KRATKA PRIČA VEČERNJEG LISTA

28. priča: Slavko Vranjković: Nemir od jučer

Držao je mikrofon kao što se samokres drži uperen prema prvim redovima. Gledali su ga kao što se smrti u oči gleda. Preplašen.

Golubovi preplašeni zvonjavom. U parku, oko crkve, mnoštvo svijeta. Sjate se, jedanput godišnje, na susret i misu za poginule, stari ratnici, zapovjednici, preživjeli i rodbina. Zagrljaji, prisjećanja i pokoja suza. Udovice su odavno skinule crninu, djeca rastu, a s njima i zaborav. „Svake godine nas je manje”, reče Jakov okupljenima. „Neki su odustali od života.” „Ubio ih zaborav, nepravedne osude i istrage“, nadoda drugi. U prvim klupama, pred oltarom kao pred pozornicom, pozvani i odabrani iz društvenog, vojnog i vjerskog života .

Njih se poimence pozdravlja, imena poginulih nitko ni jedne godine ne spominje. Iza njih preživjeli i rodbina. Još nije ni počelo, a Jakov se nađe pred oltarom. „Želim govoriti“, reče, “u ime nas koji nismo imali sreću poginuti da bi naše žene s djecom imale penziju !“ „Smiri se, nije to ni vrijeme ni mjesto“, blago će vojni kapelan. „Kada će doći vrijeme i gdje je to mjesto?“ Razgovarat ćemo poslije mise“, prošapta. Želim sada govoriti pred kamerama i javnošću, sada nakon toliko godina i nepravednih haaških optužbi, smrti mnogih prijatelja ratnika! Za mnoge smo ustaše, genocidan narod, a zna se da su iza Oluje i prije toga organizirano otišli, po nalogu Beograda… a našima se sudi.” “Smiri se, molim te”, ljutito će kapelan.”Nije to u redu, ovo je crkva. “Baš zato i želim reći. Razapinju nas k’o Krista, bičuju lažima, na montiranim procesima, a četničkog vojvodu rehabilitiraju. Gdje su riječi osude, prekid diplomatskih odnosa, gdje?” Olovna tišina polegla na ljude i svece. Držao je mikrofon kao što se samokres drži uperen prema prvim redovima. Gledali su ga kao što se smrti u oči gleda. Preplašeni. „Imate vremena prebrajati, spominjati, mrtve, organizirati stotine udruga, a za žive nemate vremena ni sluha. Nudite prazna obećanja kao da se od velikih riječi živi.“ “Ovo nema smisla”, ubaci netko nervoznim tonom iz prvih klupa, “nismo tu da nas vrijeđa! Za sve postoji granica!“ „Zacrtali ste je i za prijatelja Ivana,“ reče kroz suze. “Ubio se jer mu niste dali da je prijeđe.” Netko je dao znak da ga silom uklone. On umaknu, potraži zaklon kao nekad na dravskoj obali. Sakri se iza Antunova kipa. Onako propet, uz kip pripijen, učini se mnogima da je svetac obukao maskirnu uniformu. Orgulje zasviraše. Zvuk se prosu svodištem. Sestra nije znala što se događa pred oltarom. Veliki sat označio početak mise. Zabrujaše, zadrhtaše prvi taktovi Rekvijema. Slušali su skamenjeni. U pogled mu uplovi poznato lice. Pričini mu se da je u njezinim očima vidio sućut, tugu, pojačanu dubokim, tamnim tonovima. „Siđi, dođi!“, reče pružajući prema njemu ruke. „Još im imam puno toga reći, još“, odvrati uzdrhtalo. „Nakon mise, nakon slavlja.“ “Uvijek nakon nečega… rata, slavlja… godina!”, viknu. “Dosta je čekanja, dosta!“ Orgulje utihnuše, samo su podrhtavali ljudi nemirom. Nije primijetio da dolaze dok ne osjeti čvrsti stisak. Našao se zbačen na podištu crkve. Glava malog Isusa za koju se grčevito držao ostala mu je u rukama. Nakon toga su mu obećali, ovaj put zasigurno, da će riješiti njegov status. Čekala ga je u parku. Na njezinu lijepom, prerano ostarjelu licu, očitavala se tuga. Bila je premlada za probleme, odrasla da ih ne riješi. Uglavnom su bili tuđi. „Uvijek si isti“, prekorila ga je nježno, “izgorjet ćeš na vlastitom plamenu.“ Dugo je gledao za njom, nakon što je otišla, učinilo mu se da je iza sebe ostavila trag. Davno su se upoznali. Kad je rat zahvatio njezin kraj, odazvala se, iako još nije završila studij medicine, da pomogne ranjenima na bojištu. Nagledala se smrti. Umirali su joj na krilu, oplakani. „Da sam slikar, naslikao bih te tužnu s mrtvim ratnikom.“ Davno je to izgovorio Jakov negdje na dravskim prostranstvima. S drugima je, skrivena mrakom, obilazila bojišnicu izvlačeći mrtve i ranjene, urasle u travu i jasikovo žilje. Mrtvima se jedino mjesečina nazirala u očima. Rat je odavno prestao, a ona je vodila i dalje bitke s ljudskim strahom, grozomornim snovima radeći kao volonter. Pozivala je stručnjake, psihologe. Unatoč svemu neki su bili zarobljeni depresijom. Nakon Ivanova samoubojstva zavladala je bezvoljnost u grupi. Mnogi nisu imali volje govoriti o sebi. Sve im se činilo daleko, nepotrebno. Vraćala se kući umorna, opterećena, nemirna. Dijelila je s njima njihove probleme, ali ih nije mogla preuzeti. Obradova je poznati miris sobe. Odloži kaput, torbicu, a pred raspelo rokovnik s imenima. Uvijek isto. Iza zatvorenih vrata postajala je krhka, mala djevojčica, bez maske samopouzdanja. Soba joj se učini pretijesna za njezinu tugu. Na južnom zidu križ. Razgovijetno bi u molitvi izgovarala svako ime, muku, kao da podnosi izvješće. Družila s njihovim obiteljima. Shvatila je da su i oni s djecom, žrtve. „Nije lako biti žena ratnika.“ „Ne udaji se za junaka ako ne želiš krvave haljine prati!“, prisjećala se pjeva starog guslara Ilije. Tog se dana vraćala uznemirena. Činilo joj se, a imala je i dokaze, da je prerana mirovina od njih stvorila neradnike, ovisnike o alkoholu, drogi. Trebalo ih je zaposliti. Ovako imaju previše vremena kojeg ne znaju iskoristiti. Rekli su, u mnogim razgovorima, da ih se tretira kao povlaštene, a ne kao osloboditelje. Znala je da se ništa ne može riješiti dekretom. Svaki je ratnik za sebe jedna sudbina, jedan život u kolopletu prošlosti i sada. Nedugo nakon prosvjeda u crkvi Jakova su skinuli s konopa. Ležao je u bolnici. Oko vrata krvav trag. U očima nemir i stid. “Zašto?”, pitala je suznih očiju. „Glavu za glavu“, promuca nemiran . “Ja sam otkinuo Isusovu, a vrag želi moju!“ „Hvala Bogu da si živ.” Gledao je kroz nju kao da je ne vidi. Nije se u njegovim očima prepoznala. „Pomozi mi da umrem“, molio je. “Ne budi lud!“, prekoravala ga je blago. „Smućkaj mi jaku dozu lijekova, molim te, zaklinjem, u ime ljubavi koju sam imao za tebe.“ Gušio se stidom i suzama. Tražila je riječi ohrabrenja. Prisjeti se kako bi bilo dobro da mu spomene Isusa nepravedno osuđena, neshvaćena, patnika. Ništa nije rekla. Sve se svelo na poljubac. Mirisala je na majku kad bi se u nevolji skrivao u njezinu zagrljaju. Izašao je iz bolnici preporođen i s ožiljkom. Velika crkva blista svjetlošću. Vjenčanje. Njih dvoje pred oltarom. Odavno su malom Isusu zalijepili glavu, tragove loma prikrila zlatna kolajna.

U župnoj crkvi Duha svetoga, na svečanoj Svetoj misi u 10.00 sati, koju je u prepunoj crkvi predvodio naš nadbiskup mnsg. Marin Srakić, obilježena su dva jubileja: 680 godina spomena župe Nuštar (1332. – 2012.) i 40 godina svećeništva našeg župnika vlč. Slavka Vranjkovića (1972. – 2012.). Naglasak iz propovijedi nadbiskupa Srakića bio je: “Proslava jubileja neka bude tek predah i uvod za Godinu vjere koju je proglasio papa Benedikt XVI, dakle put prema novoj evangelizaciji”.

Misno slavlje završilo je polaganjem vijenaca na spomen oltaru, za poginule i nestale, zatim nastupom HSKPD “Seljačka sloga” iz Nuštra ispred crkve, a nastavilo se ručkom uz prigodne darove načelnika općine Nuštar Stipe Tomića nadbiskupu, te darovima medaljonima nadbiskupa Srakića  našem župniku Slavku za njegov jubilej, te načelniku općine za Dane obrane i općine Nuštar.

Pogledaj više fotografija

Sveta misa za sve poginule i nestale u obrani Nuštra. Da se ne zaborave.

Kad slabi postaju jaki

Svaki put ovaj dan, 5. listopada, izvuče iz moje riznice sjećanja zapretena sjećanja na te dane, dane kada se krvarilo i ginulo za naš Nuštar, moj Nuštar pa i tvoj Nuštar. Dane kada je bilo biti ili ne biti, ostati i opstati ili pasti i nestati zauvijek.

Teško je jedinstvenu posebnost tih dana, proživljene emocije tjeskobe, straha, neizvjesnosti, radosti, euforije, krvi, znoja, suza, smrti, života, pretočiti u nekoliko rečenica koje ovdje želim podijeliti s vama. Bijahu to oni dani, nikada do tada proživljeni, nikada nešto slično zamišljani niti viđeni mojim očima duše ili očima tijela. Bijahu to oni dani kad su malobrojni Nuštarci odlučili ostati i opstati, oduprijeti se nadmoćnom bezdušnom neprijatelju koji je ubijao, rušio sve pred sobom, a palio za sobom.

Uz Božju pomoć u toj nakani smo i uspjeli. Cijena je bila visoka, bili smo je spremni svi koji ostadošmo i platiti. Neki su je platili dajući najviše što su imali za obranu svog doma, Nuštra i Hrvatske nam domovine, svoj život.

Tada sam imao trideset godina i naivno sam mislio kako znam sve o životu i ljudima, kako to već ljudi tih godina i misle. Tih dana sam naučio puno, puno više od onoga što sam vjerovao o solidarnosti, o „stani-pani“ situaciji, kako ljudi u tim trenucima izvuku iz sebe ono najbolje, najljudskije, što se inače rijetko viđa. Nešto duboko sakriveno u svakom od nas, nešto što samo u takvoj situaciji izroni na površinu i pokaže kakav je tko čovjek, ali iznutra; od kakvog materijala je tko sazdan. Tih dana sam vidio i naučio kako naoko mali i slabi ljudi postaju divovi, prestrašeni postaju hrabri, mirni i povučeni postaju ljudi od akcije, ali isto tako sam vidio i naučio kako „veliki“ i bahati postaju slabi i mali. Da, tih slavnih dana značajnih za Nuštar i njegovu obranu, pokazalo se tko je tko.

Promatram sada s odmakom. Vrijedilo je biti djelić tog vremena, biti s ljudima koji tih dana bijahu u Nuštru i to ne samo Nuštarcima već i ljudima koji ne bijahu vezani nuštarskim žilama, a dadoše svoj doprinos, a poneki i živote.

Ovaj kratki članak posvećujem svima Vama dragi prijatelji koji ste dio tog vremena, koji ste tada odradili divovski posao, kojega ste se dragovoljno prihvatili, a za koji se ljudi nisu baš otimali. Sve Vas znam, pamtim Vaša lica iz tih dana, znam i vaša ratna imena, a i ona današnja. Cijenim Vas, poštujem i volim na poseban način.

Žalim jedino što su rijetki od nas danas u politici. Znali smo stvarati državu, borili smo se za nju i stvorili je, a onda smo je predali onima koji su nas doveli do ove situacije u kojoj jesmo, kojima je Hrvatska, jedina nam i sveta bila i ostala, samo paravan za ostvarenje osobnih interesa. To je naš jedini veliki grijeh koji počinismo. Trebali bismo se ispovjediti jedni drugima, pokajati za svoj grijeh i poduzeti nešto dok nije posve kasno, zar ne?

O Danu obrane Nuštra, 5. listopada 2012.

Raspored klanjanja nedjelja, 30. rujna 2012.