Archive for category: Novosti

 

U najstarijim spisima slavlje Uskrsa sastojalo se od strogog posta jedan ili više dana, nakon kojega slijedi molitveno bdijenje koje se zaključuje euharistijskim slavljem. Traditio apostolica, spis iz 3. stoljeća, kaže: “Do Uskrsa neka se ništa ne jede, sve do prikazanja, jer se u protivnom

neće računati da je postio”. To je , dakle, kršćanska Pasha: post i slavlje, prijelaz iz jednog u drugo u svetoj noći. Didascalia apostolorum, spis iz 3. stoljeća, kaže: “U petak i subotu postite i ne okusite ništa. Učinite zbor, ne spavajte, probdite čitavu noć u molitvi, u zazivanju, u čitanju proroka, evanđelja, psalama… sve do tri sata po ponoći iza subote. Tada prestanite s postom…

Prinesite tada vaše darove i onda jedite, budite radosni, razdragani i sretni jer je uskrsnuo Mesija, zalog vašeg uskrsnuća”.

 

Razvoj uskrsnog bdijenja u Rimu

 

Već je prva Crkva shvatila povezanost krštenja i uskrsnog otajstva. Zato se krštavalo prvenstveno nedjeljom. Sa masovnim prelascima na kršćanstvo nakon 313. godine, krštenje se podjeljivalo u uskrsnoj noći, nakon što su se katekumeni kroz korizmu pripravljali za krštenje.

Razvila se stoga bogata krsna liturgija. No, kada su se počela krštavati djeca, ta liturgija polako zamire i od nje ostaje samo blagoslov krsne vode.

 

Paljenje uskrsne svijeće

 

U vrijeme kada nije bilo električne energije, paljenje svjetla uvečer imalo je lijepu simboliku, posebno kod svečanih gozbi. Kršćani su od početka Krista smatrali Svjetlom svijeta. Već od 4. stoljeća kršćani veliko značenje pridaju paljenju uljanica na početku euharistijskih sastanaka.

Tako je i uskrsna noć započinjala paljenjem svijeće. Imamo svjedočanstvo iz 12. stoljeća da uskrsno bdijenje započinje blagoslovom novog ognja. Razlog tome je stari običaj da se na Veliki Četvrtak gase svjetla sve do uskrsne noći.

 

 

SLAVLJE SVETE NOĆI

 

Služba svjetla.

 

Izvan crkve svećenik blagoslovi vatru, pripravljenu (novu!) uskrsnu svijeću označi simbolima Isusa Krista (križ, alfa, omega, brojevi tekuće godine, pet zrnaca tamjana u spomen pet Isusovih rana) te upali svijeću na blagoslovljenom ognju. U crkvi je potpuni mrak.

Đakon (ili svećenik) unosi upaljenu uskrsnu svijeću pjevajući 3 puta “Svjetlo Kristovo”. Vjernici pale svoje svijeće i tako se rasvjetljuje crkva. Svjetlo pobjeđuje tamu! Svijeća se postavi na počasno mjesto u svetištu, okadi se tamjanom i onda se uskrslom Kristu pjeva svečani hvalospjev.

 

Služba riječi.

Predviđeno je 7 čitanja iz Starog zavjeta, nakon čega slijedi svečano pjevanje “Slave” (što označava trenutak uskrsnuća!). Nakon toga slijedi poslanica, svečani “Aleluja” i evanđelje.

 

Krsno slavlje predviđeno je za krštenje odraslih.

Prvo se blagoslivlje voda nakon čega slijedi krštenje odraslih (a ako ih nema, zajednica se škropi krsnom vodom). Slijedi ispovijest vjere

cijele okupljene zajednice. Nakon svega slijedi euharistijska služba kao i u svakoj svetoj misi.

Ova svečana služba zove se Slavlje uskrsnog bdijenja i njime započinje svetkovina Uskrsa koja se slavi 8 dana (sve do “mladog Uskrsa”).

 

 

Kako se računa datum Uskrsa?

Sve tamo od apostolskih vremena kršćani SVAKE NEDJELJE slave Isusovo uskrsno otajstvo.Bio je to “tjedni Uskrs”. Od 2. stoljeća počinje se slaviti “godišnji Uskrs”.

Isus je, prema izvještaju evanđeliste Ivana, umro uoči židovske Pashe koja je padala 14. nisana (a toga je dana uvijek bio puni mjesec – uštap), a uskrsnuo u nedjelju nakon toga. Crkve u Maloj Aziji u starini su slavile Uskrs uvijek 14. nisana bez obzira kojeg je dana u tjednu padao. Ostale Crkve slave Uskrs u nedjelju nakon 14. nisana. Nakon sukoba i problema, prevladalo je mišljenje da se Uskrs u cijeloj Crkvi slavi u nedjelju nakon židovske Pashe (14. nisana).

Danas datum Uskrsa određujemo ovako: Uskrs se slavi one nedjelje koja padne iza prvog proljetnog punog mjeseca (uštapa), a to je teoretski moguće između 22. ožujka i 25. travnja.

Župa Tordinci organizira po jedanaesti puta (2001. – 2012.) pobožnost KRIŽNOG PUTA u čast braniteljima Domovinskog obrambenog rata (1991. – 1995.), uoči Cvjetnice, u subotu 31. ožujka 2012. s početkom u 8 sati.

PROČITAJ VIŠE

U posljednjih nekoliko godina naša nadbiskupija organizira u vrijeme Korizme križni put za mlade. Poučeni dobrim iskustvom u posljednjih šest godina i uvidjevši da mladi rado prihvaćaju ovakve oblike pobožnosti, potičemo Vas na animiranje mladih vaše župne zajednice da se odazovu na Sedmi nadbiskupijski križni put za mlade pod geslom „Sve mogu u onome koji me jača” (Fil 4, 13)

 

pročitaj opširnije

Htio bih vas pitati:

znate li što je dušobolja?

Ne znate? Gadna je to bolest od koje mnogi boluju, a da nisu ni svjesni. Psiholozi kažu da je to nezadovoljstvo, praznina i razdražljivost, iako svega imaš i zdrav si. Očituje se dosadom, frustriranošću, strahom, nesigurnošću, besciljnošću i nemirom od budućnosti. Nekima je čitav život prošao u pripremi da bi dobro živjeli. Uostalom deviza, životni moto mnogih je: imati i trošiti.

             

 Kažu da je to bolest moderne civilizacije, potrošačkog društva, koje sve mjeri novcem i materijalnom sigurnošću. I kod nas je uočljiva premda nismo bogati, ili ne svi.

Očituje se kod onih koji misle da posjeduju bogatstvo, a ono njih posjeduje. Takvi ljudi, ponekad, nisu razumni, jer ih njihove želje čine slijepim.

 

Jedni se bore za bogatstvo, drugi da se obogate. I jedne i druge uhvati panika. Prvima nikad dosta, drugima strah od nemogućnosti da zarade. Život koji se svodi samo na trajanje, imanje koje će smrću prestati je život bez ljepote, tajne. Svodi se na dosadu i besmisao. Smisao života je u traganju kako ljubavlju, darežljivošću i kako pobijediti smrt i za života graditi besmrtnost. Najveće bogatstvo čovjeka je blagost, darežljivost, strpljenje, poštenje, ljubav prema obitelji, domu i domovini, čovjeku.

 

Lako je prosipati pamet, reći će netko. Neka vam ova rečenica otvori svjetlo u duši. Kad se moliš Bogu moli da ti pomogne steći toliko puno da ti drugi ne zavide, a opet ne toliko malo da bi kod drugih budio milosrđe.

 

Takve krize neki rješavaju čestim svađama , kad im padne mrak na oči, utapanjem u kapljici, drogi i svim vrstama opijata.

 

Niste li se nikad tako osjećali? Hvala Bogu da niste. Čovjek ipak nije stvar, stroj, računalo u kojeg možeš koješta pohraniti, a koji u svojoj hladnoj elektronici svjetluca s ekrana. Primijetit ćete nakon gledanja kojekakvih serija da veličina čovjeka nije u onome što on ima, posjeduje, premda svi tome streme, nego u tome kakav je, što on jest. Malo ih se trsi, osim vas koji čitate, da budu Bogom bogati… Ako u čovjeku vlada uvjerenje da je najvažnije samo ono što se može pojesti i popiti, obući, malo se razlikuje od magazina s novom i starom robom. U magazinu nema mjesta za ljude. Onaj koji u središtu ima Boga otvara srce čovjeku.

 

Eto, pogledajte bjelosvjetske i naše bogataše. Svetinja je broj, dobit, korist, interes, a tu se teško uklapa čovjek i njegova potreba. Njih se ne tiče sudbina čovjeka i njegove obitelji. Mnogi ne plaćaju rad, daju otkaze, bogate se na tuđoj muci i nikad im dosta. Oni boluju od dušobolje. Što više imaju, više žele. U neprestanoj su borbi s tržištem, profitom . Takvi imaju lak san za razliku od onih koji imaju malo pa i to dijele sa svojima radujući se tuđoj radosti. Prisjetite se one zgode iz Evanđelja o bogatašu koji ruši stara spremišta, gradi nova jer ima puno toga za spremit i kaže: “pij, jedi i uživaj dušo moja , imaš dobara za godine mnoge!” Bog mu reče:” još noćas će se tražiti duša tvoja od tebe, a ono što imaš čije će biti?”

 

Smrt sve potire, a vrijeme davanja nije njemu pripalo, naslijedili su oni kojima on ne bi dao. Isus kaže: „ … tako prolaze oni koji zgrću blago na zemlji, a ne bogate se u Bogu“. Počni, a drugi će te slijediti. Korizma je!

 

               Ne nije ovdje riječ o neradu. Samo je opomena da čovjek ne radi na jednom kolosjeku, ovozemaljskom, nego i na drugom nebeskom. Kako liječiti dušobolju? U Europi i Americi tisuće dolara se godišnje daje psihijatru. Čak nije sramota reći uz one ostale: frizera i mesara, da ima i svoga psihijatra.  Rezultati su porazni. U bezizlazu iz dušobolje neki dižu ruku na sebe. Siromasi su ulaznica za nebo, a ima ih koji čekaju u Caritasu, pučkim kuhinjama, na ulici. Blagoslovljeno bilo tvoje bogatstvo kad ga dijeliš s drugima. Jedna poslovica kaže da je “ruka koja daje uvijek iznad one koja prima.”