Archive for category: Novosti

Nakon obrazloženje krive slike Boga u Starom Zavjetu donosim razmišljanje koje pokazuje sliku Boga u Novom Zavjetu koji je došao k nama u liku Isusa Krista. Kojim ga riječima opisati?

Tisuće riječi je malo, a jedna od mnogih izreka svodi se na ovu:

“Bog ljubi i prašta.”

 

Inicijativa je sa božje strane. Vrijeme je korizmenih ispovijedi pa se valja podsjetiti na riječi molitve driješenja u ispovijedi. Glasi ovako:

“Bog-milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga sina-i izlio je Duha svetoga na otpuštenje grijeha.

Neka ti po služenju crkve udijeli oproštenje i mir. Ja te ogrješujem od grijeha tvojih u ime Oca, Sina i Duha svetoga.

Bog nas miri sa sobom.

Kakva je naša slika o Bogu? Dobro je pročitati Evanđelje po Luki, poglavlje koje iznenađuje i donosi Isusove prispodobe: ”bio jednom pastir i imao 1oo ovaca…bila jednom žena i imala 1o drahmi. Odlutala ovca, izgubila se drahma.”Imao otac dva sina..izgubio se sin.

Uvijek po jedno: ovca-drahma-sin. To smo mi grešnici grijesima izgubljeni.

Tko su: pastir, žena i otac? Nije li to Bog? Nije to Bog filozofa koji se brine za svemir, već Bog objave, Bog otaca: Abrahama, Izaka i Jakova, Isusov otac koji se brine za pojedince, osobito izgubljene.

Što se dalje događa?

Ostavlja pastir 99 ovaca i traži izgubljenu.

Žena zaboravlja 9 drahmi traži jednu.

Otac čeka povratak sina. Bog sve poduzima dok ne nađe mene i tebe.

Postoje dvije slike o Bogu u Bibliji.

Jednu su imali farizeji i književnici. Njima je Bog strogi čuvar zakona, poretka, predaje, običaja. “On grešnike prezire, mrsi im putove.” Odbacuje loše, stoji samo uz dobre.

Isus uz tu daje novu sliku o Ocu-Bogu.

Farizejima je strana, nerazumna, luda. Tko bi pametan u nesigurnosti pustinje ostavio stado i tražio jednu? Tko bi se veselio jednoj drahmi? Tko bi pametan primio nazad sina propalicu i radovao se povratku?

Isus nam daje novu sliku Boga ljubavi i dobrote.

Pastir nalazi, nosi ovcu radostan. Žena dijeli radost sa susjedama jer je pronašla novčić, otac opazivši sina:”ganu se, potrča, pade mu oko vrata, izljubi ga.

Tolika je očeva radost da ne čeka riječi oproštenja nego zapošljava čitavu kuću priređujući gozbu.

U prve dvije parabole Isus upotrebljava riječi ..radost, ..a u trećoj veselje i svečanost.

Ova radost slika je Božja radosti nad obraćenim grešnikom.”Tako, kažem vam, bude veća radost pred anđelima božjim zbog jednog obraćenog grešnika” lk,15-1o,

Bogu je važan svaki pojedinac.

Ako nam se ovi postupci čine nevjerojatni, nepedagoški to je samo zato što naša slika o Bogu ne odgovara stvarnosti. Bog je drugačiji nego što možemo zamisliti.

On je Bog dobrote, milosrđa i ljubavi. to treba naučiti”

Tko može pametan i razborit bježati od takvog Boga kad on sve čini da mu budemo djeca, da nas zagrli?

Odrješenje se događa po Ocu. pomirenje se događa po Kristovu križu, ali je Otac začetnik pomirenja kako nam govore parabole o ovci, drahmi, izgubljenom sinu.

Posrednik po kojem Bog otaca izvršava pomirenje je utjelovljeni Bog Isus Krist pomirenje obuhvaća cijeli svijet. U djelu formule:”milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet, smrću i uskrsnućem svoga sina i izlio je Duha svetoga na otpuštenje grijeha vidimo cijeli sažetak vjerovanja. to je skraćena formula kršćanske vjeroispovijesti.

Što je s pomirenjem? Bog nas je na križu pomirio sa sobom, ali u ovom svijetu ima još toliko opasnosti da se upropastimo ..zašto? Ono da smo pomireni “već” ..iza njega dolazi ”još ne”jer svojom slobodnom voljom imamo mogućnost odbaciti ponuđenu ljubav.

Jeste li se pitali kako se čovjek svećenik usudi reći onu formulu driješenja? Ja te odrješujem od grijeha tvojih!”

Farizeji su predbacivali Isusu:”odakle ovome vlast opraštati grijehe?”

Kad bi to govorio svećenik samo kao pojedinac –čovjek, bila bi to preuzetost, obijest. On je ovdje Crkva koja ima ovlaštenje od Krista. Svećenik smije to izricati samo ako je u jedinstvu s Crkvom ,s Kristovim tijelom kojim upravlja Duh sveti.

Svećenik je po Crkvi ovlašten jer je od vjernika delegiran, pa kad se ispovijedam – ispovijedam se Crkvi preko njezina instrumenta kojega je ona ovlastila.

U obrascu odrješenja Bog govori preko zajednice Crkve, preko delegata, predstavnika, svećenika.

Slavko Vranjković – sacerdos

 

Izvor: YouTube by Tihomir Podkonjak (fra Drago Ljevar)

 

Alojzije Stepinac bio je zagrebački nadbiskup i kardinal i smatra se jednim od velikana Katoličke crkve u Hrvatskoj. Rođen je 8. svibnja 1989. godine u selu Brezariću u župi Krašić, kao peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Kršten je na ime Alojzije Viktor.

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Tijekom rata pao je u talijansko zarobljeništvo 1919. je demobiliziran.

Proglašen blaženim 1998, u tijeku postupak proglašenja svetim.

Blagdanom se slavi događaj iz Isusova djetinjstva, kada su, prema Mojsijevu Zakonu, Josip i Marija donijeli Isusa u Hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Preko Mojsija, Bog je Izraelcima, dao propis, da 40. dan nakon poroda svećenici u Hramu moraju blagosloviti rodilju. Roditelji su za uzvrat, dali janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu.

Isusovo prikazanje u Hramu, prorekao je u Starom zavjetu prorok Malahija: „I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite“ (Mal 3, 1). U stilu Isusova skrovita djetinjstva, obred je prošao jednostavno i nenapadno. U Hramu se zatekao starac Šimun, koji je Isusa primio u naručje i prepoznao ga kao Mesiju, a Mariji je prorekao, da će mnogo patiti, riječima: „Mač boli, probost će ti dušu.” Proročica Ana je također bila tada u Hramu i uputila je molitve i zahvale Bogu.

Na ovaj blagdan, blagoslivljaju se svijeće, koje će se kasnije koristiti u obredima krštenja, tijelovskim procesijama i drugim prigodama. U Dalmaciji, ovaj se blagdan zove Kandelora[1], a u Slavoniji Svitlomarinje.

Prikazanje Gospodinovo u Hramu četvrto je otajstvo radosne krunice.

Nasta vrijeme bremenito.

noć pred jutro razlivena

u daljine u nedogled

ispod neba zvjezdana.

Svemir ruke dodiruju

repaticom zvijezdom obasjano.

 

Od iskona, od davnina čovječanstvo

srcem zovuć boga sluti,

pa ga vole, pa ga mole,

slikom, likom predstavljaju

vežuć sebe uz nebesa.

 

Dan je zora otvorila.

sve su riječi izrečene,

u tvrd kamen urezane

u srcima pohranjene,

u Božiću dozorile.

Božja tijelom posta u vremenu.

 

U njemu se nebo primaknulo,

u ljudima nada procvjetala

i sve novo s njime započinje.

 

Najavljen je od davnina.

k nama dođe iz ljubavi.

Bez njega bi tama bila ,

život kratak i bez neba

i stoljeća uzaludna,

sve bi smrću završilo, u beznađu.

 

Pjesma poljem razlivena.

to anđeli boga slave, ljude zovu

na poklonstvo.

Razapesmo mreže srca,

ko pastiri ove noći

da riječ božju uhvatimo

ko zvuk zvona nad ravnicom.

 

Sluša gospa kako diše

sin maleni u naručju.

Josip gleda, sumnji ne da da uskvasa.

oči rastu gledajući u pastira uokolo

ko sad naše uz jaslice.

 

Božji sine i Marijin,

bez susreta u Božiću

svijet bi bio bez vječnosti,

zemlja pusta, ljudi smrti okrenuti,

ruke prazne iznad groba.

 

Čuli su ga kako plače suzom ljudskom,

zapamtili riječ njegovu o čovjeku

i o nebu u ljudima

i o bratu u nevolji koji licem njemu sliči.

u njima je srca bilo.

 

Sine božji, o Isuse,

u nam si, u svakome,

u čovjeku i patniku,

u radosti i u smrti

noć se u dan pretvorila

svjetleć zemlji

što se vrti.

 

Sretan Božić svim od neba

zlato, tamjan, on ne treba

srca dajte braći svojoj

u njima ste njemu dali.

 

Slavko Vranjković- sacerdos