Archive for category: Novosti

DRŽAVA NE DAJE PLAĆU SVEĆENICIMA

Kada se, u najavi državnog proračuna, pročulo da će Katolička crkva ostati bez 60-ak milijuna kuna u sljedećoj godini, mnogi kojima je taj potez države prema Crkvi mrzak počeli su trljati ruke od zadovoljstva. Ne toliko zbog toga što će Crkva u stvarnosti dobiti manje, nego, čini se, više zbog činjenice da je i na Crkvi država odlučila malo prišparati. Ali, nije.

Država Crkvi naprosto, prestaje isplaćivati onih 20 posto, koji su se u posljednjih deset godina obračunavali na ugovoreni godišnji iznos (dvije bruto plaće x broj župa x 12 mjeseci). I Crkva će dobiti ono što joj ide, a to je, prema grubim procjenama, oko 275 milijuna kuna.

Taj novac ide u središnji crkveni fond Hrvatske biskupske konferencije, uplaćuje se mjesečno iz državne blagajne i po unaprijed zacrtanom planu, jednim dijelom, distribuira svim (nad)biskupijama u Hrvatskoj, a drugim se financiraju sve zajedničke, tzv. krovne institucije u Crkvi. On ne služi za isplatu plaća svećenicima! Zapravo, svećenici niti nemaju plaće, nego mjesečne “nagrade”. One su u rasponu od četiri ili pet tisuća kuna za “svećenike-pripravnike” (kapelane) do osam ili devet tisuća za biskupe i nadbiskupe. Ovise o stažu i rangu u hijerarhiji.

Nagradama se zovu zato što se na njih ne obračunavaju nikakvi doprinosi kao na plaće svih ostalih zaposlenih u državi. Država, dakle, ne isplaćuje plaće ni katoličkim ni ostalim svećenicima u državi. Daje im dio novca za potrebe njihove vjerske zajednice, a ostalo namiču sami. U strukturi prihoda Katoličke crkve najveći prihodi su milodarima i darovi vjernika. To je najprirodniji i najpoželjniji način financiranja vjerskih zajednica. Odnosno, jedna od vjerničkih obveza.

Državnu plaću dobivaju vjeroučitelji, ali među njima je više laika nego svećenika. A tu su i vojni dušobrižnici, oni po bolnicama i zatvorima, kojih nema mnogo. Crkva je, dakle, s obzirom na brojnost i zastupljenost, relativno nevelik korisnik državnog proračuna. Premda se i u toj skromnosti, u duhu aktualne štednje, mogla dobrovoljno odreći neke manje svote. Ne bi joj nedostajalo, a lijepo bi se vidjelo.

Član si Crkve. Kako možeš tražiti usluge od krštenja, krizme, sprovoda ako ne plaćaš članarinu??

Darko Pavičić- novinar.

Mi koji smo vjeroučitelji izvan školskog programa pitamo se kako pomiriti učenje gradiva na vjeronaučnom satu, a u praksi opadanje onih koji u Crkvu dolaze.

Ide li znanje bez prakse?

Smije li vjeroučitelj pitati učenika je li bio na Misi prošle nedjelje? Može li odgovor utjecati na ocjenu? U nekim zvanjima je praksa obvezna, a vjera je životno zvanje.

Bez sumnje vjeronauk je potreban u školskom rasporedu. Pomalo nas čudi kako svi drugi predmeti, ili većina njih imaju praktičnu nastavu a vjeronauk samo unutar škole. Smije li ih vjeroučitelj pozvati u Crkvu u praktičnom dijelu nastave ??

Zar Crkva, nedjeljna Misa nije praktično pokazivanje, usavršavanje vjere?

Nitko nije mudar da bi sve mogao, trebao znati. Znanje će biti samo učenje, a manje prihvaćanje vjerskih sadržaja u praksi. Znati neke vjerske činjenice napamet ne znači znati,usvojiti, doživjeti ispunjenje znanog u zajednici koja to isto zna i vjeruje.

Iskustvo i znanje idu zajedno.

Kažu da nije isto govoriti što znaš i znati što govoriš. Znanje dobiva na vrijednosti, ako se spoznato primjeni u životu.

Župski vjeronauk, dakle nakon svih sati slušanih u školi, osvježiti praktično u Crkvi je samo dobra želja. Na misnim slavljima djece sve manje. Nakon slušanog vjeronauka u drugom srednje, krizmanici, ne znaju vjerovanje napamet. Nakon pričesti-razlaz, nakon Krizme jednako. Stari bi rekli da sotona sve zna o Bogu ali ga ne voli. Tako se, nažalost pokazalo da je uvjerenje, znanje o Bogu jedno, a praksa drugo. Kako bi bilo lijepo kad bi vjeroučitelji jednom u mjesecu doveli vjeroučenike na Misu i tako potvrdili vrijednost naučenog. Ovako je to naša borba u kojoj se osjećamo gubitnici. Tješi nas što ima dobrih vjeroučitelja koji učenike okupljaju na nedjeljnim Misama. Tu župni vjeronauk dobiva smisao i ispunjenje u aktivnostima koje oni imaju u obredu ,od čitanja do pjevanja, prinosa darova, recitala nakon pričesti.

Oče svakog dana molimo: “Kruh naš svagdanji daj nam danas…”. Hvala ti što si iz dana u dan s ljubavlju primao našu molitvu i hranio nas obiljem obiteljskog i euharistijskog stola.

Daj da od kruha naučimo kako svoj život trebamo lomiti i dijeliti ga s drugima tako da nitko pokraj nas ne bi smio ostati gladan ni kruha, ni ljubavi, ni pažnje ni razumijevanja.

Hvala ti Gospodine na svemu što si nam dao u ovoj godini. Budi uz nas i nadalje, molimo te.

POGLEDAJ VIŠE SLIKA U GALERIJI

Velika Gospa je dan svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Slavi se 15. kolovoza svake godine. Taj dan je i državni blagdan u Republici Hrvatskoj.

Na svetkovinu, mnoštvo vjernika hodočasti u mnogobrojna Marijina svetišta. Prema katoličkoj teologiji, Marija je uznesena na nebo, dušom i tijelom. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo, proglasio je papa Pio XII., 1. studenog 1950. Tome prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i samo kršćanstvo. Mnogi crkveni oci i sveci poput sv. Bernarda, sv. Antuna Padovanskoga i dr., kroz stoljeća su razmatrali i pisali o Marijinu uznesenju na nebo.

Blagdan se slavi u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi. Održavaju se procesije i festivali. Anglikanci i luterani slave blagdan, ali bez službenog spominjanja riječi „uznesenje”. Smisao našeg postojanja na zemlji jest baš u izboru sretne vječnosti u Bogu. To je dostojan smisao Božjeg stvaranja i čovjekova postojanja. Marija taj smisao sada posjeduje u punini, dušom i tijelom.

Predslovlje u misi Velike Gospe to izriče riječima: »Jer danas je na nebo uznesena Djevica Bogorodica, početak i slika budućeg savršenstva tvoje Crkve i putokaz sigurne nade tvome putničkom narodu. Ti s pravom ne htjede da se nje dotakne trulež groba jer je neizrecivo iz svoga krila rodila utjelovljenog Sina tvoga, Začetnika svakog života!«
Mi tek onda živimo pravim životom kad Bog svojom svetošću i ljubavlju živi u nama i mi u Bogu. Krštenjem smo postali hramom Duha Svetoga. Jesmo li to ostali? Živimo li to? Živimo li za nebo i za slavno uskrsnuće?

Hrvatska je posuta tolikim marijanskim svetištima, crkvama i kapelama. To je svjedočanstvo da su hrvatski katolici kroz cijelu svoju povijest prihvatili Majku Božju kao svoju duhovnu majku i Zaštitnicu u teškim situacijama života, na križnim putovima svoje povijesti, u osobnim i obiteljskim nevoljama. Na blagdan Velike Gospe sva Marijina svetišta i crkve budu ispunjena vjerničkom pjesmom i molitvom. Koliki u iskrenoj ispovijedi očiste dušu i pomire se s Bogom! Hodočašća zaista nisu ni zabava ni turizam nego odaziv na Isusov poziv: »Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim!« (Mt 11, 28 )

Bezgrešna, na nebo uznesena Blažena Djevica Marija, majčinskom rukom vodi k Isusu jedinom Osloboditelju čovjeka od zloće i Zloga. Pođimo na taj susret svjetlosti i ljubavi i mira!

Saznat ćemo jednom,

nakon smrti,

sve što nismo znali i do kraja u vjeri prepoznali.

Imat ćemo jednom

što imati smo htjeli, a shvatili nismo.

Gledat ćemo jednom

Vječnosti u oči  i ona će nama.

Kad umire čovjek zemlja postaje teža
i dublja za jednu ranu, crnja za jednu jamu.

Kad umire čovjek, svijet bi morao stati u molitvi
i zadrhtati težinom tuge, dubinom bola,
koja bi rastvorila vrata mrtvačnica i podigla ploče grobova.

Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postaje teža iskusnija i ljudskija
i veća za jednu ranu i dublja za jednu jamu.

Kad umire majka zemlja postaje

za njene ruke toplija, za jedno srce

bogatija.

Pronašao sam rukopis iz šezdesetih pisan olovkom.

Moja pjesma ili nije?? Ne znam!