Archive for category: PosebneTeme

Vrijeme u kojem živimo je neprocjenjivo, prolazno i nepovratno. Ako ne naučimo cijeniti trenutke od kojih nam se sastoji život, ulazimo u zbroj onih mnogobrojnih pokraj kojih vrijeme njihovog života prolazi bez njih. Oni su protratili darovano vrijeme ne cijeneći njegovu vrijednost. Ipak, postoje ljudi koji znaju pametno iskoristiti vrijeme, pa sve čine u pravom trenutku. Možete osjetiti kako oni cijene život, ne gubeći vrijeme uzalud. Nigdje ne žure, i uvijek imaju vremena, za razliku od većine koja uvijek kasni pokušavajući dostići izgubljeno vrijeme. Vrijeme koje nam je darovano je ograničeno, jer je dragocjeno, jer nam je svima dodijeljena točno određena količina. Nismo uvijek svjesni vlastite prolaznosti na ovome svijetu, i zbog toga je vrijeme subjektivno iskustvo pojedinca. I kada bi nam vrijeme bilo neograničeno, i dalje bismo ga trebali pametno koristiti kako bismo održali njegovu vrijednost. Stara poslovica kaže „da je komadić vremena komadić zlata..a komadićem zlata ne možemo kupiti komadić vremena“. Zbog toga je sposobnost življenja vlastitog vremena dar, jer život je jedan.

Vrijeme je isto tako određeni fenomen, jer u istom vremenskom intervalu može subjektivno različito trajati. Svi smo prije ili kasnije iskusili kako trenuci nesreće traju predugo a sreće prekratko, kako nam vrijeme proleti kada se bavimo nečim kreativnim, traje predugo kada nam je dosadno, ili jednostavno ostane „zaleđeno“ u trenucima potpune zaokupljenosti, kao da kazaljke na satu stanu…dodirnute ljubavlju u nečijim očima… izgube se u pogledu, zaustave vrijeme… Ipak, najčešće možemo čuti kako danas ljudi nemaju vremena jedni za druge, za bližnje, potrebite, nesretne, bolesne…i što je najžalosnije, za same sebe, i u konačnici, za Boga. Stoga razmišljam, jesmo li vladari vlastitog vremena, ili se polako pretvaramo u njegove robove? Krojimo li vrijeme ili nam ono zadaje mjere življenja?

Naš život je priprava za vječnost, koja traje od rođenja pa sve do groba, po kojem se ponovno rađamo za vječnost. A vječnost je vrijeme bez vremena. Mudro sagledavanje zemaljskog vremena ne traži od nas mnogo…osim posvećujuću misao Bogu u molitvi…dodir sa Vječnim, koji nam je darovao vrijeme i slobodu da ga živimo kako hoćemo. Stoga je nužnost pametno iskoristiti darovano. Biblijski pisac piše da „sve ima svoje vrijeme„. Jednom, u punini vremena Bog je sišao u naše vrijeme da nam pomogne osmisliti život pokazujući nam njegovu vrijednost i ljepotu. Zato blagoslovi svaku sekundu i svaku minutu svoga života, svaki sat, svaku godinu. Tako ćeš, tijela uronjena u vrijeme a duha u vječnost, baštiniti blagoslov od Boga.

Skoro svaka župa ima svoje ministrante. Tako i naša župna zajednica ima lijep broj dječaka i mladića koji pomažu u bogoslužju svećeniku. Poziv na ministrantsku službu zahtjeva savjesnost i odgovornost jer su ministrantske dužnosti kod oltara izraz ljubavi i služenja samom Bogu.

Kristov službenik oltara mora biti otvorena srca Duhu Svetome i moliti njegovu milost kako bi što bolje obavljao svoju ministrantsku službu. Služba zahtijeva dostojanstvenost te treba biti lijepa i skladna, tako da u onima koji služe i u onima koji  njih promatraju, probudi dublju pobožnost. 

Oni samim svojim služenjem rastu u dobroti i ljubavi prema Kristu koji nas je svojim Duhom otkupio i koji nas neprestano povezuje u jedno. Stariji ministranti trebaju pomagati mlađima, jer svi zajedno surađuju u životu i radu svoje župne zajednice. Oni pomažu kod službe Božje u ime cijele zajednice. Zbog toga je rast jednog ministranta uvijek povezan sa aktivnim sudjelovanjem u školskom vjeronauku i redovitim dolaskom na euharistijska slavlja, na kojima prati sve obrede, i po kojima ulazi u dublja otajstva svoje vjere, spajajući tako znanje i razvijajući osobnu duhovnost.

Od jednog ministranta se očekuje da na vrijeme dolazi na misna slavlja, tako da se može dolično pripremiti za ministriranje. Dok je još novi u službi, trebao bi rado prihvaćati upute starijih, jer je velika služba koja mu je povjerena. Za rad u zajednici potreban je red. On je ponajbolje vidljiv kada oni sabrano mole i pjevaju na bogoslužju, ponašajući se pobožno i dostojanstveno.

Kakvi su na misi, takvi trebaju biti i u životu. Ostajući postojani u svome služenju, Krista stavljaju u središte i izvor svoga služenja, i svoga života. Naši mali ministranti, poput Isusa, služe Bogu i ljudima, i zbog toga se trebamo za njih moliti.

          Nedjelja Božanskog Milosrđa slavi se prve nedjelje nakon Uskrsa. Svoju želju da se u kršćanskom puku časti božansko milosrđe Isus je objavio poljskoj redovnici, sestri Faustini, 22. veljače 1931 godine. Isus je želio da se slavlje toga blagdana proširi po cijelom svijetu, iako se neslužbeno taj blagdan počeo častiti u Crkvi već od 1985. godine. Veliki papa, Ivan Pavao II. prepoznao je važnost svetkovine božanskog milosrđa, pa ga je proglasio blagdanom cijele Rimokatoličke Crkve, 30. travnja 2000. – u godini Velikoga jubileja, a na sam dan kanonizacije svete Faustine. Isus nam za ovaj blagdan poručuje:

„Ja želim, da Blagdan Božanskog Milosrđa postane utočište i zaklon svim dušama, posebno jadnim grješnicima. Ona duša koja se ispovijedi i primi sv. pričest taj dan, dobiva savršen oprost od grijeha i kazni. Toga dana otvorene su sve Božje ustave kroz koje teku milosti. Neka se nijedna duša ne boji približiti Meni, pa makar njezini grijesi bili crveni kao skerlet.“

 “Zrake na slici označuju Krv i Vodu, što su izvirali iz dubine Moga milosrđa, nakon što Moje Srce bijaše probodeno kopljem, nakon Moje smrti na Križu. Bijele zrake označuju Vodu, koja čisti duše, a crvene zrake označuju Krv, koja daje život dušama.“

Tijekom svoje muke Isus je prolio skoro svu Svoju Krv. Sa kopljem koje je probolo Njegovo Srce istekla je i zadnja kap Njegove svete krvi. Isus želi da taj znak Njegove Ljubavi bude posebno poštivan i čašćen u pobožnosti prema Milosrđu Božjem. Preporučio je i kratku, strelovitu molitvu, i pozvao da se njome često služimo: „Krvi i Vodo, što istekoste za nas iz Srca Isusova poput milosrdnog izvora, uzdam se u Vas!“

Zbog toga ispod slike Božanskog Milosrđa, po želji Isusovoj, piše:

„ISUSE, UZDAM SE U TEBE!“

Zadnja Isusova večera i sve što se tada dogodilo, daleka je prošlost i od nje nas dijeli velika vremenska udaljenost. No, misao nas može prenijeti u ono doba, u onu svetu večer, u dvoranu posljednje Isusove večere. Veliki četvrtak je zaista veliki. To je spomenik velike i dirljive Isusove dobrote. Veliki četvrtak – stoga je prvo svećeničko ređenje, prva sveta pričest, prva sveta misa prikazana rukama najvišeg i najdostojnijeg od svih svećenika. Najuzvišenije stvari su tu izražene najjednostavnijim riječima.

Ovo je tijelo moje! –  i kruh se pretvara u Isusovo tijelo. Ovo je kalež moje krvi!  – i vino postaje Isusova krv. Apostoli nijemi gledaju. Ne govore ništa. Samo Gospodin nastavlja: Uzmite i jedite! ..Uzmite i pijte!.. I oni to čine. Prva sveta pričest na zemlji. Anđeli nijemi gledaju. Oni se ne mogu pričestiti, a ljudi, manji od njih – mogu. Neizmjerni Bog je do kraja ljubio malenog čovjeka, s kojim se ujedinjuje. On je u njima. To je puno, ali nije sve, jer Isus dalje nastavlja: Ovo činite meni na spomen! I tko da to čini? Svi ljudi! Isus je pronašao način na koji će ovjekovječiti svoju prisutnost na zemlji. Ostat će s nama sve do svršetka svijeta. Do kraja, jer naš Bog je ljubav. I čovjek ide Bogu po ljubavi.

Samo ustanovljenje presvete euharistije je i poseban dar, i poseban dan; jer u njemu slavimo svoje spasenje i dan svih naših svećenika, to jest dan onih koji predvode naša euharistijska slavlja. I mi to neprestano činimo, kroz vjekove. Slavimo euharistiju kao spomen i sakrament, promatrajući ga prvotno kao spasenjski čin Boga darovan čovjeku. Uprisutnjenje Isusa Krista u euharistiji je bitno povezano sa spasenjem, jer samo slavlje euharistije usprisutnjuje Isusa Krista, raspetoga i uskrsnuloga. Duh Sveti u euharistijskom slavlju ostvaruje Gospodinovu volju da nam se daruje pod znakovim kruha i vina – njegovog tijela i krvi. Vjernici tako imaju priliku sudjelovati u novome i vječnome savezu koji je ustanovio sam Gospodin na posljednjoj večeri,  te tako čineći, čine jedan narod sjedinjen s Kristom.

Euharistijska se sakramentalna gesta obavlja pomoću kruha i vina. Pšenični kruh je beskvasan ili kvasan. Vino treba biti od grožđa, te mu se dodaje, prema postojanome običaju Crkve, nekoliko kapi vode, čiji je smisao izraziti sjedinjenje kršćanskog puka s Kristovom žrtvom (usp. DH 1303, 1320, 1642). Crkva propisuje svećenicima ovaj običaj koji ustvari postaje obvezatnim, premda nije nužan za valjanost. Gestu čine i riječi posvete, gdje se preuzimaju Isusove riječi ustanovljenja. Nužnost ovoga izričaja spada pod katoličko vjerovanje. Zaziv Duha Svetoga, tj. epikleza nije nužno potrebna za valjanost, ali riječi pretvorbe su nužno potrebne za valjanost sakramenta. Služitelj euharistije je valjano zaređen svećenik, koji djeluje u Kristovoj osobi – in persona Christi – u Kristovo ime, zastupajući njega, u navlastitome i sakramentalnome poistovješćivanju s Velikim i Vječnim svećenikom koji je začetnik, i  koji ostaje glavni vršiteljem svoje vlastite žrtve. Svećenik je ređenjem postao prikladnim vršiti „sacrum“, tj. zajamčiti objektivnu svetost uprisutnjenja Kristova čina i njegove osobe, te omogućiti Crkvi sudjelovanje u tome. Pričest dijeli biskup, svećenik i đakon, ili izvanredni djelitelj, tkz. akolit. Svi kršteni mogu valjano primiti svetu ueharistiju, a da bi to bilo plodonosno, moraju biti u stanju milosti, tj. sakramentalno ispovijeđeni.

IMAMO PAPU!

Katolička Crkva je dobila novoga poglavara – on je isusovac, sada već bivši kardinal Buenos Airesa, argentinac, Jorge Mario Bergoglio – koji je uzeo ime Franjo. Postao je 266. biskup Rima.

 To je prvi puta nakon 1700 godina da je za papu izabran kardinal koji ne dolazi iz evropskih zemalja, nego iz Latinske Amerike. Ime koje je odabrao za svoga pontifikata, neodoljivo podsjeća na „asiškog siromaška“ koji je nekoć obnovio lice Crkve, slijedeći put siromaštva, poslušnosti i čistoće.

 Molimo za Svetoga Oca, i za jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu!