Archive for category: PosebneTeme

        Otvorite li Sveto Pismo u želji da u njemu pronađete nešto više o svetom Josipu ostat ćete razočarani. O tome velikom čovjeku Evanđelja ne donose ni jednu zapisanu riječ koju je on izgovorio. Ne znamo njegove godine, obitelj, obrazovanje, status, sve se to učinilo nevažno evanđelistima, osim njegove posvemašnje poslušnosti Bogu i otvorenosti Njegovoj Riječi.

        Josip sluša. On nije čovjek velikih riječi; njegova najveća odlika je šutnja. Slušajmo ono što nam govori u tišini bez riječi, u tišini koja postaje povijesna pozornica svih velikih stvari. Pokušajmo poput njega čuti Boga; odgojimo u sebi jasnoću unutarnjeg gledanja, stvarajmo odluke odbacivši mnoštvo riječi, pustimo Boga da nas dotakne i otvori za nove spoznaje. Josip nije determiniran Božjom Riječi, njegovoj slobodi biva prepuštena konačna odluka. Slobodan je pristati ili odustati. Baš kao i mi … Bezbrojni su načini kojima možemo čuti Boga; slušajmo ušima, očima, srcem, pokretom tijela, sklapanjem ruku … Božanska tajna se ne shvaća lako, ali čovjek joj se može približiti imajući na umu da nijedna velika stvar u njegovom životu nije potekla isključivo od mišljenja i shvaćanja; sve su potekle iz srca i njegove ljubavi.

        Tišina od nas zahtijeva sabranost. Bujica riječi često ne donosi mnogo uspjeha, samo zatvara uši i srce onoga kojemu govorimo. A kada progovorimo, neka to bude promišljeno i mudro, potrebno, korisno, Bogu milo … jer reći će još davno sveti Augustin: “Jao onima koji šute o Tebi, kad su i govorljivi jednaki nijemima.“

„Sjeti se čovječe da si prah, i da ćeš se u prah vratiti!“

Korizma, vrijeme priprave za Uskrs koje traje 40 dana ( s time da se ne broje nedjelje), počela se slaviti u rimskoj liturgiji već u 4.stoljeću i tada je počinjala Prvom korizmenom nedjeljom. Danas je slavlje Korizme preneseno na srijedu prije navedene nedjelje, koja je po obredu pepeljenja i početku posta dobila naziv „čista srijeda“ ili „pepelnica“.Od početaka Crkve kršćani su se postom, milostinjom i molitvom pripremali za veliko slavlje Kristova Uskrsnuća. Danas cjelokupna korizma naglašava obraćenje i korjenitu promjenu života. Vjernik je pozvan taj put činiti u skrovitosti. Isus je osuđivao javno činjenje bilo kakvog djela dobročinstva: tako je osudio djeljenje milostinje naočigled sviju, molitvu na uglovima i posipanje pepelom kao znakom posta.

Obred pepeljenja

Već u Starom zavjetu nalazimo na spomen pepela kojim se posipaju grešnici u želji da se promijene i pokaju za svoje grijehe. Vrijeme velikoga žalovanja također je obilježeno oblačenjem kostrijeti i posipanjem pepelom. Time je čovjek priznavao Božju svemoć i svoju malenost i grešnost. Pepeo je znak obraćenja i pokore i nalazimo ga relativno rano u upotrebi u kršćanskom bogoslužju.

Molitva

Molitva je prisutna u cijelom Svetom Pismu. Ona je poseban, osobni razgovor vjernika sa Bogom. Starozavjetni vjernik za jedinstveni oblik molitve koristi psalme koji su mala, remek-djela, prave zbirke molitvi. Novi Zavjet stavlja naglasak na Kristovu molitvu – kao razgovor sa Bogom. Molitva tako dobija dimenziju intimnosti i bliskosti, povjerenja, utjehe i pouzdanja. Ona je izraz nutrine svakoga čovjeka. Čovjek u molitvi raste, mijenja se, sazrijeva. Ne kaže se uzalud; „Reci mi kako moliš, pa ću ti reći kakav si.“

Post

Post je obično odricanje od hrane ili pića kroz određeno vrijeme a ima za svrhu pročistiti i ojačati vjernika na korizmenom putu, kao putu obraćenja. Promjena života počinje odlukom ali i djelima. Upravo je post određeno odreknuće od materijalnih stvari ovoga svijeta zbog postojanije izgradnje duhovne dimenzije u čovjeku koja se postom najbolje jača i učvršćuje. Krist je četrdeset dana postio u pustinji, da bi iz nje izašao kao pobjednik . Postom se vježbamo u uzdržljivosti. Tako ojačani možemo se lakše nositi sa grijehom ; odreći ga se. Korizmenim vježbanjem ulazimo u novi život.

Milostinja

Osim molitve i posta sveto vrijeme u koje ulazimo zahtijeva i djela milosrđa. Oko nas je mnogo ljudi u potrebi. Milostinja je naš dar onima koji imaju manje od nas i obično se odnosi na materijalne stvari. Milosrđe ima više dimenziju duhovnoga dara jer svaki milosni dar proizlazi iz milosrdnog srca. Davati dar drugome znači izgrađivati sebe za dobro, za Boga. Darivajući druge postajemo Bogu slični.

Zaključak

Neka Vam poticaj na korizmenom putu bude nekoliko misli velikog kršćanskog mistika i sveca, svetoga Ivana od Križa. U njima se zrcali neprolazna svježina njegova duha i osjeća žar duboke i goruće ljubavi prema Bogu.

“Treba žaliti neznanje nekih ljudi koji se opterećuju izvanrednim pokorama i mnogim drugim vježbama koje čine po svojoj volji, misleći da će im to, i drugo slično tome biti dovoljno da postignu sjedinjenje s božanskom mudrošću, a da pritom ne nastoje marljivo nijekati svoje želje.“

„Savršenost i vrijednost djela ne stoji u njihovu broju niti u užitku što se u njima nalazi, nego u tome da se u njima znamo odreći sebe.“

„Gospodine, Bože moj, tko Te traži čistom i priprostom ljubavlju a da te ne nalazi: po svom srcu i po svojim željama, kad se Ti prvi pokazuješ i dolaziš ususret onima koji Te žele?“

„U predvečerje svoga života bit ćeš pitan o ljubavi. Nauči ljubiti Boga onako kako On želi da ga se ljubi, i napusti svoj način djelovanja i gledanja.“

     Pavao je rođen, pretpostavlja se između 7. i 9. godine poslije Krista u Tarzu u Ciliciji kao sin židovske obitelji koja je pripadala Benjaminovu plemenu ali je istodobno bio i rimski građanin (civis romanus). Njegova obitelj je vjerojatno tu povlasticu zaslužila ili kupila. Uz svoje židovsko ime Šaul, nosio je i grčko ime Pavao. Odgojen vrlo strogo u religioznoj sekti farizeja, prvo vrijeme svoje mladosti proveo je kao gorljivi progonitelj kršćana i Prve Crkve. Odgajan i poučavan u sinagogi poznavao je jako dobro židovske zakone i propise kojih se dosljedno držao, pa se tako javio i za putovanje u Damask odakle je stigla  vijest o okupljanju sve većeg broja kršćana. To putovanje obilježilo je njegov život i promijenilo ga iz korijena. Na tome putu on doživljava  viđenje uskrslog Isusa koji mu razotkriva svu istinu kršćanske vjere i dodjeljuje mu posebno poslanje „kao apostola pogana“. Sve se to najvjerojatnije dogodilo oko 33.godine po Kr. Od toga časa on posvećuje sav svoj život služenju Kristu, koji ga je „zahvatio“.
     Nakon izvjesnog boravka u Arabiji, vraća se natrag u Damask gdje je već prije propovijedao. Između 36. i 39. godine ulazi u Jeruzalem i odlazi u Siriju-Ciliciju. Odatle ga Barnaba vodi po Antiohiji gdje obojica poučavaju. Za prvog misijskog putovanja, sredinom četrdesetih godina, naviještaju na Cipru, u Pamfiliji, Pizidiji i Likaoniji. Dvanaest do petnaest godina nakon svog obraćenja (zavisno o antičkom brojanju godina), oko godine 48.-49. Pavao odlazi sa Barnabom i Titom u Jeruzalem gdje sa vodećim ljudima Pracrkve sudjeluje na 1. Crkvenom saboru, tkz. Apostolskom koncilu. Pavao je za svoga života poduzeo tri misijska putovanja. Drugo koje počinje od 50. do 52., a treće od 53. do 58.godine. Pavao je 58.godine zasužnjen u Jeruzalemu i do 60.g.zatočen u Cezareji u Palestini. U jesen 60.godine šalje ga prokurator Fest s pratnjom u Rim, gdje Pavao ostaje u zatvoru dvije godine, od 61. do 63. Suđenje u Rimu dozvoljeno mu je radi njegovog pozivanja na pravo koje mu pripada kao rimskom građaninu. Nemamo nikakvih podataka o ishodu njegova procesa. Stara crkvena predaja povezuje Petrovo i Pavlovo mučeništvo sa Neronovim progonom kršćana, točnije smješta ga u doba velikog požara u Rimu 64.godine.
     Razmišljajući  o pozivu koji doživljava Pavao ostajemo pred tajnom koja se ne može objasniti jer Pavao se niti u povijesno-religijskom a ni u psihološkom okviru ne nalazi kao osoba koja bi bila imalo prikladna za zadaću koju mu povjerava osobno Gospodin. Pavao, ne samo da nije prikladan za apostola nego je apsolutno bez preduvjeta za milost koja ga je zapala. On je isto tako jedini apostol koji prima poslanje od Krista uskrsloga, ostala dvanaestorica bivaju izabrana za vrijeme Kristova zemaljskog života.
Kao apostol, Pavao je „izaslanik“, ali ne ljudi, nego „izaslanik“ samoga Isusa, čovjek Evanđelja. Njegov apostolat pribavio mu je posebno mjesto u krilu Crkve; on je apostol poganih naroda i na poseban način razumije tajnu Krista.Temelj Pavlove misli, njegove religiozne osobe i teologije samo je uskrsnuli Krist koji ga je pred Damaskom oslijepio – da progleda. Bog ga je odredio za Evanđelje i objavio mu je svoga Sina „ da ga propovijeda među poganima“. Povjerio mu je Radosnu vijest; „objavu Tajne sakrivene od vječnosti, ali sada očitovane po zapovijedi vječnoga Boga, a pomoću proročkih spisa saopćene svim narodima“… i meni…i tebi…

Himan sv. Pavlu

Sva Crkvo, kliči radosno, s nebeskog slavlja Pavlova:
On čudom Božjim postade, od gonitelja apostol.
Svim žarom prije bjesneći ,na sveto ime Kristovo,
Tim istim žarom poslije ,svim svijetom pronije Blagu vijest.
Od silnog dara Pavlova, do trećeg neba uzdignut,
Božanskog milja darove, on uživa otajstvene.
Ko sijač riječi marljivi, on pože žetvu obilnu:
Sve narode on sabire, Gospodinu u žitnicu.
Ko sjajna Božja svjetiljka ,Evanđeljem svijet obasja,
On razbi tmine zabluda, da Istina svud zavlada.
Nek Trojstvo bude slavljeno, što na nebu te okruni,
Nek bude nama nagradom, za uspjeh boja životnog.

Amen.

     Za  one koji ne mogu rano zaspati na našoj televiziji i nema baš prevelikog izbora programa koji bi nam noć učinili kraćom, sadržajnijom ili zanimljivijom. Osim ponekog repriziranog filma ili sapunice nemamo baš veliki izbor zabave kojom bi opustili mozak i odmorili se za dan koji je pred nama.

     Pa upravo u te kasne, noćne sate gotovo na skoro svim programima naše televizije počinje plejada astrologa, vračeva, tarot majstora, zvjezdoznanaca, onih koji otklanjaju magijske čini i uroke; i svih mogućih i nemogućih pametnjakovića kojima je dovoljan samo jedan naš poziv pa da bi nas učinili sretnima, ozdravili od bolesti i napunili naš novčanik otkrivajući nam naš sretan broj. Nije mi samo jasno kako ti stručnjaci nisu napunili svoje novčanike i bankovne račune, tako da u ta gluha doba noći spokojno spavaju; pametni, vidoviti i bogati!

Oni, suprotno svim očekivanjima ostaju budni rješavajući egzistencijalne probleme ovoga jadnog i napaćenog naroda.  Valjda iz prevelike ljubavi ostaju budni i spremni učiniti sve za jedan naš telefonski poziv!!!  Njihova ljubav iznosi točno 6 kuna ako zovete sa fiksne linije a 8 ako koristite mobitel. Sasvim pristojna cifra..ni mala, ni prevelika …I čekaju oni da ih nazovemo; budni, ljubazni, srdačni…ma baš kao netko tko nas najbolje razumije i spreman je riješiti sve naše probleme.  
Ono što mene osobno najviše iznenađuje je (pre)veliki broj poziva kojim punimo njihove račune. Zbrojimo li si na takav način ljubav, vjerujem da niti nama samima ne bi bio problem probdjeti jednu večer.
Praznovjerje i poganstvo cvjetaju a mi ih financiramo. Lokalne babe koje skidaju uroke popularnije su od našeg župnika koji samo „rogobori“ sa oltara. Mislimo da takve stvari nemaju nikakvog utjecaja na našu vjeru i pri tome se duboko varamo. Objavivši se, Bog je jasno rekao:“ Ja sam Gospodin Bog tvoj i nemaj drugih Bogova osim mene; meni se klanjaj i meni jedinom služi..“
Kome se klanjamo kada okrenemo telefonski broj vidovnjaka i zatražimo od njega nadu da ćemo ozdraviti, udati se ili dobiti posao? Koliko je povjerenje u zemaljske bogove koji rade na TV-u?  Spava li naš Bog? Jesmo li opterećeni  životom i vjerom koja daruje nadu a ne sretne brojeve, povoljne dane i datume? Pojedinci bi željeli trenutno rješenje svih svojih problema. Žele sada i odmah vidjeti rezultate svojih uvjerenja. Bilo bi najbolje pred njihovim očima pretvoriti vodu u vino ili pak uskrsnuti ih prije reda pa da povjeruju u ljubav Kristovu i prihvate težak i trnovit put kojim je on prošao. Uzimamo li od svoje vjere samo ono što nam odgovara? Palimo li, za svaku sigurnost, jednu veliku svijeću Bogu a malu vragu? Nije li nam vjera na čvrstim temeljima sazdana tada nije nimalo problematično doći sa mise a navečer nazvati omiljenu nam gataru i saznati što nas čeka – za svaki slučaj, zlu ne trebalo.
Ljudi su skloni eksperimentiranju. Nema ničega lošeg ako pročitate horoskop uz jutarnju kavu i nasmijete se zajedno sa kolegicom. Loše je kada vam horoskop postane smjernica po kojoj ćete živjeti, loše je kada postanete ovisni o mišljenju lokalnog skidača uroka..loše je ako ostanete u uvjerenju da vam takvi ljudi mogu pomoći, da je sve to šala a i dalje zovete…a najveća žalost je  gubitak pouzdanja u Boga, koji ima plan za svakoga od nas. I dobro je što ne znamo ni dana ni sata kada Gospodin dolazi jer još uvijek imamo vremena da se vratimo na pravi put

25. studenoga – petak Crkveni god u Ceriću

Na taj dan slavimo crkveni god u Ceriću jer je mjesna crkva posvećena svetoj Katarini. Kako je svima poznata izreka „Sveta Kata, snijeg za vrata“, saznajmo i poneku crticu iz života ove svetice.

Sveta Katarina Aleksandrijska ili Katarina Sinajska živjela je u  Egiptu za vrijeme velikih i strašnih progona kršćana koje se događalo za vladavine cara Dioklecijana u rimskim provincijama. Pošto je Egipat tada bio pod rimskom vlašću i tamo su se događala okrutna mučenja kršćana koja su ostala zabilježena u izvještajima, tkz. Passiones. Oni su prije spoj pobožne mašte negoli povijesti.  U njima se spominje i hrabra, lijepa egipatska djevica Katarina koja se jako svidjela rimskom časniku Maksimu. Uz sav trud koji je poduzimao nije ju mogao osvojiti. Suočio ju je sa mudrim filozofima koji su je trebali obratiti i dokazati joj da Krist, koji je umro na križu nije pravi Bog.

 Bila je postojana u svojoj vjeri tako da je ni njih pedesetorica nisu mogli slomiti. Na kraju rasprave sa njima i oni su prihvatili kršćanstvo tako da je Maksim bio dvostruko poražen. Zbog toga odlučuje pogubiti filozofe a Katarinu mučiti na kotaču sa bodežima, ali on se raspao prije negoli je sasjekao.  Tada je odvode izvan grada i ona umire odrubljene glave. Prema legendi anđeli su prenijeli njeno tijelo na sveto brdo Sinaj i tu ga sahranili. Poslije je na tom mjestu izgrađen samostan sa njenim imenom koji postoji još i danas.

Sveta Katarina smatra se sveticom i mučenicom i u istočnoj i u zapadnoj crkvi. U pravoslavlju se slavi 24. studenoga, a Katolička crkva je časti 25. studenoga. Štovanje joj iskazuju također i anglikanci i luterani. Pošto izvještaji o njenom postojanju nisu bili sigurni Katolička Crkva je 1969. godine  isključuje iz liturgijskog kalendara i bogoslužja, da bi je onamo vratila 2002. godine.

Zaštitnica je djevojaka i djevica, učenika i učitelja, filozofa, književnika i knjižničara, odvjetnika i sveučilišta. Zaštitnica je bolnica, pomoćnica u nevoljama svih vrsta, naročito oboljenjima glave i jezika, pri govornim manama te u potrazi za utopljenicima.