaranja, Isusove smrti, nije odustao, jer ga je Isus uporno tražio. Na Duhove je doživio iskustvo Duha Svetoga, primio darove Duha i iskustva vjere te je počeo držati govore koji su obraćali tisuće ljudi. Zbog tog iskustva koje je dobio na Duhove, mogao je liječiti bolesnike; ljudi su bolesnike iznosili na trgove da Petrova sjena padne na njih, i bili bi izliječeni.
I Pavao se opirao Isusu. Isus ga je srušio na tlo na putu za Damask. Tada je Pavao upitao: »Gospodine, što hoćeš da činim?« Isus mu je rekao neka primi krštenje i slijedi njegove stope. Pavao je to učinio, progledao, dao se krstiti i počeo naviještati vjerno po Maloj Aziji sve do Grčke i do blizine naših krajeva, a na kraju dospio i u Rim, gdje je smrću svjedočio za Isusa iz Nazareta. Nije žalio života, jer je bio svjestan koliko mu Isus znači. Pisao je: »Znam kome sam povjerovao«. »Meni je živjeti Krist, a smrt samo dobitak«, kaže on. »Znam kome sam povjerovao« – to je Pavao živio. Iskustvo pred Damaskom, iskustvo krštenja, a onda iskustvo u pustinji damaščanskoj i u dugoj molitvi, iskustvo prve Crkve, prijateljstvo vjernika Barnabe, a onda razgovor s apostolima u Jeruzalemu, i napokon iskustvo koje je dobivao propovijedajući Božju riječ i videći kako se ljudi obraćaju, te kako su mnogi bili izliječeni njegovom molitvom i vjerom, sve mu je to dalo snagu da bude ponosan do kraja što je smio biti Isusov učenik. Iskustvo Duha Svetoga dalo je Petru snage da izdrži sve nedaće i progonstva. Bio je bačen u tamnicu, Herod ga je htio drugi dan pogubiti te tako pridobiti narod za sebe. No, Petra je anđeo vezanog lancima između četiri stražara izveo kroz vrata, odveo do Markove kuće, gdje je prva Crkva cijelu noć molila za njega, te je Petar otišao iz Jeruzalema i tako se spasio. Petar je kasnije stalno molio. To mu je iskustvo molitve davalo mudrost da shvati da je Stari zavjet prošao, da je Isus donio novi savez, da je došlo ispunjenje svih obećanja Starog zavjeta, i da treba ljubiti Boga i čovjeka. Ljubiti Boga i čovjeka, ali ne samo živeći za njih, nego i umirući za njih. To su pokazali i Petar i Pavao. Petar je imao odlučnosti otići u Cezareju rimskom građaninu, nežidovu Korneliju, ući u njegovu kuću, makar to po židovskom zakonu nije smio, te mu navijestiti Isusa. Pavao je molio danonoćno. Imao je iskustvo Boga i dar jezika, proročku vi čudesnu snagu, te je propovijedao najprije Židovima, a kada oni nisu poslušali, poganima, makar to po židovskom zakonu nije smio. Pavao je znao da nas je Krist uveo u slobodu. Ali ne u slobodu za zlo, nego od zla, da pobjeđujemo zlo, Zloga i nečovještvo, te da živimo ljepotu, plemenitost i draž pravde, ljubavi i povjerenja.
Petar i Pavao su zbog toga prvaci apostolski u Katoličkoj crkvi. Obični ribar došao je na visoko dostojanstvo, čast i slavu, da ga tisućudevetstogodišnje kršćanstvo poštuje, vjeruje mu i ljubi ga. Sveti Pavao je mogao ostati običan, mali teolog u židovskom narodu. No, on je povjerovao Isusu i stekao iskustvo vjere, te postao veličanstveni teolog, čudesni čovjek kojeg slijede tisuće, vjeruju mu i časte ga. Od ubojice i protivnika postao je čovjek ljubavi, povjerenja i praštanja.
Petar i Pavao svjedoče da je moguće biti nov čovjek.
I mi možemo steći iskustvo vjere i postati novi ljudi.

Dr. Tomislav Ivančić, “Oaze života”

Gospa će dobiti svoju spilju

28. lipnja 2012./in Novosti/by Admin

Sunce prži Petrovo je pred vratima, vrući lipanjski dani. Radovi na izgradnji Gospine spilje kod ulaza u župni dvor odvijaju se punim intenzitetom. U tijeku je zidanje kamenom. Nakon temelja i betonske ploče ocrtavaju se obrisi novog minijaturnog zdanja. Gospa će konačno dobiti i svoj dom od kamena, onaj u srcu mnogih Nuštaraca već je odavno pronašla, oni je molitvom svakodnevno prizivaju i nadaju se da će ostati uz nas te biti i nadalje naša zagovornica na nebesima kod svoga Sina.

Sve započima jednim kamenom iz hrpe, preko ruku majstora postaje to kamen zaglavni na koji se oslanja drugo kamenje i bit će to u konačnici građevina pristojna…

Krstitelj

22. lipnja 2012./in Novosti/by Admin

»Elizabeti dođe vrijeme da rodi. I rodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe, radovali su se s njom.

Osmoga dana dođoše da obrežu dijete. Htjedoše ga po ocu nazvati Zaharijom, ali majka njegova reče: ’Ne tako, nego neka se zove Ivan!’ Odvrate joj: ’Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom.’ Znakovima upitaju oca njegova kako bi on htio da se zove. On zatraži pločicu i napisa: ’Ivan mu je ime.’ Svi se tome začude. U isti čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi te je govorio i hvalio Boga.

I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: ’što će biti ovo dijete?’ I, doista, ruka Gospodnja bijaše s njim.

Odabrani citati iz romana Mire Gavrana Krstitelj.

(Ne)moć šutnje

22. lipnja 2012./in Novosti/by Zlata

pst Čovjek je biće dijaloga, biće riječi i izricanja onoga što misli, osjeća ili želi podijeliti s drugim(a). Upućenost čovjeka na riječ kao sredstvo razumijevanja i sporazumijevanja svoje korijene vuče od čovjekova nastanka. Riječ je ta koja se oblikovala, razvijala i mijenjala kroz povijest, ona je ljude spajala ili razdvajala, ovisno o kontekstu u kojem je dolazila i načinu na koji su je ljudi razumjeli.

Iz daleke prošlosti, i šutnje koja je obavija u današnje vrijeme, postoji jedna Riječ koja je bila i ostat će neizmjerna vrijednost darovana čovjeku. Sveto Pismo nam donosi u Ivanovom Proslovu objavu Riječi: „ U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – Riječ bijaše Bog.“. (Iv 1,1) Riječ koja je promijenila svijet, koja je sve što je mislila da je vrijedno govora – rekla; i tada zašutjela, ostavljajući čovjeka zadivljena, uplašena ili nezainteresirana prema sadržaju svoga govora. Time je čovjeku darovala slobodu – želi li biti indiferentan slušalac ili diferentan sugovornik. Za vjernika Božja šutnja u današnjem vremenu nije znak da Boga nema, da nema više o čemu govoriti ili da se umorio od čovjeka. Naprotiv, čovjek je taj koji je pozvan razmišljati o riječima Svetoga Pisma, on je taj koji je pozvan sebe odgajati prema toj Riječi i živjeti po njoj. Boga obično ne čujemo u vrevi svakodnevnoga života, niti mu se puno obraćamo ako nam sve u životu ide dobro. Prođu dani a da nam ne padne na pamet. A čovjek je pozvan razgovarati s Bogom. Najbolji način za susret i razgovor s Bogom daje molitva. Božja šutnja nas odgaja da najbolje čujemo ono što Bog hoće, a sprječava nas da sami odgovaramo. Zbog toga ovo malo razmatranje i nosi naslov „ moć i nemoć“ šutnje. Moć je oznaka časti i vlasti, ona čovjeku daje dostojansveno i uvaženo mjesto u društvu i zbog toga je mnogi žele. Nemoć je suprotnost tome, i mnogi je ne žele. Osjećaj nemoći umanjuje vrijednost i dostojanstvo čovjeka.

Nasuprot tome, moć šutnje odgaja u čovjeku vrline, daje mu vrijeme da u tišini sredi svoje misli i odredi svoje granice. Moć šutnje pomaže čovjeku da na najbolji način čuje svojega bližnjega, i u konačnici, samoga Boga. Bog nije misao izvan nas, On je misao našega srca, izrečeni dio našega bića. Moramo misli ponovno vezati uz svoje srce, ušutjeti, da bismo iznova čuli Boga. To je pozitivna šutnja koja odgaja. Negativna šutnja prešućuje samoga Boga, jer postoje mnogi koji o njemu jednostavno šute – nijemi. Tako dolazimo do zaključka da moći šutjeti ne treba baš o svemu. Pozvani smo u-šutjeti pred Bogom, ali o njemu ne šutjeti.

Svijet je pun onih koji rado i puno pričaju. U njima prevladava „nemoć“ vladati vlastitim riječima korisno i potrebno. Od takvih nas često boli glava, i poslije bujice njihova govora, na kraju, kad ostanemo sami, ne ponesemo sa sobom ništa od svega rečenoga. Trošenje riječi nije osnovna svrha samoj sebi. Riječi su dio nas i treba znati sačuvati njihovo bogatstvo u svojoj duši. Iako, u ovom negativnom kontekstu „nemoći“ šutnje, postoji i njen pozitivi kontekst. Ta pozitivnost ogleda se ponajbolje u onima koji svoju zadivljenost Bogom ne mogu prešutjeti nego je prenose usmeno i pismeno drugima. Oni su ne-moćni pre-šutjeti Istinu.

Kršćani su pozvani odgajati sebe za poučan govor i pametnu šutnju. Šutnja je u svojoj tišini odgojila mnoge velike svece. Jedan od njih, sveti Augustin tako je davno napisao da;

„Ako šutiš – šuti iz ljubavi,

Ako govoriš – govori iz ljubavi … „

Sveti Antun – omiljeni svetac u Hrvata

13. lipnja 2012./in Novosti/by Zlata

Preporuka sv. Anti u svakoj potrebi

Spomeni se, sv. Ante, da si uvijek pomagao i tješio sve koji su se tebi utjecali u svojim potrebama. S čvrstim pouzdanjem preporučam se i ja tvom moćnom zagovoru kod Boga. Ne odbij moje prošnje i svojim posredovanjem kod Boga isprosi mi – ako je za dobro moje duše – milost… za koju te molim. Pomozi mi u ovoj mojoj potrebi i nevolji!

Blagoslovi mene, moj rad, moju obitelj i sve moje drage, čuvaj nas od bolesti i pogibli duše i tijela! Sve nas krijepi da u boli i kušnji ostanemo čvrsti u vjeri i ustrajni u ljubavi. Amen.

Molitva majke ili oca

Dobri sv. Ante, blagoslovi i štiti moju obitelj, čuvaj je u ljubavi i slozi, obaspi je vremenitim i vječnim dobrima i udalji od nje svako zlo.

Blagoslovi mene i moga supruga (moju suprugu). Neka nam nikada ne uzmanjka zaposlenje i sve potrebno kako bismo mogli čestito živjeti i odgajati djecu koju nam je Bog dao.

Blagoslovi tu istu našu djecu, štiti njihovo zdravlje, potiči ih na dobro i ne dopusti da izgube vjeru i čistoću života.

Učini nas sposobnima da ih razumijemo i da im prednjačimo riječju i primjerom. Neka uvijek teže za najuzvišenijim idealima i neka u životu ostvaruju svoj ljudski i kršćanski poziv. Amen.

Za djecu

O Bože, stvoritelju i uzdržavatelju svih ljudi, ti koji ljubiš nevinost i dobrotu, blagoslovi našu djecu, čiju ti čistoću, jednostavnost i dražest prikazujemo i preporučamo. Uščuvaj u njima dobrotu, podaj im sreću brižljive roditeljske skrbi i požrtvovnosti. Pomozi im da rastu u vjeri i razboritosti, brani ih od svakoga zla duše i tijela.

Dragi sv. Ante, potkrijepi svojim zagovorom naše molbe, budi bliz nama i svoj djeci i jačaj nas svojom zaštitom. Amen.

Zahvala na primljenim milostima po zagovoru sv. Ante

Svemogući i dobri Bože! Iako nevrijedan, s pouzdanjem sam se utjecao tvojem milosrđu po zagovoru tvoga milog sv. Ante. Ti si me milostivo uslišao, zapravo – uslišao si molbe sv. Ante koji se za mene dobrostivo zauzeo. Hvala ti, hvala tvojoj vječnoj i neizrecivoj dobroti! Hvala i mom dragom posredniku pred tobom, sv. Anti, kojega si divno proslavio među svojim svetima!

Obećavam da ću ti biti i unaprijed, uvijek, istinski zahvalan ne samo riječju nego i djelom, ne samo hvalospjevom nego i životom. Daj mi milost da znam i uzmognem savjesno upotrebljavati sve tvoje darove i milosti te tako postići vječno spasenje, blaženstvo na koje smo pozvani i kojim te želim hvaliti i slaviti sa svima svetima u sve vijeke vjekova. Amen

Tijelovo

7. lipnja 2012./in Novosti/by Zlata

Spomen (memoriale, anamnezis) je gesta koja naviješta i proslavlja Božja dobročinstva, i podsjeća čovjeka na otajstvenu prisutnost Isusa Krista u euharistiji. Euharistijsko slavlje nije sjećanje na Boga koji se predaje za život svijeta nego je njegovo trajno uprisutnjenje i ponavljanje njegovog vazmenog otajstva, neprestano posuvremenjenje događaja Isusa Krista. U spomenu je Bog prisutan, djelatan. Svaki navještaj i slavlje euharistije je veza sa Isusom Kristom. Čin i nakana u euharistiji dobivaju smisao tek u osobi Isusa Krista, koji je darovao sebe za spas svijeta.

Euharistijska se sakramentalna gesta obavlja pomoću kruha i vode. Pšenični kruh je beskvasan ili kvasan. Vino treba biti od grožđa, te mu se dodaje, prema postojanome običaju Crkve, nekoliko kapi vode, čiji je smisao izraziti sjedinjenje kršćanskog puka sa Kristovom žrtvom.

Ponajprije promotrimo sastavnice koje je Isus odabrao i uzeo za posljednju večeru: kruh i vino. Kruh je osnovna namirnica ljudske prehrane i dijeliti kruh sa drugima znači dijeliti sredstva za život. Blagovati s nekime znak je bliskog prijateljstva, i kao takav, poziva na zajedništvo osobe prisutne za stolom, koji dijele hranu neophodnu za rast, za razvoj, za život. Lomljenje kruha je gesta koja obično pripada domaćinu koji prima i poziva goste – ta gesta im pokazuje znak dobrodošlice i kao da želi da ostanu još malo duže nego što su namjeravali. Kada se kod nekoga u gostima osjećamo dobrodošli, vjerovatnost da ćemo doći ponovo je veća nego tamo gdje naš dolazak nije primljen srcem, i gdje se ne osjećamo ugodno. Bog koji se daruje u hostji daje samoga sebe za nas. Kada bi samo dijelić toga otajstva ostavio traga u našoj duši, vremenom bi sebe znali pripremiti za svakodnevni susret s Kristom u euharistijskom slavlju. Krist, djelatno prisutan u svojoj Crkvi, susreće čovjeka na način koji je prilagođen ljudskoj naravi. Zbog toga se ne trebamo odricati pričesti i susreta s Njime, osim kada smo svjesni svoje grešnosti.

Isus se na posljednjoj večeri svojim učenicima predstavio kao kruh s neba, živi kruh života (usp. Iv 6, 41. 48. 51), koji u kaležu vina daruje svoju krv za spas grešnog čovjeka. Kruh i vino – tijelo i krv – su jedini sakramenti koji mijenjaju svoju bit, nešto slično ne događa se niti u jednom drugom sakramentu. Ne daruju se samo kruh i vino nego oni postaju sam Isus Krist. Objekt postaje subjekt – živa stvarnost. Dok drugi sakramenti posvećuju kad ih se prima, u euharistiji se nalazi sam Tvorac svetosti i prije nego se primi. Tijelo se nalazi pod prilikom kruha a Krv pod prilikom vina snagom riječi; no također se nalazi i Tijelo pod prilikom vina i obratno. Zbog te tajne vjere koju nije jednostavno shvatiti, mnogima je teško povjerovati da se u maloj hostiji nalazi sam veliki Gospodin. Ne kaže se uzalud „ da tamo gdje prestaje razum, počinje vjera“. Blagdan Tijelova tako časti samoga Krista, Sina Božjega koji prinosi samoga Sebe Ocu kao neokaljanu žrtvu Novoga Saveza. Svijest o ovoj stvarnosti neka nam pomogne da dostojnije slavimo i častimo Spasitelja, jer On je „s nama“ u sve dane do „svršetka svijeta“.

Tragovi Trojstva – kao tragovi Božji u svijetu

3. lipnja 2012./in Novosti/by Zlata

Nedjelja iza blagdana Duha Svetoga slavi Presveto Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga – Trojedinoga Boga. Tajna Presvetoga Trojstva nije lako razumljiva niti jasna, i teško je na razumljiv način govoriti čovjeku o njoj.

To je najveća tajna naše vjere – misterij; koje u sebi sadrži tajne Kristova Uskrsnuća, Utjelovljenja, Duhova, života Crkve i života kršćana.

Bog je Otac – koji nas je stvorio i na kraju nas čeka da se vratimo u kuću Očevu.

Bog je Sin – koji je došao među nama biti pravi čovjek (u svemu sličan čovjeku osim u grijehu) i pravi Bog (istobitan Ocu na nebesima).

Bog je Duh Sveti – tako visoko u našem duhu kako je visoko nebo nad zemljom, a ujedno nama bliži nego što to možemo sami sebi biti u vlastitim osjećajima i mislima.

Sam je Isus objavio Tajnu Presvetog Trojstva govoreći o Ocu kojemu je jednak; govorio je o Duhu Svetom, jedanput naglašavajući jedinstvo, a drugi put razliku Triju Božanskih Osoba. Za kršćane je Trojstvo toliko važno da skoro svaku svoju molitvu počinju imenom Oca, Sina i Duha Svetoga. Teško je shvatiti jedno biće u tri osobe, stoga treba upoznati i kontekst nastanka biblijskog teksta koji spominje osobu, jer je pri njegovu prijevodu uzet primjer iz drevnog kazališta kod Grka i Rimljana, koji su jednog glumca koristili za više uloga pod maskama, tako da je jedna osoba mogla imati više lica i glumiti više uloga. Nedostatno je i ne baš najtočnije uspoređeno, ali može poslužiti kao način za lakše shvaćanje božanske tajne. Jedinstvo u različitosti je tajna Boga, nikako čovjeka. Bog nam se objavljuje u trostrukim, različitim ulogama, a ipak ostaje jedan u svojoj naravi. Objava Božanskog Trojstva je objava Božje ljubavi prema čovjeku i uspostava prisnosti među njima, nalik na onu koja je vladala u raju prije čovjekova pada. Utjelovljenjem Božjeg Sina Bog ponovno uspostavlja odnos koji je bio prekinut između Njega i čovjeka. U Bogu je život, pokret, komunikacija osoba, savršeno zajedništvo, partnerstvo, ljubav, dijalog… Bog nas svojim primjerom uči kako postići svetost, kako postati Njemu sličan; kako je osnovna težnja čovjekova ljubiti i biti ljubljen – i kako je Bog ljubav.

Presveto Trojstvo je ostavilo svoje tragove u čitavom stvorenju, pa tako i u nama. Svaki čovjek u svojoj strukturi posjeduje tragove Božje u sebi, samo ih treba postati svjestan. Postoje dvije vrste traga Trojstva u čovjeku: to je naša duša – prava slika istinskog traga Trojstva, i tjelesnost – koja je nesavršena i nije prava slika Boga. Struktura ljudskog duha, po svetom Augustinu, jedina može izraziti jedinstvo i različitost Trojstva, jer čovjekov duh posjeduje memoriju – sjećanje, spoznaju i ljubav. Tako čovjek ima spoznaju da jest, da postoji; može spoznati samoga sebe – posjeduje samospoznaju toga da jest i u njemu se rađa htijenje – biti to što jest. Prema ovoj podjeli čovjek se više treba sjećati Boga i više ga voljeti – budući da je sam stvoren na sliku Božju i po njoj je ovo što jest. Čovjek treba pročistiti vlastito sjećanje i nestalnu volju kako bi na ispravan način sebe usmjeravao ka Bogu. Tragovi Trojstva postoje u svakome od nas samo smo pozvani tražiti ih u sebi. Ako to učinimo s ljubavlju i istinom, tada će nas „Istina osloboditi“.

Božja Objava je samoobjava Boga čovjeku. Kada niječemo da se Bog objavio tada niti ne govorimo o Bogu. Bog je Otac – rađa Sina – On je Logos, Riječ – objavio se po Duhu Svetome i rekao nešto o sebi. I svi smo pozvani promišljati to Otajstvo. Grijeh je udaljio čovjeka od Boga i uništio njihovo zajedništvo. Budući sa smo stvoreni na sliku Presvetog Trojstva koje nas poziva na dijalog i zajedništvo s Njime, trebamo obnoviti razdijeljenu sliku koju predstavljamo u svijetu. Mi, kršćani, trebamo bit znak jedinstva i slobode djece Božje ovdje na zemlji, i kao autentični pripadnici Crkve svjedočiti vjeru i ljubav u svojem životu, biti solidarni i suosjećajni prema bližnjemu, pravedni, moralni, hrabri i dostojanstveni – trebamo biti jedno u Gospodinu. To je jedini način na koji će svako od nas biti dostojan kroz cijelu vječnost živjeti u radosti Presvetog Trojstva.

Pedesetnica – Blagdan Duha Svetoga – naš crkveni god (kirbaj)

27. svibnja 2012./in Novosti/by Zlata

BLAGOSLOVLJEN VAM BIO

BLAGDAN DUHA SVETOGA!

Na dan Pedesetnice (na kraju sedam vazmenih nedjelja), Kristov se Vazam dovršuje izlijevanjem Duha Svetoga, koji je očitovan, darovan i priopćen kao božanska Osoba: iz svoje punine Krist, Gospodin, izlijeva Duha u izobilju. Toga je dana Presveto Trojstvo objavljeno potpuno. Od toga je dana Kraljevstvo Nebesko otvoreno onima koji vjeruju u Njega. On uvodi svijet u „posljednja vremena“. Njegovi darovi – izvor su blagoslova. Hram tijela našega tako postaje Hram Duha Svetoga koji smo pozvani svjedočiti u okrilju – vlastite obitelji, župne zajednice, radnog mjesta…

… DUŠE SVETI …

Darom RAZUMA prosvijetljuješ zdence naše vjere, i govoriš: „I u tvojoj pustinji postoji bistri zdenac. Potraži ga!“.

Vjetrovi ovoga svijeta mnoge obaraju, i nose kuda oni hoće. Tražeći dar JAKOSTI, držimo čvrsto Tvoje Riječi svjetla i istine, da nam vjetrovi ovoga svijeta, korijene vjere ne iščupaju.

Snagom svojih darova raširi nad nama plašt razuma, da u svoje srce znamo pustiti Krista, a u svoj život utkati svjetionik STRAHA BOŽJEGA.

Darom POBOŽNOSTI vrati sunce u našu dušu. Zrakama njegova milosrđa zacijeli naše rane.

Gorući grm razgoni mrak, dugo gori… Oko sebe prosipa svoju svjetlost. Ime nam izgovara, srce rastvara. Svojim odsjajem duše natapa plamenom ZNANJA.

Na pragu života bezbroj zora. Uokolo zov nedopuštenoga naše poglede i korake mami.

Slamkom MUDROSTI dotakni nam dušu, da znamo zastati i promisliti kamo krenuti.

Snagom svoga SAVJETA otkrivaj znakove vječnosti u sjemenu svome, u nama. Daj nam snagu zrenja, da zrnje što klije umije donijeti plod – u vrijeme plodova. Kad Ti dođeš, u slavi svojoj, i pružiš ruku da ubereš plod sa stabla života našega…

Hodočašće u Mariju Bistricu

21. svibnja 2012./in Novosti/by Marija

Zahvalno hodočašće Molitvenog vijenca Kraljice obitelji, subota 19. svibnja 2012.

Hvala nebeskoj Majci za ovaj predivan dan.

Hvala joj na druženju i prijateljstvu. Hvala joj za mir u srcu.

Hvala na svim milostima koje smo po Njenom zagovoru i po njenim molitvama primili.

HVALA TI MAJKO PRIKAZUJ NAS SVOME SINU I DOVEDI U KUĆU OCA NAŠEGA.