Archive for category: Novosti

Kažu da bi tako trebalo biti. Stvarnost govori drugačije. Nažalost.

U nastavnom procesu za vjeroučenike u drugom srednje, krizmanike obrađuje se tema: mladi čovjek u hodu prema zrelosti.

U toj nastavnoj cjelini su zadaci: shvatiti adolescenciju kao životno razdoblje.

Rasti na svim razinama: biološkoj, emocionalnoj, socijalnoj, moralnoj, vjerskoj te prepoznati stupnjeve vlastite zrelosti i prihvatiti izazove odrastanja.

 

Mi se u pouci za krizmanike pitamo jesu li pripravnici za krizmu bili na tom satu.

 

Priča o svećeniku kojemu su voluharice okupirale crkvu te postale prijetnja za inventar, misno ruho. Sve je poduzeo od trovanja, ljepila, mačaka i malo koristi.

Potužio se starijem kolegi, a on ga pouči:” krizmaj ih pa će sami izaći.”

 

Je li krizma svečani oproštaj od Crkve, modni šou osobito za djevojke? Drugi vat. koncil iznosi plodove krizme: potpunija   povezanost s Crkvom, dobivanje snage Duha Svetoga, obaveza sudjelovanja u životu crkvene zajednice. To su duhovne vrednote koje , nažalost, kod mnogih krizmanika ne vidimo. Uz mnoge pozitivne primjere vidimo i negativne, Razlozi se mogu promišljati.

Jedan od njih je i kućni odgoj. Obitelj kojima je Crkva servis, sakramenti običaj tako odgajaju svoju djecu. Biti kršćanin najprije znači biti čovjek sa stavom. “Ima tri vrste ljudi, napisao je jedan pisac davno. Netko je čovjek, polu čovjek ili nečovjek.

“Čovjek je onaj tko ima svoj stav i savjetuje se s drugim ljudima. Polu čovjek je onaj tko ima svoj stav, ali se ne savjetuje s drugima. Nečovjek je onaj koji nema svojega stava a ne savjetuje se s drugima.”

Ta gradacija vrijedi i za vjernike i rubne kršćane.

 

Koliko truda ugrađujemo u njih i njihovu djecu. Sada bez vidljivog uspjeha. Nama se čini, unatoč vjeronauku u školama, da je naš posao “borba s vjetrenjačama.”

Nekim mladima je kumov dar bolji od svih sedam darova Duha Svetoga, “roditeljima briga oko pripremanja slavlja nakon susreta s Kristom u Crkvi na koji im je teško doći jer “nemaju vremena.”

Čitavo vrijeme pouke učimo ih da steknu dar rasuđivanja, da znaju odabrati što je dobro, što zlo i kao odabrati cilj.

Uvažavajući njihovu mladost, želju za užitkom, ostvarenjem snova iako nisu sigurni kako će to završiti , razumijevanje je nekima, slabija strana.

Pozvani su da svojim odabirom, rasuđivanjem budu svjetlo koje može zapaliti druge da progledaju. Nekima se gasi svijetlo kad i sami ne žele da vide. “Tko neće rasuđivati taj je fanatik, tko ne zna razlikovati dobro od zla taj je budala, tko se ne usuđuje rasuđivati sam nego se slijepo priklanja grupi taj je rob tuđih opredjeljenja.” W. Drumond.

 

Kakav cilj ima današnji čovjek, vjernik, bezbožnik? Ima li razlike? Kako odgojiti mladog čovjeka da u svoj život Boga pusti, da mu obasja cilj i dade odgovor na sva pitanja, na rast i razvoj, na dane koji dolaze i prolaze?

Oni nisu u sebi loši. Dijete, mladić i djevojka su slika roditelja, sredine u kojoj su odgojeni, grupe kojoj pripadaju.

Ima ih, a većina su, koji unatoč svemu s Bogom, zajednicom naroda i Crkve surađuju u postizanju zemaljskih i nebeskih ciljeva.

“Na kraju cilj vidi budala, u sredini pametniji, samo mudri vide cilj na prvom koraku.”

 

Bez obzira na našu slabu vjeru, još slabije svjedočenja, nedostatak zanosa, Bog vodi crkvu.

Mi se bojimo da je svaka nova generacija koja naoko ne sluša Božju riječ, olako provodi dane, ne misli na vječnost propast. Unatoč svemu Bog računa na njih. Kako ih oduševiti?

Čini nam se da su lakomisleni. Pada mi napamet ona stara izreka: “Lakomislena čovjeka ne taru brige ni za sutrašnji dan, a vi ga strašite vječnošću!”

 

Mi sijemo i htjeli bi plodove odmah zaboravljajući pritom na rast, razvoj i plod koji dolazi nakon svega.

“Naoko se čini da se ljudi bore za svoju vjeru, a tako im je teško živjeti prema Božjim zakonima.”

 

U svakom slučaju i ja sam jedan od onih koji su odahnuli nakon slavlja krizme. “Hvala Bogu prošlo je”, reći ću rasterećen briga.

“Ja kukuričem“, reče pijetao, „nije samo na meni hoće li svanuti zora”!

Slavko Vranjković-sacerdos

U potrazi za nebom naslov je moje zbirke pripovjedaka.

Horizont je privremena granica između neba i zemlje, linija razgraničenja, ali i dodira.

Bog nam ga je približio u Isusu koji nam omogućuje da vidimo, dodirnemo i spoznamo NEBO. On dolazi svojom vertikalom (opet križ-naše vodoravno, njegovo horizontalno). Smrt je u horizontali, vječni Bog u vertikali. Već ga s njime u sebi nosimo. Vide li to mnogi kršćani??

Nakon što je „raspet, umro i pokopan“ za mnoge je to bio kraj. Knjiga zvana Isus je došla do korica. Treba čitati zadnje poglavlje. Njegovo nije samo ovo zemaljsko.

„Ako vjerujemo u njega kao čovjeka najbjedniji smo od svih ljudi“ – kaže Pavao. On je Uskrsnuo i tu je naša nada!

Nakon prazna groba širila se radosna vijest.

Putnici u Emaus nemaju nade, Pavao nas kori da „ne živimo kao oni koji nemaju nade.“

Religiozan čovjek ne prihvaća smrt. Ako je dobro samo ono što se dobro završi, smrt ne bi bila dobar završetak. Život koji bi smrću završio i ne bi bio život nego čekaonica za smrt.

Nije dobro govoriti o drugom životu kao da ih imamo dva.

Za Boga je to jedan koji se vjerniku u smrti „mijenja, a ne oduzima!“

Od čekaonice smrti zemlja je postala gradilište kraljevstva nebeskog. Ako ne živimo dobro ovo danas završit će smrću i ovdje i ondje. Ulaznicu za nebo stječemo u odnosu na druge i Boga.

Učinak njegova uskrsnuća nije jedan prazan grob, nego što i „hodajući grobovi, mrtve duše“, mogu doživjeti preobrazbu. Od groba mogu postati hram!

Grijeh nam priječi radost. Preduvjet Uskrsu je „umrijeti grijehu“ – kako reče Pavao. „krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom očevom bi uskrišen od mrtvih i mi tako hodimo u novosti života“ (Rim.6.3-4)

Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, za onim gore težite, ne za zemaljskim“ (Kol.3. 1-3).

Kako slaviti Uskrs? Jednostavno, ispitati se želimo li živjeti kao novi ljudi „suuskrsli s Kristom“ ili ne.

Sretan Uskrs svima!