Rođendanska slavlja okupljaju ljude. Marijino rođenje okuplja Crkvu koja ga i liturgijski slavi, jer njeno rođenje najavljuje nešto daleko veće – Isusovo rođenje na Božić.
Bulom Ineffabilis papa Pijo IX. definirao je godine 1854. dogmu Bezgrješnog začeća: „Izjavljujemo, objavljujemo i potvrđujemo da je nauk koji drži da je Blažena Djevica Marija u prvom času svoga začeća bila osobitom Božjom milošću i povlasticom, zbog predviđanja zasluga Krista Isusa Spasitelja ljudskog roda, od svake ljage istočnoga grijeha sačuvana netaknuta, od Boga objavljen i da ga stoga svi vjernici moraju čvrsto i trajno vjerovati“.
Predaja i prije konačne definicije dogme slavi onu u koju se Božja milost izlila u trenutku njezina začeća. Crkva slavi Marijin rođendan; rođenje one koju je obasjala Božja naklonost, izabravši je kao suradnicu i suotkupiteljicu u povijesti spasenja. Njezin cjelokupni život, promatran od začeća pa do konca njezina života, usmjeren je isključivo prema ispunjenju jedne zadaće, da naime bude majkom Gospodinovom; jer ona inače nije ništa; jer ona inače nema nikakvu drugu zadaću; jer se čitavim svojim bićem, svom svojom snagom i u svim prilikama svoga života posvetila ovom jedinom određenju; radi toga je bila svagda i svugdje djevica, uvijek i svuda radi svog božanskog bogomaterinstva. Ono je bilo posebna milost njena života. Značenje njenog pristanka, izrečenog DA u poslušnoj vjeri, daje joj prvenstvo i blaženstvo među ljudima. Marija je od Boga izabrana. Već u njenom rodoslovlju vidi se navještaj pravog zvjezdanog sjaja.
Ona je od kraljevskog roda, od sjemena Abrahamova i od slavnog roda Davidova. Marija je ona, jedna i jedina, koja dolazi od Božje strane obećana starozavjetnim ocima u više navrata, označena tajnovitim čudesima i pretkazana proročkim iskazima. Marija je „žena jaka“ koju je tražio Salomon kad je govorio: Tko će naći ženu jaku? Ona je grm koji gori, a ne izgara; nova Eva; žena odjevena suncem. O Mariji govore vjekovi, pišu sveci. Možda su najljepše riječi o Majci Božjoj izišle iz pera svetoga Bernarda iz Clairvaux-a. On na poseban način časti Mariju pišući o njoj, istovremeno smatrajući nedostojnima sve jezike – i ljudske i anđeoske – i njihove govore o njoj. Govoriti o neizrecivom otajstvu, čini se neprikladno – govori svetac, jer:
„Svi je časte, svi je slave, i kako treba primaju. Iako se trse o njoj govoriti, ipak, što god se uzmoglo reći o neizrecivom, manje je dopadno, manje se sviđa i manje je prihvatljivo. Kako ne bi bilo neprikladno – što god o neshvatljivoj slavi – ljudska pamet može shvatiti?“
RIM (TU)
