Dani obrane i općine Nuštar
Srijeda 5. listopada 2016. u župnoj crkvi u Nuštru, služit će se sv. misa za sve poginule i nestale mještane u Domovinskom ratu.
UMORNI KRŠĆANI
Prisjećam se svoga dragog profesora Tomislava-Janka Šagi Bunića i njegovih predavanja, njegove propovijedi u Zagrebačkoj katedrali pod naslovom: “Kršćanstvo ne može biti umorno.“
Obogatio nas je u onom koncilskom i po koncilskom vremenu svježim idejama, razmišljanjima nakon što je veliki papa Ivan Pavao II rekao da “ Crkva mora otvori prozore da se provjetri „ ili tako nekako.
Sad pri kraju svoje svećeničke službe shvaćam da je imao pravo kad je rekao, unatoč svim umorima duha i tijela, pokreta i filozofija: “kršćanstvo ne može biti umorno“. Samo slabići ne mogu biti iskreni. Ovo ću dati roditeljima pri upisu djece na sakramente, mali veliki ispit savjesti.
Pitaj se: Tko si? Vjernik, nevjernik ili vjernik iz običaja, ni mlaki ni vrući već bljutav“ kako piše u Otkrivenju. Lako ćeš se prepoznati i druge iste s kojima živiš. Takvi imaju osude za svaku Crkvenu izjavu, za svaku vjersku istinu, još više za one koji žive po vjeri, kude ono što bi trebalo hvaliti, a hvale ono što nije dobro. Umorni su od pronalaženja „dlake u jajetu“ umjesto da budu ono što bi trebali biti te odahnu prepušteni Bogu i njegovu promislu. U vjeri je potreban rast. Davna izreka kaže: „ako budeš uvijek išao stići ćeš kamo si naumio“ a kako moliti, štovati onoga koga srcem nisi prihvatio? Povjerenje u Boga gubiš se kad izgubiš povjerenje u čovjeka, što je danas očit slučaj.
Svake godine ista strka. Što je vjera, pitaju se mnogi koji nisu vjernici: tradicija ili običaj? Važno je odgovoriti na to pitanje prije svečanih priprema za sakramente svoje djece i unuka. Ispitaj se dok imaš vremena.
Praksa pokazuje: što je u obitelji osobne molitve manje, ponor je dublji. Pametni znaju da nije samo važna tradicija nego život po vjeri. Tu je i crkveno vodstvo zakazalo u mnogočemu unatoč obnovama i Sinodi. Premalo se radi na svečanim euharistijskim susretima, misijskim obnovama. Čini se kao da dovoljno, ponekad, ne uviđaju problem jer žive još u vremenu kad je Crkva bila jedino utočište. Važniji je položaj, čast, titula, formalnosti, srednjovjekovne svečane ceremonije , površno ulaženje u ljudske probleme od “ silaska među ljude , u Župne zajednice.“ Vremena s mijenjanju. Kršćaninu su ponuđeni raznovrsni putovi. Mnogi se gube na raskršću. Neodlučni.
To što ima „umornih kršćana“ nije razlog da im ti ne budeš poticaj i opomena. Zašto se Bog tvojom vjerom, primjerom, rukom i srcem ne bi mogao poslužiti? Bog te voli, od tebe očekuje da vjeru dijeliš s drugima. Oni koji su, nažalost iskusili, znaju da je „bračni trokut“ smrt za brak i ljubav. Ima jedan koji je sudbonosan, ispravan, na koji mnogi ne računaju , nisu ga svjesni ili to čine povremeno. Niste li znali da postoji ljubavni trokut koji vodi u nebo?
Može se sažeti u tri riječi: Bog, drugi i ja. Zar ćeš pogaziti zadanu riječ. Kakav si primjer svom djetetu?
Obećao si biti vjeran Kristu u mnogim svečanim prilikama .Jesi li održao obećanje? Zaboravio si nedjelju-dan odmora i susreta sa Kristom i zajednicom? Pitaj se što ti je važnije od Mise? Ako se prepoznaš, priznaj da su se tako ponašali tvoji roditelji, a tvoja će djeca biti poput vas.
Kršćanstvo ne može biti umorno. Ono je Krist.
Imaš i nemaš pravo dragi moj profesore. Praksa pokazuje da kršćanstvo u kršćanima postaje umorno, bezvoljno, tek obilježeno međašima: krštenje, pričest, krizma vjenčanje.. i bolesničko pomazanje. Umore se od priprava za događaj. Nažalost mnogi od njih od spremanja ručka“ malih svatova“, najma restorana i svirača. Takvi nerado dolaze na duhovnu pripremu za sakramenata pa i kad dođu sve im je dugo, dosadno, a ispovijed i pričest s djetetom, pričesnikom, krizmanikom ne dolazi u obzir. Umorni su od priprema druge vrste i teško im je naći vrijeme još i za ovo.
Pita li se itko od kolega i vodstva crkve kamo vode proslave sakramenata? Više liče na Rimske bakanalije nego duhovni susret s Bogom. Griješim li??
Papa Franjo nas opominje: „Krštenje dostaje, dovoljno za evangelizaciju. Ne, mi nismo kršćani. Kažeš: „primio sam krštenje, bio na prvoj pričesti i krizmi“. To je osobna iskaznica. U redu. I sad mirno spavaš, kršćanin si. A gdje je tu snaga Duha koji te nosi naprijed?“
Što ćemo zajednički učiniti? Kako vratiti dostojanstvo svečanim susretima s Crkvom i Bogom?? „Mirovanje ne dopušta današnji svijet .Ili naprijed ili natrag. Mir je smrt“ reče svetac. „Zlatno zrno ne vrijedi ništa ako ga uvijek u torbi nosiš“ A. Šenoa.
To zrno je vjera od koje se živi danas, sutra i u vječnosti, novac koji otvara nebo. Iako Crkva nije ljudska tvorevina , iako je Bog tvorac kršćanstva, ljudi doživljavaju pozitivne i negativne promjene koje zabrinjavaju vodstvo univerzalne i mjesne Crkve. Pisao je stari učenjak: „Neka tvoj duh uvijek budan bude. Duhovni san je stvarna smrt -“Pitagora.
Hvala Bog, unatoč svem, ostaju dobri vjernici, među kojima si i ti zar ne, dosljedni u svom kršćanstvu kao svjetionici i putokazi.
Biti dosljedan i dostojanstvo “sinova i kćeri Božjih „ idu zajedno. Mnogi su ga izgubili. „Bog im je trbuh, slava u sramoti“ kako je iznerviran i ljutit napisao sveti Pavao.
Nažalost, što su zemlji bliže, nebo im je dalje. Kreću se mnogi u krivom smjeru. “Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počneš sumnjati.“ Kranjčević
Unatoč svemu u nama se, po nama se, ostvaruje njegov vjekovni naum. Očito je Crkva od Boga jer da je mi gradimo, vodimo do neba , da je ljudska tvorevina davno bi je uništili, ostala bi jedna od mnogih povijesnih činjenica i događaja. Ovako i „po krivim crtama povijesti On piše ravno.“
„Bit će te mi svjedoci!“ kaže Isus. Kome? Naj prije svojoj djeci i onima koje susrećeš a kako propovijedati, svjedočiti ljudima ono u što sam ne vjeruješ?
Mi vjeroučitelji olako djecu sudimo, grdimo, što ne dolaze na sakramente, mise nakon krizme, a ustvari roditelji su glavni krvci i zajednica u kojoj dijete odrasta gdje je za neke sve važnije od zajedničke molitve i nedjeljne mise.
Što učiniti? Može se sažeti u jednu rečenicu poznatog pisca: „Gnjiti ili biti!“ – M. Božić
„Ja bih bez sumnje postao kršćanin kad bi kršćani bili kršćani sva dvadeset i četiri sata“, reče indijski predsjednik Mahmata Gandhi.
Neka ovi moji stihovi tebi prijatelju i meni budu ispit savjesti.
PRIZNANJE
O Bože, znam što jesam, a da sam što nisam nažalost,
bio bih Tvoj odraz u vremenu, Tvoje srce u kamenu,
Tvoj plamen u križnom znamenu.
Da svetosti imam više, a nemam, bio bih svijetlo.
Da pouzdanja, da radosti, da vjere više imam,
a ponekad je nemam, bio bih izvor.
Daruj mi u ovoj obnovi to što nisam, a želim da jesam:
putokaz na drugu obalu vječnosti Nebom obasjanu.
Slavko Vranjković- sacerdos
Lice žene
Kako sve ne nazivamo Hrvatsku domovinu? Jedan od naslova je i “Gospina Hrvatska”. Mnoge su crkve njoj posvećene, prepuna svetišta osobito na blagdan Velike Gospe. “Dostojno je i pravedno! “Protestantski dio europskog naroda ne prihvaća našu pobožnost,
Moglo bi se reći da je odanost Mariji između “previše i premalo”. Od naslova “Božica i Velika Majka, Jungova “Marija je četvrta Božanska Osoba”, do svođenja Marije na “običnu vjernicu”, a “Evanđelje djetinjstva na mit.” Tko umanjuje Marijin lik, umanjuje ženu u njezinom pozivu i veličini. Što mi možemo ponuditi Europi ? Gdje su plodovi ?
Marija je svoj život ugradila u spasenjski Božji plan. Preko nje je došao Spasitelj. Postala je “most između neba i zemlje, karika koja nedostaje”. “Ona je prosula svijetom vječno Svijetlo, Isusa Krista Gospodina našega”, kako molimo u predslovlju mise njoj na čast.
U njezinu liku Crkva prepoznaje Ženu navještenu u prapočecima, po Njoj smo i mi “sinovi i baštinici po Bogu”.
Ona je puno toga: tip Crkve koja sluša, vjerom prihvaća Božju riječ, odaziva joj se voljom te “ona tijelom postaje”.
Mi kažemo da Crkva u njezinu liku prepoznaje samu sebe.
Crkveni izričaji o Mariji: Bogorodica, Djevica, Bezgrešna, na nebo uznesena te Majka Crkve, Srce Crkve kako bi rekao papa Pio XII.
Drag nam je izraz “majka”. Prepuni su ga zazivi, pjesme Njoj u čast.
Štujemo li je pravilno? Papa Pavao VI u dokumentu : “Marialis cultus”
Naglašava da štovanje treba biti: biblijsko, liturgijsko, ekumensko i antropološko.
Biblijski lik Marijin nam je ocrtan u Evanđeljima, poslanicama. Jednostavnost kojoj se nema i ne smije što dodati, preuveličati.
Liturgijska slavlje nisu uvijek, a trebala bi biti, lišena sladunjavih zaziva, molitava, pobožnosti. “Po Mariji k Isusu”, rekli bi dobri naši stari.
Ekumenska vrijednost u štovanju Marije ne smije biti kamen spoticanja drugim kršćanskim crkvama. Marija nije Bog, a jeste Bogorodica. Ona je zagovornica milosti, ali nije izvor.
Bog preko nje djeluje. “Isus Krist jedini posrednik između Boga i ljudi “. Obožavanje njezinih kipova, doticanje, ljubljenje, može prijeći u “fetišizam i praznovjerje”.
Želim se osvrnuti na “antropološki vid štovanja”.
Papa upozorava u glavi 34. da je “teško uklopiti sliku Djevice, kakva se ukazuje u nekim pobožnim knjigama i knjižicama u životne uvjete današnjeg društva, a posebno one suvremene žene”…” Naglašavamo da patničko lice Kristovo trebalo prepoznati u licima patnika. Što je s Marijinim licem, licem žene? Tolike su pjesme, kipovi, slike, nastale na temu “Gospe žalosne”. Što to ima Gospa od toga ako ne “suosjećamo sa ženama ovoga svijeta ” ?
Kakav je položaj žene danas u svijetu, gdje je žena objekt u porno industriji, podcijenjena radnica, majka kojoj zakon dopušta usmrtiti dijete u sebi, djevojka koju mediji odmalena uče da je “provod i uživanje” jedino što vrijedi, starica koja postaje “tehnološki višak u obitelji “?
Javljaju se “ženski pokreti”, kod nas i u svijetu, dižu svoj glas u zaštitu žena na postavkama koje se kose s kršćanskim nazorom na svijet i čovjeka. Što je s nama u Crkvi? Premalo naglašavamo da je žena dobila dostojanstvo i čast, čašćenjem Bogorodice. T. De Chardin vidi u ženi ljubav “veliku kozmičku snagu”. “Djevica, Gospa najsavršenije je utjelovljenje toga on je pozdravlja kao “Biser Kozmosa, simbol božanske ljepote. ” Koliko je to daleko od onoga što se ženi dogodilo kroz povijest od biblijskih žena koje su imale “lice” do bezimenih srednjovjekovnih spaljenih kao da su “vještica “, od davnih vremena kad su bile “objekt požude”, u mnogoženstvu, do vremena kad se razmišljalo: “ima li žena dušu”. Pobožnošću prema Mariji svaka žena dobiva “lice”.
Marija ima tisuću lica. Svaki je narod prikazuje sebi sličnu na slikama i kipovima, svaki je na svom jeziku zove majkom. Čije lice ima Marija? Na satu književnosti kod pokojnog prof. Ivana Cesara iznenadio sam sve prisutne odgovorom: “Marija ima lice moje mame”! I sada u to vjerujem. Ona ima lice tvoje majke, sestre, redovnice prijateljice, žene.
Sada dolazi ono što me začuđuje, rastužuje. U prepunim svetištima cvjeta pobožnost prema Mariji , osobito u svibnju i listopadu. Niču društva molitelja obiteljske krunice. Uznemiruje činjenica da mnogi od “pobožnih molitelja” premalo drže do svojih žena, majki, snaha i svekrva, djevojaka i susjeda. U njima ne vide lice Marijino. Mariju je lako prepoznati u našim ženama , na njihovom životnom putu: od vjernosti Bogu, roditeljstvu, odgoju, na križnom putu njihove djece. Voljeti Mariju, mrziti, iskorištavati, zapuštati ženu, “od jedne do stote godine” nema smisla. Tu je raskorak koji se vidi. Kritike su opravdane. Besplodna pobožnost koja je sama sebi svrha. Nažalost!
Kad bi mi svećenici o tome češće propovijedali, a vjernici shvatili, Crkva bi bila još više “utočište” zlostavljanim ženama, obeščašćenim djevojkama, napuštenim staricama, izazov europskom čovjeku koji sve više gubi utrku s vremenom, ljudskošću i Bogom.
Ružno zvuči jedna talijanska izreka: “Ženi treba vjerovati samo tri stvari: kad ne jede da je jela, kad rodi da je bila noseća, kad umre da je bila bolesna”. Nimalo ljudski, još manje kršćanski zar ne?
Velika Gospa – svetkovina Gospinog Uznesenja
Sveta misa u župnoj crkvi u 11.00 sati.
Svete mise u lokalnim marijanskim svetištima:
Hodočašće u Međugorje 15. srpnja 2016.
Dana 15. srpnja 2016. (petak) župljani iz Nuštra, Marinaca, Požege, Vinkovaca, Osijeka, Slakovaca i Bošnjaka hodočastili su u Međugorje predvođeni sestrom Nevenkom i vjeroučiteljicom Mirom.
Velika hvala svima koji su sudjelovali na hodočašću, a posebno djeci.
OBAVIJEST I OPOMENA
Dragi župljani, Zahvaljujem Bogu što vas imam kao suradnike.
Neki se zalažu više, neki manje, a svi su pozvani doprinositi duhovnoj i materijalnoj izgradnji Župe. Neki su odbornici, članovi pastoralnog vijeća, vjeroučitelji, čitači, pjevači, pomagači u uređenju crkve, gradnji i popravcima.
U čemu su aktivni članovi tvoje obitelji?
Jedan od načina pomoći je i godišnja članarina (lukno), koje iznosi 100 kuna po paru. Iz prikupljenog lukna i milostinje, ako nije od Nadbiskupije određena za drugu nakanu, od blagoslova kuća, od vjenčanja i pokopa, svećeniku se isplaćuje nagrada – mjesečna plaća, podmiruju troškovi gradnje i popravaka, struje, grijanja, vode, odvoza smeća.
Mjesečno mu se odbroji iznos koji mu je odredila Nadbiskupija prema veličini župe, stažu. SVEĆENIKE NE PLAĆA DRŽAVA NITI JE IKAD PLAĆALA! Ono što prema Vatikanskom i državnom ugovoru Crkva dobiva, na konto oduzete imovine za vrijeme komunizma, ide za gradnje i popravke. Župa je dobila lijep iznos za gradnju crkava u Ceriću i Marincima kao i pomoć donatora i naše Općine. Odgovor ti se nameće kad promisliš koliko si sam uplatio. Od plaće svaki svećenik plaća naknadu što je u župnoj kući, socijalno i mirovinsko u Nadbiskupijsku solidarnu kasu. Prema odredbi dužni smo uz ostale Župe, godišnje uplatiti po 10 kuna za svakog člana Župe. Prema popisu iz 1991. u Župi ima 5862. stanovnika Godišnje dajemo Biskupiji gotovo čitav iznos koji se skupi u blagoslovu kuća. Izdaci su veliki, priliv novca malen.
Prema našim evidencijama lukno plaća mali broj obitelji, od 1125. domaćinstava 551. obitelj ne plaća više godina, većina ništa, a za gradnje i popravke još manje. Kažu da je greška i u meni, jer ne pitam, a dajem usluge krštenja i sprovoda, vjenčanja, krizme… Da svaku nedjelju naglašavam, rekli bi: »Samo pita!«, kako to obično za neke svećenike govore. Ja to ne mogu. Ako si član zajednice, normalno je da podmiruješ članarinu. Roditelji nekih krizmanika koji su prošli prvu pričest nisu ni upisani u knjigu. Traže uslugu bez obaveze. Predlažem da počnu od ove godine. Spremam se u mirovinu. Onome koji dođe iza mene pokušavam pomoći. Važi? Oni koji ne mogu su izuzeti kao i do sada.
Ovim putem vas molim da provjerite svoja zaduženja. Elektra bi vam isključila struju, TV ugasila ekran, a Crkva? Hvala redovitima i molim one koji «su zaboravili obavezu», da je podmire ukoliko mogu.
Za usporedbu: koliko vas košta televizijska pretplata mjesečno, godišnje? Ovo pismo je mala opomena i poticaj, provjera, koliko si ugradio u vjersku zajednicu kojoj pripadaš?
PROČITAJTE, PROMISLITE-ODLUČITE!!
župnik Slavko Vranjković
Tijelovo
Svetkovina presvetog Tijela i Krvi Kristove. Sveta Misa s procecijom od sjenice do sjenice u 10.00 sati u župnoj crkvi u Nuštru.
Hodoćašće prvopričesnika u Aljmaš
U subotu 21.05.2016. su prvopričesnici župe Nuštar, filijala Cerić i Marinci posjetili Aljmaš i svetište Gospe od Utočišta. Zajedno s njima su išle njihove vjeroučiteljice, katehistice Mirjana Srednoselec, Tihonija Zovko, Mihaela Špoljarić, te gđa. Katica Janjić. Nakana ovog hodoćašća bila je zahvaliti Gospi na svim milostima koje su naši prvopričesnici primili tijekom priprave i na sam dan prve pričesti.
Djeca su se molila za svoje potrebe, ali i potrebe svojih obitelji. Lijepo i svečano je bilo na misnom slavlju na kojem su uz nas, sudjelovali i drugi hodočasnici. Župnik Markić nas je upoznao sa poviješću sela, crkve i svetišta. Zahvaljujemo mu na toploj dobrodošlici.
Obišli smo Gospinu kapelicu „Na lipi“, gdje smo se zajednički pomolili i napili vode na bunariću koji se nalazi uzkapelicu.
Na brdu „Kalvarija“ su djeca predmolila križni put. Naš hodočasnički dan završio je kratkim odmorom, druženjem i igranjem uz obalu Dunava.
Veliko hvala svima koji su sudjelovali, a posebno svim našim prvopričesnicima. Neka Gospa Aljmaška svim župljanima, po molitvama naše djece, udijeli obilje svoga blagoslova.
GANGA, PRKOSNA PJESMA BRĐANA
Mogu li se stresovi izazvani neslogama i međusobnim optužbama liječiti pjesmom? U zadnje vrijeme smo suočeni s nevjerojatnim nadmetanjem tko će kome, tko će koga. Priziva se prošlost jer nema zasad pravog rješenja za sadašnjost. “Moja baba i tvoja baba bile su žene” i to je već razlog za obračune. Prkosna moja Hercegovina ima ispušni ventil koji je mnoge odveo na robiju, a to je ganga.
U njoj je sve od ljubavi do rugalica, običaja, politike. Pjevaju je na brdskim vrletima jer ionako vukovi nisu pismeni da ih prokažu “udbi, policiji ili kako se već zovu.” Tko to može narodu oduzeti? Gdje je tu govor mržnje o kojem se toliko govori? Sve svoje tuge i rane ovaj je narod znao liječiti prkosnom pjesmom, pamteći, a opraštajući, oživljujući poginule i nestale sjećanjem. Tako je bilo nakon svih ratova i krvoprolića, a tako će i biti dok nas bude. Svake se godine u prvoj nedjelji u srpnju slavi mučeništvo Dive Grabovčeve svečanom Misom uz mnoštvo hodočasnika. Tada se probude duševni i vjerski, domoljubni osjećaji na derneku u vrletnim Hercegovačkim planinama Vrana, iznad mjesta moga rođenja. Ona je bila djevojka iz hrvatskog naroda, katoličke vjere, koja je živjela u 17. stoljeću za vrijeme turske vladavine. Mladi Tahir – beg Kopčić iz Kupresa svakako je htio imati Divu za ženu ili ljubavnicu. Ona se nije odazvala na njegova laskanja, nije primila bogate darove. Uvijek ga je odbijala i čvrsto je bila pri svojoj odluci da sačuva vjeru, djevičanstvo i ponos. Pobjegla je u Vran planinu. Kad ju je pronašao uz stada ovaca, jer nije pristala da je obljubi, ubio ju je nožem. Pokopana je na Vran planini, ispod Kedžare. Označen je njen grob kamenim križem. Nakon minulih godina, kad je već ušla u narodnu povijest i priču, legendu, postavljen je brončani spomenik, rad kipara Kuzme Kovačića 1998. godine. Poput svete djevojke Marije Goretti očuvala je svoj ženski ponos i nije bila sponzoruša kao , nažalost, neke djevojke katolkinje. Od toga vremena do danas brojni hodočasnici dolaze na njen grob i iskazuju počast. Godinama se oko njezina groba, na Misi pod vedrim nebom čeličila kršćanska vjera u vjernosti Bogu, domu i Domovini. Mnogi su mladi momci, hodočasnici, u krvavim ratovima ostavili kosti negdje na goletima Macelja, Blajburga i kod nas braneći svoj Dom i Domovinu. Bili su spremni umrijeti da djeci svojoj ostave slobodan prostor za rast Ostalo je to svojevrsno hodočašće, susret uz pjesmu i molitvu svake godine na kojem sam i ja nekoliko puta bio i poželio da me zatvore u Staru Gradišku jer sam pjevao, nakon Mise, iz sve snage i srca naše stare borbene pjesme.
Mladi stasiti momci potpomognuti gromoglasnim pratnjom iskusnih pjevača zapjevali bi mnoštvo stihova punih sjećanja. Nekad ispjevane stihove tuge i prkosa obogatili bi novim sadržajem iz obrambenog domovinskog rata. Ganga je snažna i zvonka višeglasna kratka narodna pjesma koju pjevaju muške i ženske skupine hrvatskog seoskog puka u Hercegovini. Spominjem nekoliko pjesama iz sjećanja na Križni put do Blajburga i neoplakanih grobnih jama u Sloveniji: “Di je moja poginula dika, niti groba niti spomenika.” Bila je zabranjena jedno vrijeme , a zabranjuju je i sada naši “jugo dušobrižnici” jer je u njoj, u tim jetkim ,snažnim, gotovo krvavim stihovima, jecala ponižena, tužna duša udovica koje su plakale i naricale nakon svih ratova. Ono što je bilo zabranjena od komunističkih vlasti oživjelo bi u prkosnoj gangi unatoč prijetnjama kaznom, progonom i zatvorom. Tako je bilo nekad, lani, a bit će i ove godine. Planina će oživjeti. Bukara će s vinom prošetati uokrug od usta do usta. Kad god netko započne pjesmu, drugi je prihvate grlenom pratnjom ojkajući. Planina im je odgovarala jekom. Pjesma se čula nadaleko. U noj bi pjevali i živi i mrtvi.
Novovjeke pjesme ne spominjem da ne uvrijedim one kojima je sve hrvatsko nedopustivo i nacionalističko. Čudan smo mi narod. Mogli bi organizirati olimpijadu pod nazivom “pljuvanje po protivniku” i bili bi smo prvaci svijeta. Nitko nikom ne gleda pozitivne vrline, osuđuju se, prokazuju se mane bez suda. Da je Isus došao u Hrvatsku ne bi dočekao posljednju večeru, razapeli bi ga već nakon doručka, reče netko. “Počni der Ivane, “povikali bi prisutni ozareni vinom i suncem podno modra neba. On bi se nakašljao, udahnuo i započeo: “Kada Hrvat pogine na Dravi, odmah nikne crven-bijeli-plavi.” Pjesma iz desetine grla zaori, prospe se krajinom, onako gromka i grlena. “Da ja znaden di moj striko gnjije, stavio bi barjak da se vije.” Bukara puna rujna vina zareda uokolo. Uzavrela krv pjevača vrisne, prsne u prkosnoj pjesmi ko ponornica provrela tugom. “Slovenijo, ne triba ti kiše, Rvati te krvlju natopiše, Slovenijo puna si jelića i kostiju hrvatskih mladića, Mariboru kada dođen blizu, suze same niz obraze klizu.”Uokolo zaneseni sjećanjem na mrtve i nestale na svim stratištima Evrope. U njima je propjevala pradjedovska tuga za pokojnima, prkos i ponos jer su potomci mučenika. Nigdje bijele oprave na ženama. Nekad i danas, nakon svih ratova za Dom i Domovinu udovice su u crno zavijene nakon smrti voljenih branitelja.
Uvečer bi se, nakon večernje Mise, često, sastali na seoskom gumnu ovjenčanom stećcima te pjevali do zore. Kako se ljubav rađa, živi i umire u širem društvenom okružju, temama gange postali su i mjesni običaji. U njima se nisu mogla prešutjeti aktualna društvena gibanja. Pjevalo se sažeto o vrlinama i manama režima , dežurnih političara, stanju u Domovini koje nikako nije moglo sjesti u okrilje pučke duše pa su kroz pjesmu dali sebi oduška da ne polude čekajući bolje sutra.
Blagdan Duhova – rođendan crkve
SRETAN TI ROĐENDAN CRKVO
Govorim o zajednici kojoj pripadaš. Za razliku od sekte Crkva ima objektivirano religiozno iskustvo, dogme, povijest, tradiciju, hijerarhiju. Vjera je osobna stvar, nikako privatna. Što je osobnija to je više dio zajedničke vjere, jer se u zajednici ostvaruje rast čovjekov. Bez tog crkvenog zajedništva vjera ne bi bila potpuna.”Nema privatnog Isusa, privatne religioznosti. To bi bio preuski okvir za sliku velikog Boga. “Crkva je “mistično tijelo Kristovo, a mi smo udovi toga tijela.”Osnivač je sam Isus Krist. Rođena je na blagdan Duha svetoga.
Ujedno je vidljiva i duhovna, ima ustrojstvo ljudske zajednice, i nevidljivo prisustvo Duha Božjega. Oblikovana je “dvojakim elementom: ljudskim i božanskim”. Ona je “sakrament spasenja, znak zajedništva između Boga i ljudi”.
Kako doživljavaš tu zajednicu kojoj pripadaš? Što ti govori podnevno zvono, večernji angelus? Mnogo? Ništa? Oni kojima je crkva samo povijesna utvara, prošlost, skup ljudi koji su «gori od njega», gube mnogo, oni su siromašni za sve što je naš narod, čovječanstvo, učinilo pod njenim vodstvom. Kad sam se kao mladi student vraćao iz Zagreba kući izdaleka bi očima tražio krov očeve kuće uznemiren radošću i ponosom. Bila je to i moja kuća. Diviš li se ti svojoj zajednici Crkvi i svemu što je za ovu povijest učinila? Gledajući daleke krajeve i gradove, vedute grada, zvonike nad ravnicom u nedogled, zar ne pomisliš: Bože, pa to je moje, djelo moje vjere, moje Crkve, moga Boga. Svugdje pečati, posvećeni obzori ljudi okrenuti nebu. Ne? Trebao bi znati da nam je Crkva majka , a da je sve što majka napravi lijepo i nježno i kad nam se čini da nije onako kako bi smo htjeli. Crkva nije svećenik, papa, biskup, župnik, Crkva; to smo mi kršteni, ugrađeni u duhovnu građevinu na Kristu sazdanu. Navikli smo na posrednike u svagdanjem životu. Isus Krist je jedini posrednik između Boga i nas, mi svi drugi olakšavamo susret. Crkva je za neke, nažalost, servis za krštenje, krizmu, vjenčanje, sprovod, sve manje mjesto za susret s Kristom. Niste li znali da je Crkva temeljni sakrament spasenja? U njezinu krilu se rađamo i rastemo za vječnost. Njoj se vraćamo, u njoj bi se trebali osjećati kao doma. Krštenjem postajemo osoba u Crkvi. Ona nas po drugi put rađa na slobodu djece Božje.
lekosta