Archive for category: Novosti

Svim vjernicima, dragim sadašnjim i nekadašnjim župljanima, prijateljima i poznanicima, svima Vama dragi posjetitelji našeg portala, sretan i blagoslovljen Božić te mira, zdravlja i sreće u novoj godini, želi župnik Slavko.

Božić je, Božić je u srcu tvom i mom …

Jaslice 2010. u župnoj crkvi

Ima blagdana koji ostavljaju duboki trag u svakodnevnom životu ljudi, podsjećaju na djetinjstvo, obiteljsku radost.

Jedan od njih je Božić.

Postao je opći civilizacijski blagdan za čitav svijet. Opasnost je da se iz vida izgubi sadržaj blagdana, ono bitno da je Bog postao čovjek „radi nas i našeg spasenja”, pa tako nebitno postane bitno: darovi, čestitanja, dobro jelo i sveti Nikola s Djedom božićnjakom i okićeni bor. Priprava za Božić teče u dva smjera: vanjska i unutarnja.

Neki će nažalost, pripremu za Božić svesti na vanjsku, a ima ih koji su nakon svega spremni doći barem na Polnoćku. Pravi kršćani Božić pripremaju u oba smjera: okićen bor, darovi, obiteljski ručak, a prije toga ispovijed, pričest, sv. Misa.

Među kojima si ti i kako tvoja obitelj slavi Božić?

Promisli koliko ćeš vremena potrošiti za vanjsku pripremu, a koliko u pripravi duše? Eto, sada znadeš na čemu si!

Pozovi svoje ukućane i dođi na Misu, na susret neba i zemlje. Potrudi se. Kako ćeš nekome čestitati Sretan Božić, rođenje Isusovo ako se nije „rodio u tebi“? Bog se zbog tebe, za tebe rodio. Budi sretan jer si voljen toliko da je i Bog zaželio biti tvojim prijateljem.

BOŽIĆNI SIMBOLI I TUMAČENJA

DOŠAŠĆE

Dolazak i rast svijetla simbolizira vijenac došašća s četiri svijeće . Svaku se nedjelju pali jedna više uz molitvu.

SLAVLJE-VJERA I TRADICIJA

Uz sve narodne običaje: svjetlo, slama, kićenje zelenog drvca, darovi, čestitari.. POLNOĆKA i susret u PRIČESTI su najvažniji dio slavlja.

Na razmeđu između jučer i danas, noći i dana koji dolazi, u ponoć, recitira se VJEROVANJE “Nicejsko – Carigradsko” da je “Sin Božji postao čovjekom, nama u svemu jednak osim u grijehu”.

BOŽIĆ

SLAVLJENJE BOŽIĆA

Najprije se slavilo na BOGOJAVLJENJE 6. siječnja. Sadašnji datum, 25. prosinca, ne odgovara stvarnosti. Međutim, neke istočne crkve slave ga 7. siječnja, po Julijanskom kalendaru. Uveden je u Rimu u IV. st. da se oplemeni blagdan “nepobjedivog boga sunca”.

Tog datuma nastupa zimski solsticij, vrijeme kad sunce dostiže najveću kulminaciju. “Isus je to sunce o kojem je riječ”.

Prvi put se spominje slavlje 336. godine. Brojenje godina od “Isusova rođenja” računao je u VI st. opat Dionizije. Pogriješio je. Isus je rođen pet godina ranije. Božić spada, zajedno s Uskrsom i Duhovima, među tri najveća kršćanska blagdana. Božićno vrijeme traje od Božića pa do blagdana Krštenja Gospodinova, a to je uvijek nedjelja iza Sveta Tri Kralja.

OBIČAJI UZ BOŽIĆ:

Ostaci poganstva: Grane crnogorice nekad – simboli plodnosti, a kićenje jamstvo uroda, zaštita od zlih uroka.

Bor se kiti od 1600. u Njemačkoj, oko Rajne. Prošireno svuda.

SLAMA U KUĆI

Na njoj su spavali. Na stolu stolnjak, a pod njim zrna žita, zobi, ječma, kukuruza. Pod stolom hamovi i dijelovi pluga.

ŽITO

Sije se na dan sv. Barbare, 4. XII ili Lucije , 13. XII. Rast žita nagovještavao je dobru ili lošu ljetinu. NOVOST kod nas Hrvata. Žito kitimo trobojnicom. Tu je prisutan antički kult vegetacije.

JASLICE

Prvi napravio sveti Franjo Asiški u 13. stoljeću.

BETLEHEMSKO SVIJETLO

Noviji običaj. Svijetlo upaljeno u Betlehemu prenosi se u sve zemlje svijeta, pojedine katedrale. Kod nas u đakovačku katedralu, a mi donosimo to svjetlo u Crkvu, narod u svoje kuće.

BOGOJAVLJENJE – SVETA TRI KRALJA

Univerzalnost Božića. Tri kralja su predstavnici naroda, rasa: crne, žute, bijele. Započinje blagoslov obitelji.

KRŠTENJE ISUSOVO

Početak javnog Isusova djelovanja. Objava Trojstva. Ulazak u vodu označava smrt, izlazak i objava “ovo je Sin moj ljubljeni“ – uskrsnuće.

Odlukom hrvatskih biskupa 3. nedjelja Došašća je proglašena Nedjeljom Caritasa u svim hrvatskim biskupijama. To je dan razmišljanja o potrebnima, a još više poziv i prilika da ljudi dobre volje, a napose katolici, u cijeloj Hrvatskoj daju svoje priloge za potrebne i oskudne. Svake godine Upravno vijeće Hrvatskog Caritasa, odabire moto ili geslo dotične nedjelje.

S obzirom da u svim krajevima ima velik broj ljudi koji su u potrebi, svaki dijecezanski biskup svojom okružnicom u svojoj biskupiji poziva sve župne zajednice i pojedince dobre volje da se uključe u akciju prikupljanja priloga za Caritas: Skupljanje organizira Hrvatski Caritas u suradnji s biskupijskim Caritasima. Prikupljaju se novčani prilozi putem prigodnih kasica i kuverti, darovima na svim nedjeljnim misama ili na neki drugi način, koji može odrediti svaki pojedini župnik. Na misnim slavljima dotične nedjelje redovito se čitaju ili tumače prigodna okružnica dijecezanskog biskupa. i poticajna Poslanica predsjednika Hrvatskog Caritasa.

Ne zaboravimo – danas milostinja za CARITAS!

Osim godine rođenja (koja ipak nije sasvim sigurna) i podatka da je 304. podnijela mučeništvo u Aleksandriji, malo se znade o Katarininu životu, a stvarne podatke teško je razlučiti od legende.

Prema predaji, Katarina je bila lijepa mlada Egipćanka koja je, u trenutku kad je upravitelj Maksimin Daja preuzimao vlas u Aleksandriji, bila pozvana na svečanost koja je uključivala i pogansko žrtvovanje životinja. Katarina je odbila u tome sudjelovati zbog svoje kršćanske vjere.

Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio.

Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti posebno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava.

Prema kasnijoj legendi anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. U blizini toga mjesta podignut je kasnije slavni manastir sv. Katarine koji postoji još i danas, a Katarinini ostaci prenijeti su u pripadajuću crkvu.

Oskudni izvještaji o Katarininu životu kroz povijest su bacali sumnju na njezino stvarno postojanje, pa je to vidljivo i u bogoslužju Katoličke Crkve, koja je spomen svete Katarine 1962. isključila iz liturgijskog kalendara, da bi ga onamo vratila 2002. godine.

Opet i iznova: »Svi sveti, Dušni dan«, spomen na pokojnike. Prepuna groblja živih. Ćudljiva jesen prosula uvelo lišće. List do lista, grob do groba. Jesen i smrt, smrt i jesen. Umiranje do proljeća i novih klijanja. Kult pokojnika propisuju sve religije svijeta, ne samo kršćanska, ali i obvezu da za života budemo jedni drugima radost.

Što se to događa svake godine oko ta dva blagdana? Je li to spomen na pokojne ili zakašnjela ljubav od živih? Mnogi nose cvijeće i pale svijeće voljenima za života i nakon smrti, a neki sebi, da se opravdaju, sada kada je sve kasno, da savjest umire. Tragično zvuči, ne daj Bože da je istinita, jedna njemačka izreka: »Za života mu nisu dali dasku, a kada je umro darovali mu sanduk.«

Koliko iskrenih suza, sjećanja i tuge, a ponekad običaja; tek tako da svi vide? Danima se uređuju grobovi. Groblja postaju mjesta susreta. Ovih dana najviše zarađuju prodavaonice cvijeća i svijeća, a mrtvi najmanje. Što za mrtve znači cvijet, svijeća zapaljena, ako su zanemareni dok su bolovali, starjeli, ili bili nevoljeni, zaboravljeni, otpisani? Usudio bih se reći i ovo, makar se to nekima i ne svidi: kad bi se samo dio pažnje, dio novca, dio ljubavi koja se ovih dana rasipa, poklonila živima umjesto mrtvima, starost bi bila lakša, bolest snošljivija, uzajamna blizina životnija. Inače, ovo je još jedna lakrdija, koju samo čovjek može smisliti.

Zašto sam tako zajedljiv? Mislite li da sam protiv pažnje koju iskazujemo pokojnicima? Bože sačuvaj. Nisam! To je lijepo, a ono prije važnije i potrebnije. U misi iskazujemo ljubav pokojnicima prizivajući Isusa, gospodara života i smrti, moleći za njihovu besmrtnu dušu. Tu je susret s »onima na drugoj obali«. Što vrijedi život ako nije besmrtan? Ako traje samo između prvog daha i zadnjeg uzdaha, nije li to prekratko vrijeme za sve što jesmo i želimo?

Mnogi se tuže i kukaju računajući koliko košta kada ti je netko bolestan: bolnica, lijekovi, posjeti, higijena. Malo ih je koji s radošću prihvaćaju tuđi križ. Nažalost!

Bio sam u kući pokojnice i ne samo jednom, gdje s neskrivenim osmjehom kažu: »Umrla je«, kao da žele reći: i njezine i naše patnje su minule. Ima i onih kojima je tuđa bolest prilika da pokažu koliko su veliki u vjeri, ljubavi, dobroti. Bogoliki. Bolesnicima sam vječnost s Kristom donosio, a zaobilazili su ih i rodbina i prijatelji. Kažu: »Nemamo im što reći. O čemu bismo mogli razgovarati?«

Pitam se što je s vjerom, što je s Isusom i besmrtnošću o kojoj govori, što je s ponovnim susretom s onima koji su »otišli s ovoga svijeta obilježeni znakom vjere«… Nije li to prava tema za razgovor? U susretu s umirućim, u nadi u uskrsnuće ili beznađu, naša vjera stoji ili pada. Davno je zapisao apostol Pavao: »Ako mi vjerujemo u Krista zemaljskoga, onda smo najbjedniji od svih ljudi. Ali Krist je uskrsnuo!« Vjernik treba znati da ćemo smrću izgubiti drage svoje, ali i dobiti molitelje i zagovornike kod Boga.

Isus reče: »Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će.« Ne bismo smjeli »tugovati kao oni koji nemaju nade«. Tako kaže vjera Crkve. Što poneki kršćani čine? Okrenite se oko sebe, pročitajte natpise na grobovima : »Otišao si zauvijek«, »Nikad više«, »Izgubili smo te za sva vremena«. Nisam nigdje pročitao: »Do susreta!«

Ako je tako, čemu križ uklesan na spomeniku? Jedno s drugim ne ide. Istina, mi kršćani ne znamo kako će to biti. Daleka »druga obala« postala je blizu po Isusu. On je »most i put« za vječnost. Nama ostaje vjera i povjerenje u njegovu moćnu riječ. Nema odgovora na sva pitanja. Svaka granica je nov početak. Dotle je u nama nada da život ima smisla, jer se »ni kap vode ne gubi, a zašto bi se izgubilo sve čovjekovo«?

Umjesto da pišem o mrtvima, pišem o živima, pokojnima je ionako svejedno. Oni ne čuju naše korake, a možda su ih očekivali za života, neće vidjeti upaljenu svijeću i skup buket. To im je trebalo prije. Pa komu pališ svijeću i kitiš grob? Sebi? Život je tako kratak i nestalan, budi čovjek za one koji te trebaju! Odvoji nešto svojeg vremena za patnike, bolesnike, prijatelje u nevolji, kojima nije do voća, već do tebe, a onda na Blagdan donesi mali cvijet i upali svijeću »do ponovnog susreta«.

Što je s misom nakon pogreba? Vidim i znam, nažalost, dolaze samo rodbina i poneki prijatelj. Malobrojni. Zašto? Valjda zato što je za neke smrću sve gotovo. Počesto im se ljubav prema pokojniku gasi kad i svijeća koju su zapalili i sjećanje vene uz cvijet u buketu. Toliki su »živi – mrtvi« u njima, pa jedan mrtvac više, manje.

A što je logičnije od ovoga: »Na kraju noći – zora, na kraju očaja – nada, na kraju puta – cilj, na kraju smrti – život.«

Na prigovor da iza smrti nema ništa, jedan je svet čovjek odgovorio: »Ništa zato! Cio sam život živio u nadi, a to je daleko bolje nego u beznađu!« Možeš li za sebe reći: Moji su u meni voljeni i za života, a bit će i nakon smrti!

Slavko Vranjković, župnik