Archive for category: Novosti

Tražiti od vlade da osigura lažnu jednakost priznavajući homoseksualne brakove znači tražiti veće uplitanje države u naše osobne živote.

U Velikoj Britaniji već par mjeseci traje rasprava oko legaliziranja homoseksualnih brakova, a prema zadnjim vijestima nacrt toga zakona kojeg je predložila vlada konzervativca Davida Camerona prošao je svoje drugo čitanje u Domu Lordova i kreće prema usvajanju. Ovih su se dana u toj državi mogla čuti razna mišljenja o spornome pitanju, a jedan od najzanimljivijih i najuvjerljivijih govora protiv legaliziranja homoseksualnih brakova jest onaj kojeg je britanski novinar i publicist Brendan O’Neill održao u Domu Lordova prošli mjesec. Govor prenosimo u cijelosti, među ostalim i zbog toga što je dokazom da ne morate biti kršćaninom (O’Neill svoju poziciju opisuje kao marksističko-libertarijansku) kako bi imali jasne argumente protiv redefiniranja braka.

——

Mislim da je jedna od najozloglašenijih riječi u engleskom (ali i u hrvatskom, op.prev.) ˝diskriminacija˝. Danas se ta riječ većinom koristi u negativnom kontekstu, ponajprije da bi opisala grube pa čak i despotske osude protiv ljudi na temelju njihovog spola, seksualnosti ili etničkog podrijetla.

Gubi se pozitivnije i u neku ruku istinitije značenje ove riječi, a ono izražava uljuđenu sposobnost uočavanja razlika između stvari. Upotreba diskriminacije na častan,čak i pametan način, kao sredstva za donošenje prosudbe o različitim vrijednostima koje pripadaju različitim stvarima, zakopava se ispod sve češće upotrebe te omražene riječi kao opisa svake uvrede protiv pojedinaca ili grupa.

To je, po mom mišljenju, šteta jer zaista moramo ponovno steći tu sposobnost za diskriminaciju. Još preciznije, moramo ponovno osvijestiti važnu ulogu koju igra donošenje prosudbi i prepoznavanje različitosti koje postoje u našem društvu i u ljudskom životnom iskustvu. To je važno jer živimo u eri koju bismo mogli zvati lažnom jednakošću, u eri u kojoj je ono što nam se predstavlja kao ˝jednakost˝ zapravo homogenizacija, poistovjećivanje, nametanje istovjetnosti, tiranija relativizma; napokon, nijekanje ljudima da vrše to pravo na pametnu, kulturnu diskriminaciju i na donošenje sudova o različitim načinima na koje ljudi žive. U tako zagušljivoj društvenoj klimi gdje se sve poistovjećuje, zaista je važno da ljudi zauzmu stav i počnu diskriminirati.

Pitanje homoseksualnih brakova sjajno predočuje koliko je pojam jednakosti izgubio na značenju. Ako slušate ministre u vladi i aktiviste za prava LGBT osoba, dobit ćete dojam da je bit homoseksualnih brakova u jednakosti, u jednakim pravima. Da bi se to naglasilo, koristi se pojam ˝bračne jednakosti˝. Naravno, to znači da svatko tko kritizira homoseksualne brakove može biti proglašen zagovornikom nejednakosti, a nitko ne želi da se o njemu tako misli.

No, kad ministri i aktivisti govore o trenutnoj definiciji braka koja isključuje istospolne parove kao o problemu nejednakosti, što zapravo pod time misle? Na primjer, bi li bio zločin protiv jednakosti kad bi se meni uskratilo pravo na upis na Royal College of Music? Da, istina je da ne znam svirati nijedan instrument i ne znam čitati note, ali što je s mojim pravom da se sa mnom postupa jednako kao s onima koji to znaju? Možda mi nedostaju uvjeti i talenti da bih mogao raditi ono čime se Royal College of Music bavi, ali treba li to stati na put mom jednakom pravu da pohađam tu ustanovu?

Istina je da ustanove diskriminiraju svakodnevno. Moraju to činiti, jer bi bez toga izgubile svoj identitet, smisao, svoje značenje. Kad bi Royal College of Music bio prisiljen primiti čak i one koji nemaju veze s glazbom, prestao bi postojati u roku jednog desetljeća, popustio bi pod težinom pritiska da ne smije diskriminirati, da nikad ne smije donositi sudove utemeljene na primjerenosti i podesnosti osobe da pohađa tu ustanovu.

Ona dobra, kulturna vrsta diskriminacije počiva u temeljima svake ustanove i organizacije. Diskriminacija je ono što omogućuje tim skupinama da definiraju sami sebe, da definiraju članstvo, da prosude tko može, a tko ne može biti član i uopće, da mogu postojati. Sveučilišta, političke stranke, crkve, ženske udruge, sportski klubovi, udruge homoseksualnih muškaraca… Nijedna od tih grupa ne bi mogla postojati da joj nije dopušteno diskriminirati i reći što zahtijeva od svojih članova, a one koji tim zahtjevima ne udovoljavaju, odbiti.

U našoj eri lažne jednakosti, to temeljno pravo institucija i organizacija da diskriminiraju ozbiljno se potkopava. Uzmimo za primjer Britansku nacionalnu stranku. Siguran sam da se svi možemo složiti da je to pokvarena i izopačena politička platforma. Ali čak i da je tako, zar ne bi smjela imati pravo, kao i svaka druga politička stranka, da odluči i definira tko joj se može, a tko ne može pridružiti?

Prije nekoliko godina, nakon uvođenja novih zakona o jednakosti, Komisija za jednakost i ljudska prava pokušala je prisiliti Britansku nacionalnu stranku (BNS) da izmijeni svoj statut temeljeći svoj zahtjev na diskriminatornoj prirodi tog statuta. U njemu se navodi da samo ˝domaći bijelci˝ mogu pristupiti stranci. Komisija za jednakost tvrdila je da bi ta odredba mogla narušiti zakone o jednakosti i da bi zato trebala biti revidirana.

Naravno da ćemo se svi suprotstaviti ideji o političkoj stranci koja zabranjuje članstvo crncima ili azijatima. Ali, ono čemu biste se trebali još više suprotstaviti ideja je o državi ili njenim produženim rukama koje bi imale autoritet da prisile političku stranku da promijeni svoj statut- jer upravo to pravo bilo bi kraj slobode udruživanja, kraj prava na političku organizaciju i kraj prava da se ljudi organiziraju kako god im odgovara i da zastupaju koje god ideje smatraju istinitima.

Pokušaj da se BNS-u nametne drukčiji statut otkriva u kolikoj je mjeri lažna ta današnja lažna jednakost. Naravno da crnci i azijati ne stoje u redu kako bi se učlanili u BNS.  Činjenica da je članstvo u BNS-u rezervirano samo za ˝domaće bijelce˝ uopće nije problem za crnce i azijate Velike Britanije, jer oni ionako nemaju želju za učlanjenjem u stranku koja zastupa rasističku ideologiju. Pod krinkom jednakosti, država je zapravo napadala političku grupu koja joj se ne sviđa i pokušala je natjerati da prihvati način razmišljanja države. Tu se nije radilo o jednakosti za crnce i azijate, već o pokušaju diktata i provođenja političke istovjetnosti, o nametanju konformizma misli. Koncept jednakosti danas se koristi za poprilično totalitarne ciljeve.

Velika liberalka Hannah Arendt zapisala je 1950-ih: ˝Pravo na slobodno udruživanje pa time i pravo na diskriminaciju ima veću vrijednost od principa jednakosti.˝ Pod time je mislila da bismo u bitci između slobode i jednakosti trebali navijati za slobodu. Trebali bismo biti na strani privatnih skupina i političkih stranaka ili određenih ustanova kojima pripada posebna društvena uloga, na strani njihove slobode da diskriminiraju kako bi definirali tko su, koja im je svrha i tko im se može pridružiti.

Naravno, u javnoj sferi- u pravu, zapošljavanju, javnom društvenom djelovanju- sa svakim treba postupati jednako. Ali, u privatnoj sferi i, još važnije, u institucijama koje su godinama imale vrlo određenu društvenu ulogu za određene grupe ljudi, diskriminacija je nužna. Ovo su prepoznali najraniji mislioci Prosvjetiteljstva. John Locke, autor velikog ˝Pisma o toleranciji˝ objavljenog 1689., rekao je da su vjerske i određene druge institucije po svom učinku ˝spontana društva˝. Iz toga, rekao je, ˝nužno slijedi da pravo da donosi pravila i zakone koji se na njega odnose pripada samo tom društvu… onima koje društvo zajedničkim pristankom ovlasti na to.˝

˝Spontana društva˝, vjerske i političke skupine, određene ustanove s posebnim ulogama… svi oni moraju biti barem relativno slobodni da donesu svoja vlastita pravila kojima će se voditi oni koji su ˝zajednički pristali˝ biti članovima tog društva. Pa ipak danas se, u našoj eri lažne jednakosti, uništava sposobnost ustanova da upravljaju same sobom, da diskriminiraju na temelju uvjerenja ili ideologije ili podesnosti za neki zadatak ili svrhu. To dovodi u pitanje samu mogućnost postojanja organizacija i institucija, s obzirom da pritisak prihvaćanja jednakosti može značiti odustajanje od organizacijskih principa i određenih zajedničkih uvjerenja.

Neki zagovornici homoseksualnih brakova kažu da je u braku bitna samo ljubav i da je zbog toga isključivanje iz institucije braka ljudi koji eto, vole osobe istoga spola, bez sumnje despotski čin i pravi primjer vršenja nejednakosti. Oni tvrde da homoseksualni ljudi imaju ono što je potrebno da bi se ušlo u brak- vole se- pa je zato pogrešno zabraniti im da to i učine.

Ali zapravo, ljubav nije dovoljan uvjet za sklapanje braka. Brak već jest diskriminirajući, čak i prema osobama koje se vole. Na primjer, muškarac može biti iskreno i strastveno zaljubljen u svoju sestru i ona u njega, ali njima je apsolutno zabranjeno da sklope brak. Žena može beznadno voljeti dvojicu različitih muškaraca, ali ne postoji način da se uda za obojicu. Neki će se od nas možda sjetiti kad su imali 14 godina i bili preko ušiju zaljubljeni u svog vršnjaka ili vršnjakinju, ali nismo se mogli s njima vjenčati. Brak je institucija koja diskriminira, čak i ljude koji se vole. Očito, potrebno je nešto više od ljubavi da se stupi u brak. Očito brak igra drugu, specifičnu društvenu ulogu, koja se ne sastoji samo u dopuštanju ljudima da izraze svoju ljubav.

Hoće li ta specifična društvena uloga biti izgubljena promicanjem ideje ˝bračne jednakosti˝, ideje da je pogrešno da institucija braka diskriminira? Hoće li uloga braka kao zajednice dvoje ljudi s potencijalom prokreacije i s mogućom odgovornošću za socijalizaciju sljedeće generacije, biti dovedena u pitanje? Hoće li trajno društveno promicanje braka kao glavnog načina na koji odrasli i zajednice preuzimaju odgovornost za buduće naraštaje, biti besmisleno? Ja mislim da hoće. Kao što bi zasigurno društvena uloga Royal College of Music bila dovedena u pitanje kad bi se dopustilo ljudima poput mene da ga pohađaju. Proces homogenizacije odjeven u ruho ˝jednakosti˝ i nemogućnost diskriminacije između različitih oblika veza, lišit će brak njegovog značenja. Jer, ako je sve brak, onda brak nije ništa. Ako institucija braka ne može vršiti diskriminaciju, onda ona više nema značenje ni svrhu.

Nedvojbeno je da se mnogo godina s homoseksualcima postupalo nejednako. Bili su ugnjetavani. Stotinama godina, homoseksualni čin bio je kažnjiv smrću. Čak i u modernije doba, homoseksualci su dobivali zatvorske kazne s teškim radom samo zbog toga što su imali seksualne odnose. Takva ozbiljna kršenja njihovih prava utjecala su na način kako se danas postupa s njima. Bili su smatrani građanima drugog reda, čak i bolesnicima.

Srećom, stvari su se promijenile. Srećom, homoseksualni čini su dekriminalizirani, zakoni koji su kažnjavali homoseksualce opozvani su i dogodila se i tome pripadajuća promjena u društvu. Homoseksualci su sad prihvaćeni kao normalni članovi društva i s njima se postupa jednako. Zahvaljujući civilnom partnerstvu, sad imaju i sva tehnička prava koja su pripisana braku. Zašto onda traže tzv. ˝bračnu jednakost˝? Koja je to potreba za ˝bračnom jednakošću˝?

Ovo je zaista zanimljivo jer ako proučite glavne argumente koje zagovornici ˝bračne jednakosti˝ nude, vidjet ćete da često imaju snažnu terapeutsku sastavnicu. Tvrdi se da se zbog zabrane prava na brak homoseksualne osobe osjećaju bezvrijednima, zanemarenima od društva, povrijeđenima. Aktivisti će često reći da ih nemogućnost da kažu da su u braku vrijeđa i stvara osjećaj da su građani drugog reda. Možda to i nije istina, ali oni se ponekad tako osjećaju pa bi im institucionaliziranje homoseksualnih brakova podiglo samopoštovanje i pomoglo im da se osjećaju bolje.

Ali, uloga vlade nikad ne bi trebala biti pružanje terapije i pomaganje ljudima da se osjećaju bolje u vezi svojih životnih izbora i iskustava. U vezi jednakosti, vlada bi trebala imati samo jednu zadaću: pružanje jednakih mogućnosti, tj. uklanjanje svih pravnih zapreka za sudjelovanje pojedinaca i grupa u javnom političkom životu. No, vlada ne može pružiti jednakost ishoda, osiguravajući da svi uspiju u životu; ni jednakost iskustava, osiguravajući sretne i ispunjene živote; ni jednakost emocionalnog zadovoljstva, osiguravajući da se svi osjećaju jednako cijenjenima u društvu. To su stvari koje mi sami moramo postići, koristeći svoju autonomiju u izboru životnog puta za koji nam se čini da nam najbolje odgovara.

Pozivajući vladu da nam pruži jednakost ishoda, jednakost iskustava i jednakost osjećaja, sve te lažne jednakosti, prizivamo veći zahvat države u naše živote: u moralne postavke institucija osuđenih za promicanje nejednakosti pa čak i u naše vlastite emocionalne živote. Na ovaj način možemo vidjeti kako današnja lažna jednakost ne oslobađa ljude, nego ih čini više ovisnima o volji države i ne poboljšava društvenu klimu, nego mogućnost da imaju svoj vlastiti moralni život čini težom za stanovnike i institucije društva.

Brendan O’Neill urednik je Spikeda, britanskog internetskog časopisa. Opisuje se kao marksist libertarijanac. Održao je ovaj govor u Domu Lordova 15. svibnja 2013.

Izvor: www.mercatornet.com

Prijevod: L.Ć./Bitno.net

U nedjelju 9. lipnja 2013. na svečanoj svetoj misi u 10.00 sati bit će upriličena svečanost podjele sakramenta sv. Potvrde (sv. Krizma). Sakrament će podijeliti sin naše župe novoimenovani nadbiskup đakovačko-osječki,  mons. Đuro Hranić.

Kako bi sakrament dočekali pripremljeni i čista srca od srijede 5. lipnja započima trodnevnica na koju pozivamo sve krizmanike, njihove roditelje i kumove. Prije svake svete mise za vrijeme trodnevnice bit će prilika za svetu ispovijed.

Drugi od četvorice hrvatskih svetaca. Spomendan mu je 12. svibnja.

Roditelji su mu bili podrijetlom iz Zakučca. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. Njegovi roditelji bili su vjerni kršćani. Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Rodbina i znanci zvali su ga „naš Bogdo”. Bio je visok samo 135 cm.

Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva. Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedaonici: “Razumijem vaš žalosni položaj, jer i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sve svoje imanje i dobra, te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.”

Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: “Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar”. Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i pravoslavci, Bogdan je mislio, da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak.

U dobi od 16 godina polazi na nauke u sjemenište u Udinama u sjevernoj Italiji. Na dan 20. rujna 1890., kardinal Domenico Agostini ga je zaredio za svećenika.

Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio je konačno određen za Padovu. Shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: “Odsada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.” Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: “Da svi budu jedno!” Stalno je molio Boga, da se pravoslavni i katolici ne sukobljavaju, nego da se sve bolje slažu.

Početkom Prvog svjetskom rata nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u koncentracijski logor. Obrazložio je to riječima: “Krv nije voda!”

Imao je izvanrednu sposobnost razumijevanja onih koji su mu se povjeravali i sposobnost pomaganja u zamršenim tjeskobama.

Prije smrti o. Leopold je prorekao, da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.

Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bio je već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim.

Leopolda iz Herceg-Novog proglasio je papa Ivan Pavao II. svetim 16. listopada 1983.

ĐAKOVO (TU) – Apostolska nuncijatura u Hrvatskoj objavila je u četvrtak, 18. travnja 2013., točno u podne, da je Sveti Otac prihvatio odreknuće mons. Marina Srakića od službe pastoralnog upravljanja Đakovačko-osječkom nadbiskupijom, u skladu s kan. 401 § 1. Zakonika kanonskog prava, te je imenovao nadbiskupom metropolitom iste crkvene pokrajine mons. Đuru Hranića, dosadašnjeg pomoćnog biskupa Đakovačko-osječke nadbiskupije. U isto vrijeme, u podne, u Nadbiskupskom domu u Đakovu apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, mons. Alessandro D’Errico, predstavnicima medija objavio je istu vijest – mons. Đuro Hranić novi je nadbiskup Đakovačko-osječke nadbiskupije. Osim đakovačkih biskupa Marina Srakića i Đure Hranića, susretu je nazočio srijemski biskup Đuro Gašparović, mons. Mauro Lalli, savjetnik Nuncijature, mons. Enco Rodinis, generalni tajnik HBK, mons. Fabijan Svalina, zamjenik generalnog tajnika HBK i ravnatelj Hrvatskog Caritasa, brojni svećenici, članovi prvostolnog kaptola, profesori KBF-a u Đakovu predvođeni dekanom mons. Perom Aračićem, odgojitelji Bogoslovnog sjemeništa, časne sestre te djelatnici središnjih nadbiskupijskih ustanova.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 5. srpnja 2001., na blagdan svetih Ćirila i Metoda pomoćnim biskupom đakovačkim i srijemskim te naslovnim biskupom Gaudiabe. Za biskupa je zaređen 22. rujna 2001. u katedrali u Đakovu. Od 1. listopada iste godine do danas obavljao je službu generalnog vikara Đakovačke i srijemske biskupije, odnosno Đakovačko-osječke nadbiskupije. Mons. Hranić predsjednik je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za katehizaciju, predsjednik Odbora HBK za pastoral Roma te član Biskupske komisije HBK za dijalog sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom i član Odbora HBK za Hrvatsku inozemnu pastvu. Na plenarnom zasjedanju Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE), održanom od 27. do 30. rujna 2012. godine u St. Gallenu, imenovan je predsjednikom Odjela za katehezu pri Komisiji za katehezu, školstvo i sveučilišta CCEE.