Archive for category: Novosti

Veliki Tjedan je sažetak Isusova života. U tom kratkom  razdoblju svaki čovjek može prepoznati sebe i svoj život od mladosti do starosti: Cvjetnica i zanosna klicanja, povlađivanja i  dobrodošlice, preko presudne večere velikog Četvrtka i izdaje, osude  i razapinjanja na veliki Petak do  groba velike Subote i  Uskrsnuća. Za evanđelistu Ivana:”a ovo je život vječni: spoznati tebe, jedinoga i pravoga Boga i onoga  koga si poslao Isusa Krista. “Vječnost započinje u sadašnjosti.

To je kršćanska misao da život proveden s Bogom ne može nestati zauvijek, jer je život od smrti jači. To je biblijska nada upravljena na budućnost koja ima korijene u sadašnjosti, a prethodi joj pouzdanje i drugovanje s Bogom .

Nada je samo kod ljudi prisutna. Prekoračiti crtu između  prolaznosti i vječnosti. Budući da se nade ljudske do kraja ovdje ne ispunjaju, jedina šansa je ostvarenje u vječnosti. Živimo između udisaja kod rođenja i izdisaja u trenutku smrti, jednog jedinog života na dvije obale.

Mi nismo sigurni kada se i kako se to zbilo. Sve što znamo je  iz Evanđelja. Začudo, da su se pisci dogovorili u iznošenju tog začudnog događaja, Evanđelja bi se slagala u opisima doživljenog susreta s Isusom, straha pred novim i radošću, divljenjem pred njim “koji je bio mrtav, a sada je živ”. Nasuprot tome:  oskudni u opisima, neujednačeni u iznošenju događaja. Možemo biti sigurni da su prva zajednica i pisci događaja bili duboko začuđeni tom izvanrednom novošću, radosno odgonetajući starozavjetne tekstove, Isusove izjave o tome kako će “biti odbačen ubijen i treći dan živ”!

Od tada “Uskrs postaje veleblagdan nade koja ne vara”. Slavio se  u zajednici kad su čitanjem svitaka, poslanica apostola, dozivali u pamet njegovu poruku,”lomeći kruh”,što je bio prvi naziv za Misno slavlje. Nije to bilo “uprizorenje”, nego istinski susret s njime. Bila je to i ostala vjera da je Isus živ,”isti jučer i danas i sutra, uvijek”.

Vjerovali su da je živ ne u nekoj “onostranosti” nego da je “Prisutni.” “Gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrani , ja sam s njima.” “Jer, ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera!”, kaže apostol Pavao.

Vjerom je trebalo prijeći “prag nade”.

            Uskrs se nije slavio, kao temeljni blagdan kršćanstva, u isti datum u svim mjestima. Tek je, Koncil u Niceji odredio da se slavi u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca, koji prati proljetnu ravnodnevicu – ekvinocij.

Uskrsna proslava se pomiče između ožujka i  travnja. Od kada je Grgur XIV reformirao kalendar, istočne crkve ostaju kod Julijanskog  te slave na drugi datum. Ove godine ga slavimo: 31.ožujka.

Kome je Uskrs blagdan nade? Za onoga kome je Uskrs svaki dan. Preobrazba iz lošeg u bolje, iz nečovječnosti u čovječnost, iz tame u svjetlo.

            Nekima je, unatoč svemu, bilo teško povjerovati da je bio povijesna osoba, a još im je teže vjerovati da je nakon smrti živ. Priznali su mu rođenje, besmrtnost nikako. Ljudi kojima život završava samo ovdje, “ne vide dalje od nosa”. Vjernik je građanin budućnosti, ako vječnost, Boga, u sebi nosi.

Neki  misle da je govor o Isusovu uskrsnuću simboličan. Radi se o umiranju prirode i ponovnom buđenju u proljeće. Nešto slično su vjerovali i drugi narodi tijekom povijesti. Zaboravljaju da Isus nije umro zimi, a da se  njegovo uskrsnuće dogodilo tri dana po smrti. Nitko, nikad, nije rekao za sebe, osim Isusa:”ja sam put, istina i život!”

Crta između neba i zemlje, u daljini zove se horizont. Da se do nje dopre, “dotakne nebo” uzaludan je napor. Sve velike kulture i religije, od prapočetaka, što se vidi u materijalnim ostacima , od Vučedola do Azteka, od Egipta do Aljaske, govore da je čovjek u “neprestanoj potrazi za nebom”. U ljudsku, nedostižnu horizontalu dolazi Bog. On postaje vertikala vječnosti, most za drugu obalu, jer je on ta druga obala koja nam je došla blizu u Isusu iz Nazareta.

            Otvorite i čitajte Novi Zavjet ovih dana. Kršćani su živjeli, radili, mjerili vrijeme i događaje “pod vidom vječnosti”. To je davalo novu kvalitetu njihovu životu. Mislimo da je dobro ono što se dobro završi, ima sretan kraj. Kakav bi to bio život koji bi završio smrću, nestankom za vazda?

Isus nas hrabri na pragu smrti, kad nam netko umre:”Ne tugujte kao oni koji nemaju nade! Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje neće umrijeti zauvijek..”

Prepuna je svjetska književnost muke čovjekove i vjere u prekogrobni život. “Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Zašto, onda, sumnjaš u zrno čovjekovo? Zar čovjek nije veći od sjemena?”, čitamo u romanu “Derviš i smrt”.

Neki su kršćani navikli govoriti, a mi smo svećenici podosta krvi tome, o “dva života”. Ovaj i vječni. Tu je nastao rascjep između neba i zemlje zauzetosti za ovozemaljsko na uštrb nebeskom i obratno. Mnogi zaboravljaju “da se zemaljskim dobrima trebamo služiti, a za nebeskim težiti”. Imamo jedan život koji se “smrću samo mijenja, a ne oduzima”. Ova zemlja i ovozemaljski život nije čekaonica za vječnost.  Život je gradilište  “kraljevstva nebeskoga” novog neba i nove zemlje”.

Ako nebo ne nosimo u sebi danas, uzalud će mo ga tražiti nakon smrti.

            Nebo, nije neko mjesto iza oblaka kamo je Isus po uskrsnuću otišao, kamo idu sveci i pokojnici, “obilježeni znakom vjere”, to je stanje  koje krštenjem započinje u čovjeku i razvija  u življenju. Molimo u Očenašu ” dođi kraljevstvo tvoje, misleći na to da je to kraljevstvo, milosti, svetost, istine, pravde  ljubavi i mira…. Gdje je ono? Isus daje odgovor: “kraljevstvo Božje je među vama!”.

Kamo je Isus otišao nakon uskrsnuća? Nikamo!. Zar on nije rekao:”Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!”

Gdje ga možemo susresti? U sakramentima, njegovoj riječi, u osmom sakramentu, čovjeku, onima koji trebaju našu pomoć.

 

Sretan vam Uskrs!

                                                                                  Slavko Vranjković

U sklopu “misionarske razmjene” večeras je u našoj župnoj crkvi večernju misu služio velečasni, naš nuštarski prijatelj u ratu i miru, Tadija Pranjić. Sa sobom je poveo i svoj zbor mladih, koji je svojim pjevanjem razgalio sva srca. Da je bilo umjesno iza svake pjesme bio bi gromoglasan pljesak, kojim bi svi nazočni iskazali svoje oduševljenje, a kako nije, na kraju po završetku svete mise – dobili su pljesak koji su zaslužili.

U isto vrijeme naš dobri župnik Slavko je sa našim zborom mladih “gostovao” u crkvi Sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima, vjerujemo kako su nam osvijetlali obraz.

Važan test za krštene.

Nemam vremena! Koliko ste puta to rekli, a čuli??

Nemamo vremena jedni za druge. Živi se u istoj kući , a ponašaju se kao stranci. I tamo gdje jesmo, nismo. Radiš jedan posao, a ponekad nisi do kraja u njemu. Razgovor se svodi, počesto, na “prepucavanje”. Zaboga, tko ima živaca slušati nečije jadikovke? Djeca su pred ekranima svake vrste, u školi, na dodatnim aktivnostima. Mladi izlaze prije pola noći. Jedna mi reče: “jutros sam zaspala, probudila se i pošla u školu. ” Mnogi roditelji “nemaju vremena” popričati s djecom, našaliti se, nasmijati, poigrati, utješiti, ohrabriti, savjet dati i primiti. Život je mnogima utrka s vremenom.

 

Kako bi bilo, kad bi ovako bilo?

 

Zaručnik “nema vremena” za zaručnicu i ona za njega, zaborave na susrete, zadanu riječ. Razgovor im je nepotreban i težak. Kome bi to škodilo? I jednom i drugom zar ne? Osamljeni i stari ljudi su nesretni jer nemaju s kime podijeliti ni radost ni tugu. U vremenu računala i automata čovjek postaje nečovjek, automat, nezadovoljan a trebao bi imati vremena za ukućane, voljene i prijatelje.

 

Neki su kršćani primili sve sakramente, od krštenja do krizme, vjenčanja i diče se da su prijatelji Božji a nemaju vremena s njime drugovati u molitvi i na Misi. Za svako prijateljstvo i drugovanje onih koji se vole, treba određeno vrijeme. Mogu ja biti vjernik, kažu neki, a da ne idem u Crkvu. Ljubav nije vezana za sastanke, ali bi se bez njih ugasila. Crkva je odredila neka “sveta vremena.”

 

U danu: jutarnja, podnevna i večernja molitva a Misa na kraju tjedna.

 

I sam je Bog to naredio:” Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji. “

 

Nije li čudno da to Bog zapovijeda? Treba li zapovijed onima koji se vole da bi se sastali? Crkva je mjesto okupljanja a Misa je glavni događaj Župne zajednice, mjesto gdje kršćani u zajedničkoj molitvi druguju s Gospodinom. ”GDJE SU DVOJICA ILI TROJICA U MOJE IME SABRANI, JA SAM S NJIMA”. Nije Gospodin rekao gdje se jedan moli, ne, ali je sigurno njemu posebno drago kada mu se obraćamo sami molitvama. NO, ON ŽELI I TAKVU NAM JE ZAPOVIJED DAO, DA BUDEMO U ZAJEDNICI, a onda je molitva jača i mi smo jači pa zlo gubi bitku. Kod svake sv. mise mi se sjećamo Isusove velike ljubavi koju je za nas pokazao na križu.

 

Božji prijateljima to nije potrebno naglašavati. Znaju da se od tog susreta živi.

 

Nažalost ima ih koji kažu da su vjernici a za susret, molitvu, nemaju vremena, rade kojekakve poslove, zabavljaju se pa misle da je sve važnije od susreta s Bogom.

 

Ako ti Bog nije vrijednost kojoj posvećuješ par minuta u molitvu, jedan sat tjedno na Misi, kako možeš od njega bilo što tražiti?

 

U vremenima neslobode i ropstva crkva je uvodila blagdane da se ljudi odmore i druže međusobno i s Bogom. Danas svatko ima vremena za drugovanje.

 

Zašto ići nedjeljom na Misu? To je prije svega, susret župne zajednice, vrijeme slušanja Božje riječi, sastanak s Isusom . Mi živimo oko dva stola: kućni na kojem je kruh, oko kojega obitelj sjeda, razgovara i moli , te Isusov stol- oltar. Kod kuće se hrani tijelo, u Crkvi duša. Nažalost, ima ih koji su jako siromašni, nemaju mnogo ni i kod kuće ni u duši.

 

Doći na Misu je zapovijedana dužnost, a ne doći smrtni grijeh. Oni koji to ne mogu zbog daljine i bolesti izuzeti su. Tko to zanemaruje Bog mu očito puno ne znači. Među kojima si i koliku ocjenu zaslužuješ? Natpis sa Irskog raspela:” pitao sam Isusa koliko me voli. On je raširio ruke i rekao ovoliko i onda je umro!”

Papino odreknuće – legalan čin, zakon ga predviđa
[ 11.2.2013. ]

‘Svetoga Oca u ovoj odluci nitko ne može spriječiti i ne može se dogoditi da njegovo odreknuće ne bude prihvaćeno’, rekao za HKR crkveni pravnik mr. Mićan. 
Papa Benedikt XVI. najavom odreknuća od službe Petrova nasljednika postupio je po crkvenom zakonu. Iako novija povijest ne bilježi ovakav primjer, Zakonik kanonskoga prava ipak predviđa tu mogućnost – protumačio je za Hrvatski katolički radio crkveni pravnik iz Đakova mr. Mato Mićan: „Kanon koji govori o ‘praznoj stolici’ kada ga tumače stručnjaci kaže da može biti ili zbog Papine smrti ili zbog njegovog odreknuća. To je u biti jedan legalan čin i zakon ga predviđa“

U ovom slučaju, ističe mr. Mićan, ne govorimo o Papinoj ostavci, već o odreknuću od službe, jer papa nema kome podnijeti ostavku – on ima potpunu vrhovnu vlast, nikome on neće predati odreknuće od službe, nego će ga priopćiti u javnosti i kako je najavio 28. veljače u 20.00 sati stolica sv. Petra bit će upražnjena. 

Svetog Oca u ovoj odluci nitko ne može spriječiti i ne može se dogoditi da njegovo odreknuće ne bude prihvaćeno, jer on je najviša vlast u Crkvi. Njegovu vlast, do izbora novoga Pape, ne vrši nitko drugi i ništa se ne može mijenjati u upravljanju općom Crkvom, rekao je mr. Mićan. Dodao je kako je prvi i osnovni zadatak je izabrati novoga Papu. Dekan Kardinalskog zbora ima zadaću što prije sazvati konklave. A Benedikt XVI. ne može sudjelovati u izboru svojega nasljednika, ima više od 80 godina. Na kraju napomenimo da je Benedikt XVI. odluku o odreknuću od službe donio pri potpunoj svijesti i slobodi.

Kad govorimo o korizmi obično mislimo na post? Zar korizma nije nešto dublje?

Ustvari: Korizma je vrijeme čišćenja, vrijeme svođenja računa, preduskrsno pospremanje duše. Nije bez simbolike to što je korizma na početku proljeća. Biblija kaže da je čovjek stablo, kao stablo zasađeno od Boga. Mogli bi reći da je sudbina stabla, sudbina čovjekova.

Vezanost za zemlju pod velikim nebom. Snaga stabla nije u krošnji, već u korijenu, snaga čovjekova nije u njemu, već u Bogu. I jedno i drugo je okom nevidljivo. Očituje se kod stabla u plodu, kod čovjeka u djelima njegovim. Ovo je vrijeme rezanja neplodnih grana, suhih … inače će rod biti slab. Ovo je vrijeme, za čovjeka, odricanje od zloga, od njegova puta, od loših navika … u lošem srcu samo loša i zla mladica klija. Treba, kao u vrtu, popaliti sve što ne valja, staro, da bude plodna tla za novo sjeme. Sjeme je Riječ Božja.

Nije li korizma ovo stanje u Hrvatskoj? Koju nam poruku i utjehu pruža danas?

Mi kršćani vjerujemo u Boga koji ljubi čovjeka. On se u Bibliji objavio kao saveznik siromaha i potlačenih. Čitamo u korizmenim biblijskim čitanjima: «Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi sve muke njegove …».

Vjerujemo da zna za našu muku i da mu je stalo do nas. No, kad govorimo o postu kao odricanju, htio bih naglasiti kakav to Bog post želi. «Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: Kidati okove nepravedne, razrezivati spone jarmene, pustiti na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove: podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onoga koga vidiš gola tad će sinuti poput zore tvoja svjetlost» Iz, 58,6-8. Zar nam se ne čini da Biblija opisuje baš našu situaciju. Hrvatska korizma je već odavno tu … i Veliki Petak muke. Kad se ovo proroštvo ostvari bit će zora slobode.

Govori se o obnovi zemlje višestrukoj. Može li se reći da ova korizma bude početak duhovnog proljeća obnove?

Još davno je papa Pavao VI naglasio u svojoj korizmenoj poslanici tu istinu. Duhovno proljeće Europe je već na djelu ostvaruje se porastom vjere u istočnim zemljama, padom totalitarnih režima, slobodom vjere i otvaranjem multimedije radio, televizija, internet… za prostor Duhovne Riječi. I kod nas se osjeća dah tog proljeća iako stidljivo. Čovjek je zaokupljen preživljavanjem, borbom za dom i život. No, kad razmišljamo o obnovi jednako je važna uz materijalnu i duhovna obnova. Crkva i vjernik ima više slobode, prostora… Bog se ne niječe, a ipak bojim se jedne velike opasnosti koja se očitovala na zapadu. Boga nitko ne niječe preduskrsno razdoblje je u znaku šopinga… trgovine. Zemlje takozvanog praktičkog materijalizma ne niječu Boga, ali se u životu stvara mentalitet da je moguće živjeti kao da ga nema. Uskrsno razdoblje će obilježiti vanjskom pripremom bez unutarnje duhovne preobrazbe.

Vidimo kamo nas je doveo svijet bez Boga. Začuđuje nas hladnoća u mnogim zemljama bogatog svijeta prema gladnima. Zašto? Njima je dobro. Samilost je za mnoge slabost. Konkurencija je nemilosrdna i tko ne hvata korak zaostaje. Uzmite samo nauku i dostignuća. Znanost je dala čovjeku moćna sredstva u ruke da mu život učine ljepšim i boljim, no u isto vrijeme je omogućila čovjeku da uništi ljudski rod. Sve ovisi o tome što se događa u srcu čovjeka. Zaboravili smo da istinski napredak čovjeka nije u tehničkim mogućnostima… pravi napredak raste iz duše, poštenja, vjere u Boga. Korizma je vrijeme kad bi trebali skinuti masku, priznati vlastite grijehe, slabosti, onda nam se tuđi ne bi činili tako nepodnošljivi i veliki. S Kristom je započela «civilizacija ljubavi», a eto što smo od toga učinili!

To je velika novost, ali kako je ispravno postići?

Takva novost života događa se samo obraćenjem. U korizmenom evanđelju čitamo Isusove riječi: «.. ako se ne obratite, svi ćete propasti.» Očito je da kršćanin u Crkvi ne smije biti neplodan. Mora dati plod dobrih djela. Obećanje je pitanje života i smrti. Grijeh i smrt su saveznici. Čuli smo «da je sotona «čovjekoubojica od početka» i otac laži «Evanđelje prve nedjelje govori o kušnji. Sotona kuša Isusa i nas. Tri velike napasti: požuda tijela, očiju i oholost života. Tu se očituje nagon sebičnosti, a on je izvor svih tlačenja, otimanja, ratova i ubojstava.

Kako završava korizma?

Završava Velikim Tjednom o kojemu će biti riječi. Bitno je da korizmeno promišljanje, čišćenje i pospremanje duše završi uskrsnom ispovjedi. To je jedini način iskrenog obraćenja, unutarnjeg oslobođenja. Tko to ne učini bit će javljeno kada, i gdje u kojoj župi… taj nije dovoljno shvatio Boga, sebe samoga, pogotovu ne bližnjega. Uostalom… govorili smo o duhovnom proljeću … može li stablo donijeti roda, ako ne procvjeta? Ispovijed je cvjetanje duše.