Propovijed – 2. kroz godinu

„U današnjem evanđelju su važna tri lika: Isus, Duh Sveti  i Ivan. Ivan tvrdi da Isusa zapravo nije poznavao. O čemu je zapravo tu riječ? Bili su rođaci, koliko je Ivan bio stariji od njega, 6 mjeseci? Očito evanđelisti nisu pisali Isusov životopis! On je imao trideset godina, mi zapravo ne znamo što je Isus radio, on je rastao u Nazaretu s vršnjacima kao stolar, svake subote je bio u gradu u sinagogi, nisu li ga roditelji našli nakon tri dana u hramu – dok je tamo pričao mnogi su se pitali otkud to njemu, pa nije li to sin Marijin?

On se nije otkrivao, u svom čovještvu Bog je pratio božanstvo. Naslutili su da je poseban ali nisu znali njegovu misiju. Kad je došao u red grešnika da ga Ivan krsti, Ivan se pokunjio – „Ti trebaš mene krstiti, a ne ja Tebe!“. „Pusti sada“ – kaže Isus. Vjera u Isusovo božanstvo je rasla, nije to sve skupa odmah bilo jasno. Sjetimo se samo apostola, dvojice braće Jakova i Ivana i njihovog razmišljanja o budućem Mesiji kada su majku poslali da Ga pita o kraljevstvu Njegovu na Zemlji. „Ne znam što tražite“ – kaže Isus. Nije oduvijek bilo jasno Isusovo poslanstvo, ni apostolima ni ljudima oko njega, a govorio je riječi posebne. Bio je vezan za nebo, a hodao je Zemljom – on Ga je u sebi nosio i mnogi su naslutili da bi on mogao biti Taj. Mnogo je ljudi bilo koji su propovijedali radosnu vijest, pa je tako i Ivanu došla nekakva delegacija i pitala ga „Jesi li ti Taj koji ima doći ili da mi još čekamo“? Tako je nama krivo ponekad što ne znamo detalje Isusova života, a zašto ne znamo – nisu bili važni jer evanđelje je pisano od uskrsnuća pa unazad, a ne od rođenja pa naprijed. Uskrsnuće potvrđuje da je on Bog i čovjek ujedno. Da uskrsnuća nije bilo, što bi bilo. Sjetit će se Petar Ivana kad su propovijedali u hramu, pa kad su ih ovi dohvatili i dobro natukli šibom, a onaj stari svećenik ih branio „Pustite ljude za Boga, ako je to što govore od ljudi – propast će, kao što sve ljudsko propada ali ako je od Boga zar ne želite Boga u hramu. I tako je njegova božanstvenost rasla u Njemu, nisu je prepoznali odmah jer je nosio lice čovjeka.

Živimo s čovjekom tolike godine pa kad nam nešto napravi mi se iznenadimo i kažemo „Nisam znao da si takav!“, kako nisi znao tolike godine s njim živiš, čovjek se otkriva postepeno i u pozitivnom i u negativnom, a i muževi često kažu ženama: „ UH, nisam znao da si takva!“.

Mi ne otkrivamo Boga često onako kako bi mi željeli ali ga otkrivamo ponekad u molitvama, u misi na susretima i nismo ga nikada dovoljno otkrili. Kad ćemo Božje lice vidjeti, tek kad dođemo na cilj. „Lice gospodine ja tvoje tražim!“. Zato kad čitamo ovo Ivanovo evanđelje, pitamo se jeli Ivan imao pravo? Imao je pravo. On je s Isusom tolike noći proveo u molitvi, bio je u zajednici s mladim ljudima koji su željeli stvoriti „Novi Izrael“ gdje će Bog mačeve prekovati u plugove. Kad dođe Mesija to će biti vrijeme radosti, vrijeme spasenja, a oni vide došao Isus, bolesnih sve više, ratova sve više – što je to? Ljudi su se zbunili.

Uskoro treba izaći knjiga, onaj židovski rabin razgovara s Isusom – on njega pita Starim zavjetom, a Isus odgovara Novim zavjetom, jedva čekam da je dobijem, to će biti dobra knjiga.

Isus nije htio stvarati svoje božanstvo tolikom snagom  da čovjeka zatekne, da mora vjerovati u Njega, nego je pustio da tvoja vjera raste, ako te netko prisili na ljubav, prisili na vjernost, gdje je tvoja zasluga, nigdje. Ovako te Bog pušta pa ti otkriva polako svoje lice u licu djeteta, u nebu, u zemlji u cvijetu u svemu, a ti kažeš Bože moj kako si velik. Ivan je vidio Duha Božjega koji je Isusa obilježio, zar smo mi  manje obilježeni. Isusova su djela pokazala kao i njegovo uskrsnuće da je On zaista Sin Božji, a mi često djelima u životu ne pokazujemo da smo djeca božja. Amen“