Kriza duha duhovnosti

Danas se osjeća velika potreba čovjeka za duhovnošću. Današnje vrijeme obilježava kriza istinske duhovnosti sa jedne strane a sa druge se javlja pretjerana potreba za rastom u vlastitoj pobožnosti. Raste, naime, racionalizacija života a time i čežnja za iskustvom duhovnoga. Čovjek pati za duhovnošću i mirom, pokušava pronaći sebe i Boga odlazeći na razne duhovne seminare ili pristupa različitim zajednicama.Tako se osjeća jači u vjeri i upada u zamke vlastitoga duha. Koliko je takav način traženja ispravan morate prosuditi sami.

Prvom krizom duha i duhovnosti nazvala bih neumorno odlaženje na duhovne seminare naših domaćih karizmatika. Ako nam je za izričaj vjere i spas duše potreban baš taj određeni karizmatik; i ako samo kod njega osjećamo „baš ono nešto“ za čime odavno tragamo, a „ to isto“ ne pronalazimo u svojoj crkvi slušajući vlastitog župnika na svetoj misi, pitam se samo koliko daleko je čovjek spreman otići nesvjestan da hoda zatvorenih očiju i začepljenih ušiju.

„Bolji je onaj drugi, on baš govori ono što osjećam, misa je bila prekrasna, divno se molilo, kakav lijep blagoslov je izrekao taj svećenik“… takve i mnoge druge primjedbe čujem često. I razmišljam. Što reći ljudima: misa je ista, propisana za cijelu crkvu baš toga dana – samo kako da to znaju kada na njoj nisu bili; molili smo i mi skupljeni oko svoga župnika koji nas je blagoslovio i otpustio u miru. Baš kao Isusu prezrenu u Nazaretu kojemu su njegovi sunarodnjaci okrenuli leđa, okreću i oni svoja.

Čovjek se voli povoditi za masama. Voli velike riječi i zvučna imena. Želi postati što prije svet misleći da dovoljan broj seminara zavrijeđuje Božju nagradu. Zaboravlja pri tome da je pozvan tražiti put svetosti, a ne krajnosti. Prošla su vremena kada se od svećenika zahtijevala svetost, danas je svaki kršćanin pozvan na svetost i jedinstvo u ljubavi s Bogom i bližnjima, što na žalost, često zaboravljamo.

Vjera je dar odozgor, ona je svjetlost koja nam obasjava dušu i traži prostor našega duha. Koliko takav put može pomoći čovjeku kod kojega je vjera na slabim temeljima zidana? Duhovne obnove pomažu čovjeku ako ih „doziramo“ s mjerom; izgrađuju li nas kao bolje i ljubaznije osobe, milosnije prema bližnjemu, savršenije u ljubavi prema Bogu, poniznije i manje ohole kao ljude – tada su u nama učinile dobro. Nastavimo li se poslije izgrađivati u svojim župnim zajednicama – a ta obnova je bila samo jedna karika koja je nedostajala pa da progledamo, napravili smo pravu stvar, otišli na dobar susret; udalje li nas od naše župne zajednice – bolje bi bilo da takve „duhom“prožete ljude nikada niste ni vidjeli a ni čuli.

U drugu veliku krizu duhovnosti usuđujem se ubrojiti osnivanje molitvenih zajednica koje vode više ili manje teološki (ne)obrazovane osobe, koje ih mogu prije zavoditi, nego voditi. Posvećene nekom pokretu ili određenom svecu okupljaju se više ili manje redovito i mole. Ono što postaje problematično je zatvorenost i ograničenost istih molitvenih zajednica koje od samoga osnivanja imaju isti broj članova, i kojima se godinama ne pridružuju drugi suradnici. Nije im potrebno ni prisustvo župnika jer sami sve najbolje znaju. Sveto Pismo tumače onako kako im odgovara, ne čitaju nikakvu teološku literaturu, biblijski kontekst Božje Riječi im je nepoznat i u svim svojim susretima tijekom godina rast njihove vjere je mali ili nikakav. Osim ustrajnosti, koja je za pohvaliti – svo vrijeme koje postoje zapravo ne postoje, jer kakvi su ušli u te zajednice, isti iz njih i izlaze – duhom prazni. Njihova zatvorenost ulijeva im sigurnost. Takvim načinom djelovanja postaju ekskluzivna, mala i zatvorena društva koja su malo ili nikako prepoznata u životu svoje župne zajednice. Takvo stanje prepoznala je i naša biskupija i u Izjavama i odlukama druge biskupijske sinode donijela je dekret o Vjerničkim društvima u crkvi, od br. 176. – 190. Tamo biskupija upozorava sve okupljene u bilo kakve grupe ili društva na: Otvorenost i duh suradnje, preporučuje uključivanje vjerničkih društava i pokreta vjernika laika u život župnih zajednica, naglašava njihovu osobnu izgradnju, povezivanje sa ostalim vjernicima, njegovanje uzajamne ljubavi i poštovanja, i odbacivanje svake zatvorenosti u elitističke grupe!!!

Čovjek je tražitelj Boga, a traženje zahtijeva mudrost. Pa nismo ovce da nas vodi svatko tko zna pobožno zavapiti „Gospodine, Gospodine“.Na tome putu pustimo se voditi onima kojima nas je Gospodin odredio voditi. Do velikih istina čovjeka uvijek vode velike laži.One nam ne daju da jasno vidimo svoje ime upisano na dlanu Božje ruke. Zamagljuju horizont pa ne vidimo više ništa doli same sebe, i onih sa kojima zajedno lutamo. Na sreću – to stanje traje kratko. Zavedeni lažima i opčinjeni ljudima – prije ili kasnije se budimo, jer sve na ovom svijetu ima svoj rok trajanja. Osim opčinjenosti Bogom…