Archive for category: Novosti

Osvanulo snježno jutro. Prvim zvonom oživi selo. Pred župnikom nepročitana pošta. U oči mu upade plava kuverta. Otvori, pogleda i sledi se. U drhtavoj ruci slika: on i djevojčica.

Potraži popratnu poruku. „Ucjena“, procijedi sleđen, užasnut.

„Ovo je samo opomena“, čitao je s nevjericom, „Budite razumni pa će sve razumno završiti. Vi nama novac, mi diskreciju. Javit ćemo vam se uskoro!“

„Svećenik i žena…, to je uobičajeno…, ali dijete!? Što sam to dočekao, mili Bože?“ Plakao je glasno kao da oplakuje mrtvaca.

 

Od kose nije vidio djevojčici lice. Bila je nagnuta naprijed s podignutom košuljom, otkrivenih leđa. On gleda u šoku sebe sagnuta nad mladim tijelom.

Poče prekapati po sjećanju. Prisjeti se davnog popodneva. Sjedio je po običaju na verandi, u sjeni jabuke. Čuo je doziv. Poviri. Susretoše ga uplašene oči. Disala je ubrzano, isprekidano.

„Župniče, župniče“, promuca kroz suze. On se sagnu, prihvati njezine ispružene ruke. „Što je, što ti se dogodilo…, kaži!?“

„Tata, tata“, provali u bujici suza, „tata me zlostavlja…, tuče…, i oni njegovi…“

Da zovnem policiju, pomisli. Želio je obujmiti to mlado drhtavo tijelo, utješiti, a nije znao kako. Nije se snašao, nije joj ponudio da sjedne. Zakleo bi se da ne zna kada mu je pokazala remenom izbrazdana leđa i zašto.

Valjda je htjela podijeliti s njime bol, poniženje.

„Mrzim ga“, reče, „mrzim ga, iz dna duše“. Glas joj je bio taman.

Pogled mu se vrati na sliku. Nije imao pojma tko ih je slikao. Danima je pokušavao susret s njezinim ocem. Uzalud. Kao da je u zemlju propao. Marta više nije dolazila u crkvu. Nije mu ni na kraj pameti bilo da ostavlja novac na označeno mjesto. „Time bih priznao krivnju, a nisam kriv“, opravdavao se pred Bogom.

Vjernici su primijetili promjenu. Slutili su da se nešto dogodilo, ali nisu znali što. Marta se nije pojavljivala na vjeronauku ni u školi. Nakon što bi se ugasila svjetla u crkvi, noću, satima bi sjedio i molio plačući. Kao za inat novine su iz broja u broj donosile vijesti o svećenicima pedofilima, sjemeništarcima koji imaju svu silu porno materijala na računalu.

Sreli su se iznenada. „Kaži mi, molim te“ započeo je, „znadeš li što se događa…, ono s pismom…, slikom…, nama?“ Podigla je glavu. Umorne, isplakane oči govorile su sve. „Otac“, promuca „otac me…, nas, ucjenjuje. Ubit će me, ako sazna da sam rekla…“ Gledao je za njom preneražen. Odlučio je stvar prijaviti policiji…, zbog Marte. „Što, ako me osramote“, mislio je „krivo protumače i daju novinarima?“

Marta je bila tiha, povučena, ponekad svojeglava. Bojala se, stresla se kad bi vrata zalupila, kad bi podigao glas da ih primiri.

Prisjeća se jednog vjeronaučnog sata. Zadatak je bio da ispišu riječi koje im dođu prve na pamet na riječ Uskrs. Na ploči, podno velikim slovima napisanog Uskrs, nizale su se riječi: život, novi život, nebo, biti s Bogom, jaje, trava, cvijet, vječnost, susret s mrtvima. Svaki je učenik pročitao svoje razmišljanje. Marta samo jednu riječ: laž, a onda dodala šarena laž. Svi su bili iznenađeni. „Tako je rekao tata“, doda.

Izašla je iz razreda.

Pročulo se selom.

Na zasjedanju pastoralnog vijeća netko je napomenuo i to. Umjesto o problemima raspravljali su o njezinom teškom djetinjstvu. Otac joj je bio ovisnik. Javno je pušio travu, ostalo tajno. Majka joj je umrla pod čudnim okolnostima, a možda i Marta završi isto, zaključili su.

Često ju je pozivao na razgovor. Ona je to prihvatila zahvalna. Upisala se u mali zbor, čitače. Pomagala je kititi crkvu, a nikad nije došla da se nije javila župniku. Čak je drugačije pozdravljala od drugih. „Šalom župniče!“, viknula bi u prolazu.

Potražio je njezinu kuću.

Vrata zijevnuše mrakom. U njima čovjek. Unutar sobe prigušeno svjetlo. Gledali su se dugo u oči. Pred njim je stajalo ono što je ostalo od nekad lijepog, stasitog čovjeka. Sve je na njemu ugaslo osim pogleda.

„Što hoćeš“, procijedi?

„Htio bih razgovarati.“

„Nemamo mi što razgovarati. Imao si dovoljno vremena…, a sada neka novinari objave kakvog mi to župnika imamo, što radi našoj djeci…“ Još bi govorio da mu riječ nije ugušio kašalj.

„Znadeš da to nije istina, ako već mene želiš osramotiti…, zaštiti kćer.” Nije ga čuo od navale bijesa.

„Malu…, moju malu si uzeo, nju, mog anđela, pohotniče!“ Zavitla rukama, nasrnu. Svećenik se nije branio. Udarci su padali nemilosrdno. Kad je došao k sebi, ugleda uniformu. Nije znao tko je pozvao policiju. Smučilo mu se. Povraćao je dugo i bolno.

Sutradan osvanula udarna vijest: „Svećenik zaveo maloljetnicu. Zabrinuti otac spriječio katastrofu.“ Kolege su slijegale ramenima na upit novinara. Nitko ga nije uzeo u obranu. Bilo je dovoljno to što su čuli i pročitali. Nitko se nije zapitao: „Je li to moguće?“ Odjednom se uzoran svećenik pretvorio u monstruma od kojega treba čuvati djecu. Nasladno su ga ogolili, oduzeli mu dobar glas, čast, dovodeći u pitanje njegov zavjet, njegovu riječ o ljubavi, plemenite namjere da osposobi mlade za život.

Branio se šutnjom. „Nevin sam veliki Bože!“, molio je plačući.

Drama Isusova pred Pilatom sa svim lažnim svjedocima i navodima nastavila se. Mnogi su pokušali obraniti svećenika, drugi su ustrajali u optužbi.

„To što je izgledao čovječan, privlačan, susretljiv, sve je to zato da se ne primijeti kako je vuk u ovčjoj koži, a janjci su stradali zbog blizine ne sluteći smrt“, rekoše.

Urednik se branio zbog pisanja.

„Bar biste vi vjernici trebali šutjeti“, reče braneći se, „nije li baš od vas oklevetan i prije nego je došao. Niste li vi selom pričali da je istjeran iz bivše župe zbog žene, kažnjen?“

„Pričalo se, ali sada znamo da to nije istina“, rekoše.

„Sada znate?“

„U čitavoj mojoj dugogodišnjoj novinarskoj djelatnosti nisam još naišao na osobu javnog života koja je više klevetana od svećenika. Mi smo objavili vijest, a vi ste u selu dali materijal za priču!“

Dogodilo se ono čemu se nitko nije nadao. Hitna odvezla malu Martu. Pukao glas da je prerezala vene. Nisu se čudili. Izazvala je duboko sažaljenje, a svećenik još veću osudu.

Pokušao je doći do nje u bolnici. Nisu ga pustili. Čekao je i molio.

Bio mu je to najkrvaviji preduskrsni Veliki tjedan.

Veliki Petak. Pred križem, na kamenu podu leži svećenik. Raširio ruke kao pred svećeničko ređenje. Nije čuo korake koji su ga okruživali. Poistovjetio se s Isusom na suđenju.

„Da sam bar nevin kao ti“, molio je kroz suze, „lakše bi mi bilo. Čovjek sam, o Bože raspeti. Bez tebe ne mogu ni dalje ni više, ni sam, ni k drugima.“

„Župniče!“, začu glas i trgnu se. Okrenu se mukom na leđa. Ruke ostadoše raširene. „Dobra vijest župniče! Vi ste nevini. Martina maćeha donijela oproštajno pismo koje je pisala Marta prije nego je prerezala vene. On vas je ucjenjivao… slikao. Uhapšen je.“

Odahnu. Ramena su mu drhtala od bezglasna plača. Uokolo skamenjeni pogledi. Dobro je znao da je ovih proteklih mjeseci umrla njegova mladost, dobar glas. Tješio se da mu nije umrla vjera.

Pročulo se selom. Na Veliku subotu crkva nije mogla primiti sve koji su došli. Nije tražio sućut, ispriku. Klečao je pred Božjim grobom.

Crkvište miriše uskrsnim jelom. Osjećao se posebno, ponosno, iskupljeno. Htio im se javiti prijekorom. Nije. Znao je da se kaju za olako izgovorene osude.

„Šalom, župniče!“ Trgnu se, okrenu. Marta je stajala pred njim. Ruke zamotane u zapešćima. „Šalom župniče“, ponovi i htjede mu se bacit u zagrljaj. „Šalom, Marta“, reče i umjesto nje zagrli križ.

Gotovo da im nije trebala blagoslovljena voda. Jelo su posvetili suzama

U subotu, 2. lipnja, u poslijepodnevnim satima ovogodišnji prvopričesnici naše župe predvođeni vjeroučiteljicama Mirjanom, Mihaelom, Katicom i Tihonijom hodočastili su Gospi od Utočišta u Aljmaš.

Duhovni program započeli smo pobožnošću Križnoga puta na brdu Kalvarija koju su predvodila djeca. Nakon pobožnosti uputili smo se na obalu Dunava gdje smo se okrijepili i odmorili te vrijeme do večernje svete mise ispunili igrom i zajedničkim druženjem.

Svetu misu u svetištu predslavio je vlč. Ante Markić, upravitelj svetišta radostan što smo i ove godine došli našoj nebeskoj Majci zahvaliti i zamoliti za njezin zagovor i zaštitu.

 

Našim prvopričesnicima zahvalio je na molitvi i pjesmi moleći za njih Božji blagoslov i ustrajan daljnji hod u vjeri. Poslije svete mise vratili smo se radosni i veseli svojim domovima.

Danas na blagdan Presvetog Trojstva nema svete mise u 11.00 sati, jer župnik Slavko predvodi svetu misu u Tordincima gdje je crkveni god.

 

Sveta misa će u Nuštru biti samo večernja u 19.00 sati.

O uskrsnuću Kristovu govorimo jezikom vjere, manje jezikom iskustva. To je stvarnost koja nadilazi naše poimanje, spoznaju. Uskrsnuće Kristovo središnja je istina naše vjere, istina bez koje bi, kako reče apostol Petar, “naša vjera bila uzaludna.”

Ako Krist nije pobijedio smrt, uskrsnuo, čemu se mi imamo nadati? Ako je smrt kraj, kakav smisao ima naš kratki život? Uskrs je jedinstven događaj, različit od svih drugih. U isto je vrijeme povijestan i nadnaravan.

 

Prazan grob o kojem izvještava Evanđelje po sebi nije dokaz iako je apostolima početak vjere u uskrsnuće. Slijede ukazanja zajednici. Ona su svjedočanstva o iskustvu susreta Isusa i zajednice . Sve se svodi na jedno: onaj koji je umro pokazuje se živ, istina na drugačiji način.

Uskrsnuće je prije svega potvrda onoga što je Krist govorio i činio, a i zalog našeg uskrsnuća. Ustanovljujući euharistiju Isus je navijestio da njegova smrt ima otkupiteljsku vrijednost. To jasno proizlazi iz drugog dijela rečenice ustanovljenja: “ovo je moje tijelo koje se za vas predaje” (žrtvuje u muci i na križu); “moja krv…. koja se za vas prolijeva za oproštenje grijeha.” Isus sklapa u vazmenom otajstvu tj. na križu novi savez sa čovječanstvom. Vidljivi znakovi-sakramenti su ročišta, mjesta, našeg osobnog susreta s Bogom, nisu magijski čin jer nije snaga u njima nego u Njemu. To je stvarnost koju ljudske oči ne mogu vidjeti.

Vjera da je Misa-Euharistija povlašteno mjesto susreta s uskrslim Kristom datira iz prvih vremena. Na posljednjoj večeri, kad se Isus oprostio od svojih učenika, ustanovio je dva sakramenta: sv. Euharistiju i svećenički red. Sinajski Savez se ponavlja, on je navještaj Novoga Saveza kojega Isus sklapa na Kalvariji u svojoj krvi sa cijelim čovječanstvom.

Ustanovljujući Euharistiju Isus je ovjekovječio svoju žrtvu u obredu svete Mise. Ona je uprisutnjenje Isusovog života, muke smrti u Uskrsnuća. Evanđelista Luka piše kako su ga dvojica na putu u Emaus prepoznali u «lomljenju kruha.» To je ranokršćanski naziv za Misu. U tom susretu učenici su se oslobodili malodušnosti, od križa i spoznaje da je Učitelj mrtav.

Dobili su i poslanje i želju da ga ispune. »Isti čas se vratiše u Jeruzalem da posvjedoče:”Vidjeli smo Gospodina»!

Da se nije pokazao živ nakon muke i smrti i pokopa, tko bi za njega umro, tko bi povjerovao “da se smrću život samo mijenja, a ne oduzima?” Evanđelisti su zapisali “umro i pokopan” da bi jasnije istakli novost života.

Kad sudjelujemo na sv. misi i pričesti, to je kao da smo na Kalvariji pod Isusovim križem. Tek Isusovo Uskrsnuće jest potvrda da je njegova smrt na križu imala stvarno spasenjsku vrijednost za sve nas. Zato je temelj naše vjere upravo Krist uskrsli koji sve potvrđuje što je za svoga zemaljskog života govorio i činio. “Ja sam uskrsnuće i život”, rekao je.

Otvori srce, poslušaj, možda ga i ti sretneš na svom bijegu od križa u svojim sumnjama i nevjeri, na putu u neki svoj daleki Emaus.

Ako prije vjere tražiš jasnoću zapamti ovu izreku. «Što je jasno? Ništa nije jasno. Sedam je milja do neba, a cijelim putem šuma.”

Sad je prisutan u znakovima, a nakon smrti   vidjet ćemo Njegovo lice.

Nitko nije pravi kršćanin, niti može slaviti Uskrs, ako ne dolazi u Crkvu, ako ga u srce ne prima u zajednici onih koji mu krštenjem pripadaju. Slavljem Mise postajemo dionici mnoštva koje se oko Njega okuplja, koji gaje istu misao, iste ideale. Misa i susret s Uskrsnulim ne završava obredom otpusta, njoj je tu tek početak.

U Hercegovačkim brdima stari i nemoćni bi čekali one koji idu s Mise. “Kako je bilo kod Mise?”- pitali bi, a ovi bi im odgovorili: “I tebi dio od Mise!” Blagoslov bi nosili i dijelili.

Ovom prilikom pozivam Vas na misna slavlje i obrede.

SRETAN USKRS!