Autor: lekosta

Propovijedi našeg župnika Slavka su za mene, a vjerujem i za mnoge od vas nešto jedinstveno. Svi mi nakon navještaja evanđelja, nestrpljivo čekamo sjesti, zauzeti učeničku pozu, kako bi poslušali njegovo pastirsko tumačenje riječi Božje – ne kao filozofsko razmatranje, nego evanđelje pretočeno u razumljive riječi svakodnevnoga života.  Uza sve njegove umjetničke kvalitete, likovne i književne – njegova izgovorena riječ – riječ svećenika, je po mome mišljenju jedan od najzahtjevnijih i najvrijednijih bisera iz riznice darova Duha Svetoga kojima je naš dobri župnik Slavko obdaren.

Dok naslikane ili napisane riječi ostaju sačuvane na papiru, i tako mogu odolijevati zubu vremena, i biti nadahnuće i naraštajima koji tek dolaze, često nas izgovorene riječi na trenutak oduševe, a zatim ubrzo postanu tek vjetar kojega već sutra nema u našem sjećanju.

Kako u propovijedi izgovorena riječ, često tako snažna, ona koja prodire duboko i dira samu bit našeg postojanja, ne bi završila tek kao vjetar te ipak ostala zabilježena – pokušat ću zbog svih onih koji nisu u mogućnosti nazočiti tim “blagdanima riječi” – Slavkovim propovijedima, onih prikovanih za bolesničku postelju ili pak onih kilometrima udaljenih od Nuštra ili tek slučajnih posjetitelja ovih stranica našeg župnog portala, prenijeti u početku najvažnije misli, a kasnije i u cijelosti propovijedi, kojima nas već godinama na osebujan i samo njemu svojstven način, naš župnik svakog ponaosob dodiruje, pronalazeći za svakoga od nas razumljive riječi koje bez ikakvih poteškoća mogu pohraniti u svoje srce i stari i mladi i učeni i oni koji su to pak manje… pa evo prosudite i sami…

************************************************

Kako glasi ona, “sve što je lijepo kratko traje”. Primjetili ste da sam brzo posustao. Razlozi? hm… tehničke prirode. Naime, pokušao sam pažljivo slušati propovijedi, što više upamtiti i čim dođem kući s nedjeljne mise zapisati… ubrzo sam primjetio da je to problem, uspijem upamtiti tek glavne smjernice, ali treba dodati i “meso” na “kosti”, a kako pola toga nisam uspio upamtiti, uhvatim se u zamku da prepričavam propovijedi, a kako je i mene dragi Bog malčice nadario da i ja znam napisati koju, uvidim da to zapravo i nisu više župnikove propovijedi, i tako… objasnih to župniku sa molbom da snima svoje propovijedi, ukoliko mu to neće odvlačiti pozornost, on obeća ali do sad još ništa od toga, pa eto odgovora svima vama koji se pitate i očekujete nove propovijedi… do daljnjega ništa…

zupa duha svetoga nustar 13

Propovijed – 4. kroz godinu

Kako do blaženstva, tko je blaženi?

Svaka mlada država piše svoj Ustav, Isusov Ustav ima samo dva zakona: „Ljubi Boga i ljubi bližnjega svoga kao samog sebe“.

Mi ljudi često bismo „kupili“ gotove plodove, ne bismo baš sjeme koje je zasijano u svima nama njegovali da izraste u plod blaženstva jer je to puno teže. Onda se čudimo i pitamo gdje je tu pravda, poštenje, milosrđe, mirotvorstvo … tražimo ga oko sebe – dopustimo da procvjeta u nama.

Tako i Europa u koju žurimo deklarira se kao katolička, kalendar koji su izdali sadrži sve vjerske blagdane, ali nije bilo mjesta za Božić i Uskrs. Pa nije ni čudo naše najveće blagdane prodaju nam „trgovci“ sve oko Uskrsa i Božića što je bilo važno, uz potrošački mentalitet, postalo je sporedno, a sve ono sporedno postalo je glavno.

Kažu u pojedinim zemljama te katoličke Europe, napuštaju ljudi crkvu –  napuštaju jer nikada njoj nisu ni pripadali (tek formalno), a u potrošačkoj eri, kako bi sačuvali par stotina eura ili franaka godišnje potrošenih na crkveni porez, odriču se svoga katoličanstva.

Okrenimo se sebi, ne čekajmo plodove blaženstva kod drugih, dajmo priliku sjemenu blaženstva da naraste u nama i donese višestruki plod.

zupa duha svetoga nustar 13

Propovijed – 2. kroz godinu

„U današnjem evanđelju su važna tri lika: Isus, Duh Sveti  i Ivan. Ivan tvrdi da Isusa zapravo nije poznavao. O čemu je zapravo tu riječ? Bili su rođaci, koliko je Ivan bio stariji od njega, 6 mjeseci? Očito evanđelisti nisu pisali Isusov životopis! On je imao trideset godina, mi zapravo ne znamo što je Isus radio, on je rastao u Nazaretu s vršnjacima kao stolar, svake subote je bio u gradu u sinagogi, nisu li ga roditelji našli nakon tri dana u hramu – dok je tamo pričao mnogi su se pitali otkud to njemu, pa nije li to sin Marijin?

On se nije otkrivao, u svom čovještvu Bog je pratio božanstvo. Naslutili su da je poseban ali nisu znali njegovu misiju. Kad je došao u red grešnika da ga Ivan krsti, Ivan se pokunjio – „Ti trebaš mene krstiti, a ne ja Tebe!“. „Pusti sada“ – kaže Isus. Vjera u Isusovo božanstvo je rasla, nije to sve skupa odmah bilo jasno. Sjetimo se samo apostola, dvojice braće Jakova i Ivana i njihovog razmišljanja o budućem Mesiji kada su majku poslali da Ga pita o kraljevstvu Njegovu na Zemlji. „Ne znam što tražite“ – kaže Isus. Nije oduvijek bilo jasno Isusovo poslanstvo, ni apostolima ni ljudima oko njega, a govorio je riječi posebne. Bio je vezan za nebo, a hodao je Zemljom – on Ga je u sebi nosio i mnogi su naslutili da bi on mogao biti Taj. Mnogo je ljudi bilo koji su propovijedali radosnu vijest, pa je tako i Ivanu došla nekakva delegacija i pitala ga „Jesi li ti Taj koji ima doći ili da mi još čekamo“? Tako je nama krivo ponekad što ne znamo detalje Isusova života, a zašto ne znamo – nisu bili važni jer evanđelje je pisano od uskrsnuća pa unazad, a ne od rođenja pa naprijed. Uskrsnuće potvrđuje da je on Bog i čovjek ujedno. Da uskrsnuća nije bilo, što bi bilo. Sjetit će se Petar Ivana kad su propovijedali u hramu, pa kad su ih ovi dohvatili i dobro natukli šibom, a onaj stari svećenik ih branio „Pustite ljude za Boga, ako je to što govore od ljudi – propast će, kao što sve ljudsko propada ali ako je od Boga zar ne želite Boga u hramu. I tako je njegova božanstvenost rasla u Njemu, nisu je prepoznali odmah jer je nosio lice čovjeka.

Živimo s čovjekom tolike godine pa kad nam nešto napravi mi se iznenadimo i kažemo „Nisam znao da si takav!“, kako nisi znao tolike godine s njim živiš, čovjek se otkriva postepeno i u pozitivnom i u negativnom, a i muževi često kažu ženama: „ UH, nisam znao da si takva!“.

Mi ne otkrivamo Boga često onako kako bi mi željeli ali ga otkrivamo ponekad u molitvama, u misi na susretima i nismo ga nikada dovoljno otkrili. Kad ćemo Božje lice vidjeti, tek kad dođemo na cilj. „Lice gospodine ja tvoje tražim!“. Zato kad čitamo ovo Ivanovo evanđelje, pitamo se jeli Ivan imao pravo? Imao je pravo. On je s Isusom tolike noći proveo u molitvi, bio je u zajednici s mladim ljudima koji su željeli stvoriti „Novi Izrael“ gdje će Bog mačeve prekovati u plugove. Kad dođe Mesija to će biti vrijeme radosti, vrijeme spasenja, a oni vide došao Isus, bolesnih sve više, ratova sve više – što je to? Ljudi su se zbunili.

Uskoro treba izaći knjiga, onaj židovski rabin razgovara s Isusom – on njega pita Starim zavjetom, a Isus odgovara Novim zavjetom, jedva čekam da je dobijem, to će biti dobra knjiga.

Isus nije htio stvarati svoje božanstvo tolikom snagom  da čovjeka zatekne, da mora vjerovati u Njega, nego je pustio da tvoja vjera raste, ako te netko prisili na ljubav, prisili na vjernost, gdje je tvoja zasluga, nigdje. Ovako te Bog pušta pa ti otkriva polako svoje lice u licu djeteta, u nebu, u zemlji u cvijetu u svemu, a ti kažeš Bože moj kako si velik. Ivan je vidio Duha Božjega koji je Isusa obilježio, zar smo mi  manje obilježeni. Isusova su djela pokazala kao i njegovo uskrsnuće da je On zaista Sin Božji, a mi često djelima u životu ne pokazujemo da smo djeca božja. Amen“

zupa duha svetoga nustar 1

Propovijed – Krštenje Isusovo

Krštenjem smo postali djeca božja, djeca Neba.

Krštenje je temeljni i jedini sakrament kojeg su svi kršćani primili. Žalosno je što se krštenje ponekad olako shvaća, kao proslava novog života, gozba za najbližu rodbinu i kumove, te kod nekih ostaje jedini sakrament kojeg su primili do kraja života, jer su kršteni samo zato što “Sramota je imat nekrsta u kući”. Mnogi ljudi nisu svjesni da sakramentom krštenja i dijete, ali i roditelji i kumovi primaju na sebe jednu veliku obavezu i odgovornost – odgajati to dijete u kršćanskom duhu i pomagati mu u suživotu s Bogom, na način da mu i oni sami budu primjer.
Ne bi trebalo zanemariti taj sakrament ili zaboraviti na njega, iz tog razloga na ulasku u svaku crkvu stoji voda koja po svom sastavu nije ništa drugačija od bilo koje druge, ali opet ima veliki značaj jer je tu da nas podsjeti kako smo krštenjem postali djeca Božja.

zupa duha svetoga nustar 13

Propovijed – Bogojavljenje

Bog je postao čovjek radi nas ljudi.

Kao što su Mudraci nakon što su vidjeli Isusa bili upućeni i krenuli drugim putem svojim kućama, tako i mi nakon susreta s Isusom, na povratku sa svete Mise, trebamo krenuti drugim putem, malo boljim, vedrijim, prema bratu bližnjem „bližim“ putem.

 

Kroz povijest su ljudi raznih naroda i rasa imali mnoga božanstva, koja su različitim obredima bila štovana. Onda je na Svijet došao Krist Isus u obliku čovjeka. Donio sa sobom kršćanstvo koje pripada svima, svim narodima, ono je univerzalno. Isus se nije javio u obliku čovjeka, postao čovjeku nalik niti zbog jedne rase, niti zbog jednog naroda, to simboliziraju i trojica Mudraca, s različitih strana svijeta i različitih rasa – on je postao čovjek radi svih ljudi svijeta, bez obzira tko i kakvi oni bili, kojim jezikom govorili, bili oni bogati ili siromašni, debeli ili mršavi, zdravi ili bolesni.

 

U prošlosti su ljudi najviše cijenili zvjezdoznance (mudrace) koji su bili zagledani u nebo, znali tumačiti znakove Neba, slijediti Zvijezdu… Dok današnji „zvjezdoznanci“, oni koji su danas previše zaokupljeni znanošću, a često su im srca prazna, te u svojoj praznini ne nalaze mjesta za Isusa, za Boga, zaokupljeni su stvaranjem materijalnih dobara, koja često znaju ljude zarobiti, usamiti u utrci za bogatstvom te tako danas ljudi sve manje gledaju nebo, pogled im je najčešće oboren, a glava pognuta prema zemlji, prema materijalnom.

 

Poruka današnjeg blagdana je: Isus je postao čovjekom zbog nas ljudi, zbog naše sadašnjosti, budućnosti i Neba.

 


 

zupa duha svetoga nustar 3

Propovijed – NEDJELJA 2. siječnja 2011.

NEDJELJA, 2. siječnja 2011.

Nova godina – prilika za novi početak – početak s Bogom.

Kako prepoznati Boga Oca – u Sinu koji se rodio kao čovjek i tako dobio nama prepoznatljivo lice.

 

 Možemo ga prepoznati i u bratu bližnjemu, potrebitomu najčešće tek naše pažnje i zrnca ljubavi, naših nekoliko minuta vremena koje ćemo mu posvetiti.

Oprez! Đavao također ima ljudsko lice, nedajmo se smesti i zavesti! Đavao nikad ne dolazi predstavljajući se: „Ja sam zlo“. Dolazi često kao čovjek, noseći zlo zapakirano u „svijetli, privlačni, šareni papir“, ako smo prijatelji s Bogom lakše ćemo prepoznati i obraniti se od šarenih ponuda zloga.

Budimo prijatelji Bogu kojega najlakše možemo pronaći u bratu čovjeku.

 


 

zupa duha svetoga nustar 3

Propovijed – SUBOTA 1. siječnja 2011.

SUBOTA, 1. siječnja 2011. – Nova godina

Budimo nositelji svjetla!

Na Silvestrovo, svake godine odem u crkvu na molitvu, jastučić na stepenici – Bog i ja. Pitam se kao svećenik što sam uspio napraviti, kome sam svjetlo bio u protekloj godini.

 

 Jesam li koga uspio pridobiti, obratiti izvesti na put, pokazati mu nadu? Osim što sam se borio sa „građom i opekom“ pri obnovi filijalnih crkava.

“Sagradili smo crkve, novi prozori za našu župnu crkvu su gotovi – ali komu prozori, ako crkva zjapi prazna?” Kao što neko reče: “Da iz svake kuće dođe samo po jedno na misu, malo bi bilo i 4 mise!”

Svi smo pozvani biti nositelji svjetla. Nova godina je još jedna šansa za novi početak – neispisana knjiga, već ukoričena sa 365 stranica – što ćemo u nju svaki dan zapisati, hoćemo li znati ukoliko skrenemo sa puta svjetla ponovo izaći na pravi put. Nosimo li svjetlost drugima, našim bližnjima koji u crkvu ne zalaze? Trebali bismo, pozvani smo.