Archive for category: Novosti

Što za mrtve znači cvijet, svijeća zapaljena, ako su zanemareni dok su bolovali, starjeli, ili bili nevoljeni, zaboravljeni, otpisani? Kad bi se samo dio pažnje, dio novca, dio ljubavi koja se ovih dana rasipa, poklonila živima umjesto mrtvima, starost bi bila lakša, bolest snošljivija, uzajamna blizina životnija.

Opet i iznova: »Svi sveti, Dušni dan«, spomen na pokojnike. Prepuna groblja živih. Ćudljiva jesen prosula uvelo lišće. List do lista, grob do groba. Jesen i smrt, smrt i jesen. Umiranje do proljeća i novih klijanja. Kult pokojnika propisuju sve religije svijeta, ne samo kršćanska, ali i obvezu da za života budemo jedni drugima radost.

Što se to događa svake godine oko ta dva blagdana? Je li to spomen na pokojne ili zakašnjela ljubav od živih? Mnogi nose cvijeće i pale svijeće voljenima za života i nakon smrti, a neki sebi, da se opravdaju, sada kada je sve kasno, da savjest umire. Tragično zvuči, ne daj Bože da je istinita, jedna njemačka izreka: »Za života mu nisu dali dasku, a kada je umro darovali mu sanduk.«

Koliko iskrenih suza, sjećanja i tuge, a ponekad običaja; tek tako da svi vide? Danima se uređuju grobovi. Groblja postaju mjesta susreta. Ovih dana najviše zarađuju prodavaonice cvijeća i svijeća, a mrtvi najmanje. Što za mrtve znači cvijet, svijeća zapaljena, ako su zanemareni dok su bolovali, starjeli, ili bili nevoljeni, zaboravljeni, otpisani? Usudio bih se reći i ovo, makar se to nekima i ne svidi: kad bi se samo dio pažnje, dio novca, dio ljubavi koja se ovih dana rasipa, poklonila živima umjesto mrtvima, starost bi bila lakša, bolest snošljivija, uzajamna blizina životnija. Inače, ovo je još jedna lakrdija, koju samo čovjek može smisliti.

Zašto sam tako zajedljiv? Mislite li da sam protiv pažnje koju iskazujemo pokojnicima? Bože sačuvaj. Nisam! To je lijepo, a ono prije važnije i potrebnije. U misi iskazujemo ljubav pokojnicima prizivajući Isusa, gospodara života i smrti, moleći za njihovu besmrtnu dušu. Tu je susret s »onima na drugoj obali«. Što vrijedi život ako nije besmrtan? Ako traje samo između prvog daha i zadnjeg uzdaha, nije li to prekratko vrijeme za sve što jesmo i želimo?

Mnogi se tuže i kukaju računajući koliko košta kada ti je netko bolestan: bolnica, lijekovi, posjeti, higijena. Malo ih je koji s radošću prihvaćaju tuđi križ. Nažalost!

Bio sam u kući pokojnice i ne samo jednom, gdje s neskrivenim osmjehom kažu: »Umrla je«, kao da žele reći: i njezine i naše patnje su minule. Ima i onih kojima je tuđa bolest prilika da pokažu koliko su veliki u vjeri, ljubavi, dobroti. Bogoliki. Bolesnicima sam vječnost s Kristom donosio, a zaobilazili su ih i rodbina i prijatelji. Kažu: »Nemamo im što reći. O čemu bismo mogli razgovarati?«

Pitam se što je s vjerom, što je s Isusom i besmrtnošću o kojoj govori, što je s ponovnim susretom s onima koji su »otišli s ovoga svijeta obilježeni znakom vjere«… Nije li to prava tema za razgovor? U susretu s umirućim, u nadi u uskrsnuće ili beznađu, naša vjera stoji ili pada. Davno je zapisao apostol Pavao: »Ako mi vjerujemo u Krista zemaljskoga, onda smo najbjedniji od svih ljudi. Ali Krist je uskrsnuo!« Vjernik treba znati da ćemo smrću izgubiti drage svoje, ali i dobiti molitelje i zagovornike kod Boga.

Isus reče: »Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će.« Ne bismo smjeli »tugovati kao oni koji nemaju nade«. Tako kaže vjera Crkve. Što poneki kršćani čine? Okrenite se oko sebe, pročitajte natpise na grobovima : »Otišao si zauvijek«, »Nikad više«, »Izgubili smo te za sva vremena«. Nisam nigdje pročitao: »Do susreta!«

Ako je tako, čemu križ uklesan na spomeniku? Jedno s drugim ne ide. Istina, mi kršćani ne znamo kako će to biti. Daleka »druga obala« postala je blizu po Isusu. On je »most i put« za vječnost. Nama ostaje vjera i povjerenje u njegovu moćnu riječ. Nema odgovora na sva pitanja. Svaka granica je nov početak. Dotle je u nama nada da život ima smisla, jer se »ni kap vode ne gubi, a zašto bi se izgubilo sve čovjekovo«?

Umjesto da pišem o mrtvima, pišem o živima, pokojnima je ionako svejedno. Oni ne čuju naše korake, a možda su ih očekivali za života, neće vidjeti upaljenu svijeću i skup buket. To im je trebalo prije. Pa komu pališ svijeću i kitiš grob? Sebi? Život je tako kratak i nestalan, budi čovjek za one koji te trebaju! Odvoji nešto svojeg vremena za patnike, bolesnike, prijatelje u nevolji, kojima nije do voća, već do tebe, a onda na Blagdan donesi mali cvijet i upali svijeću »do ponovnog susreta«.

Što je s misom nakon pogreba? Vidim i znam, nažalost, dolaze samo rodbina i poneki prijatelj. Malobrojni. Zašto? Valjda zato što je za neke smrću sve gotovo. Počesto im se ljubav prema pokojniku gasi kad i svijeća koju su zapalili i sjećanje vene uz cvijet u buketu. Toliki su »živi – mrtvi« u njima, pa jedan mrtvac više, manje.

A što je logičnije od ovoga: »Na kraju noći – zora, na kraju očaja – nada, na kraju puta – cilj, na kraju smrti – život.«

Na prigovor da iza smrti nema ništa, jedan je svet čovjek odgovorio: »Ništa zato! Cio sam život živio u nadi, a to je daleko bolje nego u beznađu!« Možeš li za sebe reći: Moji su u meni voljeni i za života, a bit će i nakon smrti!

Slavko Vranjković, župnik

 

 

U nedjelju 16. listopada u župnoj crkvi u Nuštru u 11.00 sati služit će se svečana sveta misa Zahvalnica, nakon svete mise održat će se župno klanjanje prema sljedećem rasporedu.

Prisjećam se svoga dragog profesora Tomislava-Janka Šagi Bunića i njegovih predavanja, njegove propovijedi u Zagrebačkoj katedrali pod naslovom: “Kršćanstvo ne može biti umorno.“

Obogatio nas je u onom koncilskom i po koncilskom vremenu svježim idejama, razmišljanjima nakon što je veliki papa Ivan Pavao II rekao da “ Crkva mora otvori prozore da se provjetri „ ili tako nekako.

Sad pri kraju svoje svećeničke službe shvaćam da je imao pravo kad je rekao, unatoč svim umorima duha i tijela, pokreta i filozofija: “kršćanstvo ne može biti umorno“. Samo slabići ne mogu biti iskreni. Ovo ću dati roditeljima pri upisu djece na sakramente, mali veliki ispit savjesti.

 

Pitaj se: Tko si? Vjernik, nevjernik ili vjernik iz običaja, ni mlaki ni vrući već bljutav“ kako piše u Otkrivenju. Lako ćeš se prepoznati i druge iste s kojima živiš. Takvi imaju osude za svaku Crkvenu izjavu, za svaku vjersku istinu, još više za one koji žive po vjeri, kude ono što bi trebalo hvaliti, a hvale ono što nije dobro. Umorni su od pronalaženja „dlake u jajetu“ umjesto da budu ono što bi trebali biti te odahnu prepušteni Bogu i njegovu promislu. U vjeri je potreban rast. Davna izreka kaže: „ako budeš uvijek išao stići ćeš kamo si naumio“ a kako moliti, štovati onoga koga srcem nisi prihvatio? Povjerenje u Boga gubiš se kad izgubiš povjerenje u čovjeka, što je danas očit slučaj.

Svake godine ista strka. Što je vjera, pitaju se mnogi koji nisu vjernici: tradicija ili običaj? Važno je odgovoriti na to pitanje prije svečanih priprema za sakramente svoje djece i unuka. Ispitaj se dok imaš vremena.

Praksa pokazuje: što je u obitelji osobne molitve manje, ponor je dublji. Pametni znaju da nije samo važna tradicija nego život po vjeri. Tu je i crkveno vodstvo zakazalo u mnogočemu unatoč obnovama i Sinodi. Premalo se radi na svečanim euharistijskim susretima, misijskim obnovama. Čini se kao da dovoljno, ponekad, ne uviđaju problem jer žive još u vremenu kad je Crkva bila jedino utočište. Važniji je položaj, čast, titula, formalnosti, srednjovjekovne svečane ceremonije , površno ulaženje u ljudske probleme od “ silaska među ljude , u Župne zajednice.“ Vremena s mijenjanju. Kršćaninu su ponuđeni raznovrsni putovi. Mnogi se gube na raskršću. Neodlučni.

To što ima „umornih kršćana“ nije razlog da im ti ne budeš poticaj i opomena. Zašto se Bog tvojom vjerom, primjerom, rukom i srcem ne bi mogao poslužiti? Bog te voli, od tebe očekuje da vjeru dijeliš s drugima.   Oni koji su, nažalost iskusili, znaju da je „bračni trokut“ smrt za brak i ljubav. Ima jedan koji je sudbonosan, ispravan, na koji mnogi ne računaju , nisu ga svjesni ili to čine povremeno. Niste li znali da postoji ljubavni trokut koji vodi u nebo?

Može se sažeti u tri riječi: Bog, drugi i ja. Zar ćeš pogaziti zadanu riječ. Kakav si primjer svom djetetu?

Obećao si biti vjeran Kristu u mnogim svečanim prilikama .Jesi li održao obećanje? Zaboravio si nedjelju-dan odmora i susreta sa Kristom i zajednicom? Pitaj se što ti je važnije od Mise? Ako se prepoznaš, priznaj da su se tako ponašali tvoji roditelji, a tvoja će djeca biti poput vas.

Kršćanstvo ne može biti umorno. Ono je Krist.

Imaš i nemaš pravo dragi moj profesore. Praksa pokazuje da kršćanstvo u kršćanima postaje umorno, bezvoljno, tek obilježeno međašima: krštenje, pričest, krizma vjenčanje.. i bolesničko pomazanje. Umore se od priprava za događaj. Nažalost mnogi od njih od spremanja ručka“ malih svatova“, najma restorana i svirača. Takvi nerado dolaze na duhovnu pripremu za sakramenata pa i kad dođu sve im je dugo, dosadno, a ispovijed i pričest s djetetom, pričesnikom, krizmanikom ne dolazi u obzir. Umorni su od priprema druge vrste i teško im je naći vrijeme još i za ovo.

Pita li se itko od kolega i vodstva crkve kamo vode proslave sakramenata? Više liče na Rimske bakanalije nego duhovni susret s Bogom. Griješim li??

Papa Franjo nas opominje: „Krštenje dostaje, dovoljno za evangelizaciju. Ne, mi nismo kršćani. Kažeš: „primio sam krštenje, bio na prvoj pričesti i krizmi“. To je osobna iskaznica. U redu. I sad mirno spavaš, kršćanin si. A gdje je tu snaga Duha koji te nosi naprijed?“

Što ćemo zajednički učiniti? Kako vratiti dostojanstvo svečanim susretima s Crkvom i Bogom?? „Mirovanje ne dopušta današnji svijet .Ili naprijed ili natrag. Mir je smrt“ reče svetac. „Zlatno zrno ne vrijedi ništa ako ga uvijek u torbi nosiš“ A. Šenoa.

To zrno je vjera od koje se živi danas, sutra i u vječnosti, novac koji otvara nebo. Iako Crkva nije ljudska tvorevina , iako je Bog tvorac kršćanstva, ljudi doživljavaju pozitivne i negativne promjene koje zabrinjavaju vodstvo univerzalne i mjesne Crkve. Pisao je stari učenjak: „Neka tvoj duh uvijek budan bude. Duhovni san je stvarna smrt -“Pitagora.

Hvala Bog, unatoč svem, ostaju dobri vjernici, među kojima si i ti zar ne, dosljedni u svom kršćanstvu kao svjetionici i putokazi.

Biti dosljedan i dostojanstvo “sinova i kćeri Božjih „ idu zajedno. Mnogi su ga izgubili. „Bog im je trbuh, slava u sramoti“ kako je iznerviran i ljutit napisao sveti Pavao.

Nažalost, što su zemlji bliže, nebo im je dalje. Kreću se mnogi u krivom smjeru. “Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počneš sumnjati.“ Kranjčević

Unatoč svemu u nama se, po nama se, ostvaruje njegov vjekovni naum. Očito je Crkva od Boga jer da je mi gradimo, vodimo do neba , da je ljudska tvorevina davno bi je uništili, ostala bi jedna od mnogih povijesnih činjenica i događaja. Ovako i „po krivim crtama povijesti On piše ravno.“

„Bit će te mi svjedoci!“ kaže Isus. Kome? Naj prije svojoj djeci i onima koje susrećeš a kako propovijedati, svjedočiti ljudima ono u što sam ne vjeruješ?

Mi vjeroučitelji olako djecu sudimo, grdimo, što ne dolaze na sakramente, mise nakon krizme, a ustvari roditelji su glavni krvci i zajednica u kojoj dijete odrasta gdje je za neke sve važnije od zajedničke molitve i nedjeljne mise.

Što učiniti? Može se sažeti u jednu rečenicu poznatog pisca: „Gnjiti ili biti!“ – M. Božić

„Ja bih bez sumnje postao kršćanin kad bi kršćani bili kršćani sva dvadeset i četiri sata“, reče indijski predsjednik Mahmata Gandhi.

Neka ovi moji stihovi tebi prijatelju i meni budu ispit savjesti.

PRIZNANJE

O Bože, znam što jesam, a da sam što nisam nažalost,

bio bih Tvoj odraz u vremenu, Tvoje srce u kamenu,

Tvoj plamen u križnom znamenu.

Da svetosti imam više, a nemam, bio bih svijetlo.

Da pouzdanja, da radosti, da vjere više imam,

a ponekad je nemam, bio bih izvor.

Daruj mi u ovoj obnovi to što nisam, a želim da jesam:

putokaz na drugu obalu vječnosti Nebom obasjanu.

Slavko Vranjković- sacerdos

Sveta misa u župnoj crkvi u 11.00 sati.

 

 

Svete mise u lokalnim marijanskim svetištima:

 

 

Dragi župljani, Zahvaljujem Bogu što vas imam kao suradnike.

Neki se zalažu više, neki manje, a svi su pozvani doprinositi duhovnoj i materijalnoj izgradnji Župe. Neki su odbornici, članovi pastoralnog vijeća, vjeroučitelji, čitači, pjevači, pomagači u uređenju crkve, gradnji i popravcima.

U čemu su aktivni članovi tvoje obitelji?

Jedan od načina pomoći je i godišnja članarina (lukno), koje iznosi 100 kuna po paru. Iz prikupljenog lukna i milostinje, ako nije od Nadbiskupije određena za drugu nakanu, od blagoslova kuća, od vjenčanja i pokopa, svećeniku se isplaćuje nagrada – mjesečna plaća, podmiruju troškovi gradnje i popravaka, struje, grijanja, vode, odvoza smeća.

Mjesečno mu se odbroji iznos koji mu je odredila Nadbiskupija prema veličini župe, stažu. SVEĆENIKE NE PLAĆA DRŽAVA NITI JE IKAD PLAĆALA! Ono što prema Vatikanskom i državnom ugovoru Crkva dobiva, na konto oduzete imovine za vrijeme komunizma, ide za gradnje i popravke. Župa je dobila lijep iznos za gradnju crkava u Ceriću i Marincima kao i pomoć donatora i naše Općine. Odgovor ti se nameće kad promisliš koliko si sam uplatio. Od plaće svaki svećenik plaća naknadu što je u župnoj kući, socijalno i mirovinsko u Nadbiskupijsku solidarnu kasu. Prema odredbi dužni smo uz ostale Župe, godišnje uplatiti po 10 kuna za svakog člana Župe. Prema popisu iz 1991. u Župi ima 5862. stanovnika Godišnje dajemo Biskupiji gotovo čitav iznos koji se skupi u blagoslovu kuća. Izdaci su veliki, priliv novca malen.

Prema našim evidencijama lukno plaća mali broj obitelji, od 1125. domaćinstava 551. obitelj ne plaća više godina, većina ništa, a za gradnje i popravke još manje. Kažu da je greška i u meni, jer ne pitam, a dajem usluge krštenja i sprovoda, vjenčanja, krizme… Da svaku nedjelju naglašavam, rekli bi: »Samo pita!«, kako to obično za neke svećenike govore. Ja to ne mogu. Ako si član zajednice, normalno je da podmiruješ članarinu. Roditelji nekih krizmanika koji su prošli prvu pričest nisu ni upisani u knjigu. Traže uslugu bez obaveze. Predlažem da počnu od ove godine. Spremam se u mirovinu. Onome koji dođe iza mene pokušavam pomoći. Važi? Oni koji ne mogu su izuzeti kao i do sada.

Ovim putem vas molim da provjerite svoja zaduženja. Elektra bi vam isključila struju, TV ugasila ekran, a Crkva? Hvala redovitima i molim one koji «su zaboravili obavezu», da je podmire ukoliko mogu.

Za usporedbu: koliko vas košta televizijska pretplata mjesečno, godišnje? Ovo pismo je mala opomena i poticaj, provjera, koliko si ugradio u vjersku zajednicu kojoj pripadaš?

 

PROČITAJTE, PROMISLITE-ODLUČITE!!

                    

                                                                      župnik Slavko Vranjković