PosebneTeme – Stranica 10 – Župa Duha Svetoga Nuštar

Sveti Blaž (Vlaho)

2. veljače 2014./in Zlatine teme/by Zlata

svetiBlaz1 Sveti Blaž je bio biskup grada Sebaste u Armeniji (Turska) u IV stoljeću. Po zanimanju je bio liječnik, a legenda ga pamti kao dobra i pobožna čovjeka kojega su u narodu cijenili. Zbog toga ga i biraju za svoga biskupa.Na blagdan svetoga Blaža u crkvi se obavlja blagoslov grla. Taj običaj datira još od XII stoljeća, pa čak i ranije. Sve je počelo sa ozdravljenjem dječaka kojega je majka dovela kod svetog Blaža, a on ga ozdravio moleći se i polažući ruku nad njegovim grlom u kojem je zapela riblja kost.

Za vrijeme progona kršćana pod carem Licinijem, Blaž biva bačen u tamnicu. Tadašnji upravitelj grada, Agrikola, pokušao je sve ne bi li odvratio biskupa od kršćanske vjere. Nije uspio u svome naumu. Biskupa Blaža osuđuju na smrt odsijecanjem glave 316. godine. Glava svetoga Blaža (Vlaha) dopremljena je u Dubrovnik 972. godine i od tada ga Dubrovčani štuju kao svoga zaštitnika. Svake godine za svečev blagdan njegova relikvija se u svečanoj procesiji nosi kroz grad. Ta procesija je svojevrsna poveznica povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Povijest Dubrovačke Republike najuže je povezana sa imenom sv. Blaža. Njegovi kipovi krasili su dubrovačke zidine, njegova slika bila je na njihovoj zastavi, gradskom pečatu i novcu koji je kolao cijelim svijetom. Na čudesan način svetac je spasio Dubrovnik od opsade Mlečana 951. godine. Viđenjem jednog svećenika koji je upozoren od sv. Blaža, on upozorava građane i grad biva obranjen. Dubrovčani su tako obranili svoju državu i sačuvali slobodu. Festa svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, UNESCO-va je nematerijalna svjetska baština u Hrvatskoj, koja prigodom proslave njegova blagdana 3. veljače, od samih početaka daleke 972. godine neprekidno traje već 1042 godine.

lekosta

Svijećnica ili prikazanje Gospodinovo u Hramu

31. siječnja 2014./in Zlatine teme/by Zlata

svijecnica Četrdeset dana poslije rođenja Isusa roditelji odnose u Hram. Crkva na taj dan slavi blagdan Svijećnice, blagdan svjetla. Ime upućuje na malenog Isusa kojega su navijestitli proroci kao „svjetlo svijeta“ a u Hramu dočekao starac Šimun da vidi onoga koji se rodio „na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga izraelskoga“.

Ovaj događaj bio je trenutak milosti za Šimuna jer je dočekao utjehu koju je Gospodin obećao Izraelu. Stoga na početku svoje molitve zahvaljuje Bogu što je pred kraj svoga života doživio takvu milost: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje koje si obećao..“ Šimunova zasluga stoga uvijek ostaje u tome što je vjerovao u Božja obećanja i na kraju zaista u malenom djetetu prepoznao Otkupitelja i Spasitelja. Njega su gledale blažene oči Obećanoga, onoga koji će spasiti narod izraelski. U Hramu pravednik Šimun nastupa kao primatelj Božje objave u ime cijeloga naroda, ne samo sebe. Upravo po njegovom primjeru pravednosti i bogobojaznosti pozvani smo i mi primati i prepoznavati Isusa; svjetlo koje je svojim rođenjem obasjalo svijet. Okrenemo li stranice Svetoga pisma naći ćemo u njemu mnogo primjera u kojima Isus govori o svjetlu. Kao odrastao reći će za sebe: „Ja sam svjetlost svijeta: tko ide za mnom neće hodati u tami – nego će imati svjetlost života.“ (Iv 8,12) To isto reći će nama: „Vi ste svjetlost svijeta…Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ (Mt 5,14 – 16)

Kršćanin po svojim djelima treba svijetliti kao znak koji vodi u vječni život. Treba nastojati biti putokaz onima koji su zalutali, jer „Bog“ je za mnoge još uvijek „znak osporavan“. Istina, svako na svome mjestu i u svojim mogućnostima, pozvan je tim svjetlom osvijetliti stazu života i svijetliti drugima..Jer, kada na upaljenom plamenu jedne svijeće upališ drugu, prvoj ništa ne oduzimaš a drugu svojim svjetlom izbavljaš iz tame. Pozvani smo osvijetliti tamu ovoga svijeta pa biti svjetlo jedni drugima.

„ U TEBE SE GOSPODINE UZDAM“ – BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC

29. siječnja 2014./in Tihonijine teme/by Tihonija

Alojzije Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. u Brezariću, župa Krašić. Za svećenika je zaređen 1930. godine. Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom, s pravom nasljedstva nadbiskupa Antuna Bauera. Dana 24. lipnja 1934. zaređen je za koadjutora, a 7. prosinca 1937. postao je zagrebačkim nadbiskupom.

Aktivno djeluje na svim područjima crkvenog života, posjećuje mnoge župe, navješta Božje vrednote i neumorno se zauzima za ljudska prava.

Godine 1946. u montiranom sudskom procesu osuđen je na 16 godina zatvora i gubitak svih građanskih prava na 5 godina. Od 1946.- do 1951. zatočen je u zatvoru Lepoglava, a od 1951. godine pa sve do svoje smrti 1960. godine u kućnom pritvoru u Krašiću. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1953. godine. Prigodom drugoga pastoralnog pohoda Hrvatskoj, 3. listopada 1998., papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Mariji Bistrici.

Spominjući se danas njegova rođenja za nebo molimo da po njegovu zagovoru naš hrvatski narod ostane vjeran Bogu, Katoličkoj Crkvi i načelima evanđelja na kojima je temeljio svoju prošlost, proživljava sadašnjost i izgrađuje svoju budućnost.

ISUS-SVJETLOST BOŽJA, ALI I OSPORAVANI ZNAK

29. siječnja 2014./in Tihonijine teme/by Tihonija

svjecnica Blagdanom Prikazanja Gospodinova – Svijećnice (2. veljače), spominjemo se događaja spasenja kada su Marija i Josip donijeli dječaka Isusa u jeruzalemski hram da zahvale Bogu za darovano Dijete. Prepoznali su ga starac Šimun i proročica Ana i najavili kao Božje svjetlo Izraelu i poganskim narodima, ali i kao osporavani znak.

Starac Šimun nošen vjerničkom nadom u ispunjenje Božjih obećanja došao je u hram i doživio susret s Obećanim koji je još nemoćno dijete. U Djetetu Šimun prepoznaje „mir Božji i puninu spasenja“. Zato ga uzima u svoje staračke ruke i „ blagoslivlja Boga“. Svojim blagoslovom Šimun najavuljuje Mariji da će njezin Sin biti i znak osporavan. Šimunova najava Marijina Sina kao svjetla i znaka protivljenja predstavlja Mesiju koji neće provocirati i nepromišljerno pretvarati bližnje u svoje protivnike, ali neće praviti ni kompromise. U takvom Isusa vjerujemo.

Uz takvog Isusa ostajemo i onda kad mnogi govore da to „nije moderno“.

Obraćenje svetog Pavla

25. siječnja 2014./in Zlatine teme/by Zlata

svet Pavao

„Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova.“(Ef 3,8)

Najznačajnije obraćenje u povijesti Crkve je obraćenje svetoga Pavla apostola. Od progonitelja do navjestitelja – proći će Pavao dug put. Potpuno prepuštanje Božjoj volji radikalno će promijeniti njegov život.

Obrat koji se dogodi u životu čovjeka i koji iz korijena mjenja njegovo religijsko uvjerenje je dubok i potresan. Želeći pripadati nekome (u ovome slučaju Crkvi) potrebno je mijenjati sebe, svoje životne stavove kao i moralne norme po kojima je čovjek živio do obraćenja. Sama riječ „obrat“ označava nešto obratno, obrnuto od onoga na što smo navikli. Obratiti se nekome, pretpostavlja prvotno povjerenje u tu osobu. Obratiti se i priznati vlastitu nemoć nekome može samo onaj koji ima moć poniznosti.

Obrnuto je istoznačnica za naopako, nešto okrenuto ili usmjereno na drugu stranu. Obratiti (obrnuti) se na cesti – znači promijeniti smjer, slično kao i u životu. Do sada sam živio ovako; od sada „meni je živjeti Krist“ – kaže sveti Pavao. Ono što vrijedi za Pavla, vrijedi i za svakoga od nas. Sveti Pavao je nailazio na mnoge probleme tijekom svojega obraćenja; od nevjerice do nevjere. Bilo je teško vjerovati jednoć gorljivom progonitelju kršćana – a sada Kristovu navjestitelju. Susretao se on i borio sa svakakvim nedaćama koje su ga stizale. Vjeran Kristu, vjerujući njegovim obećanjima, i ne zaboravljajući svoj susret s Uskrslim, Pavao hrabro dolazi pred kršćane i odlazi među pogane navještajući Riječ Božju, riječ onoga koji ga je poslao.

Pavao je povjerovao, i u toj vjeri pronašao snagu obraćenja. Pokušajmo takvu snagu pronaći u sebi, baš poput Pavla.

Krštenje Gospodinovo na Jordanu

10. siječnja 2014./in Zlatine teme/by Zlata

krstenjeNaJordanu Spremili smo bor, ugasnule su svjećice, polako je sa blagdanima iščezao duh božićnog vremena, vraćamo se svakodnevnim poslovima. Svetkovinom Isusova krštenja na Jordanu završava božićno vrijeme a počinje vrijeme kroz godinu.

Svetkovina Kristova krštenja je priprava za naše putovanje po stazama liturgijske godine da bismo znali živjeti kao Božja djeca i dostojno slaviti druga Božja otajstva, po kojima nam stiže punina spasenja i posvećenja.

Isusovo krštenje prate tri događaja opisana u Evanđelju:

Otvoreno nebo – nebo su mnogi stari narodi smatrali mjestom Božjeg prebivanja: ono je nedostižno, zatvoreno, bezvremensko mjesto. Pri Isusovu krštenju „nebo se otvorilo“. Bog je otvorio nebeski svod i sišao među ljude zemaljskoga svijeta da iz njega izbriše zlo, i učini nešto s grijehom namnoženim u tom svijetu. Isusovo krštenje i silazak Duha Svetoga predstavljaju tako simboličan prikaz dolaska (silaska) novoga doba u ljudsku povijest.

Po kršćanima, Krist je uznesen na nebo i po njemu ono tako poprima temeljne uvjete ulaska u Božji život. Stoga kršćani osjećaju „žudnju“ za nebom, za Bogom. Koliko god je nebo utemeljeno u ulazu Isusa Krista u njegovu slavu (koja je trajna vrijednost njegova čovještva u Bogu), ujedno je i otvaranje nekog novog Isusovog odnosa prema svijetu i prema onima koji su kod njega. Nebo je „veličina“ koja raste, jer spasenje „svih u Kristu“ još nije dovršeno. Nebo kao ispunjena cjelina dobit će svoj konačni izgled paruzijom, ponovnim dolaskom Isusa Krista.

Silazak Duha Svetoga u liku goluba – goluba Sveto Pismo često opisuje kao Božjeg glasnika. U opisu stvaranja svijeta Duh Sveti je lebdio nad vodama. Bog sada stvara novi svijet. U opisu Isusova krštenja Duh Sveti lebdi nad Isusom i vodama Jordana otkrivaući novo stvaranje koje nastaje. Sa Isusom počinje „novo nebo i nova zemlja“.

Glas s neba – „Ti si Sin moj ljubljeni, u Tebi mi sva milina!“ – čuo se glas s neba, Božji glas u trenutku Isusova krštenja. Isus je Sin Božji, novi Adam u novom stvaranju, onaj koji će ispraviti grijeh praroditelja.

Taj glas je progovorio i nad nama u trenutku našega krštenja. I nad nama se nebo otvorilo dok nas je svećenik krstio na rukama naših kumova i roditelja. Krštenje je temeljni spasenjski čin, ono nam otvara „ulazna vrata“ Crkve i po njemu svi krštenici ulaze u zajednicu bez obzira gdje su primili taj spasenjski znak. Krštenjem se nanovo rađamo za Boga, i zbog toga nije dovoljno samo se krstiti, već se trebamo i roditi iz toga krštenja. Po njemu postajemo djeca Božja. Prihvaćajući Krista i njegovu riječ počinjemo novi život ispunjeni i ojačani Duhom Svetim.

Bez obzira koliko se čovjek borio sam sa sobom, on u sebi nosi dva svijeta. Kao stanovnik ovoga grješnoga, zemaljskoga svijeta nalik je Adamu. Po krštenju nalik je Kristu. Jedan ga svijet tjelesno mori a drugi duhovno uzdiže. Pošto po rođenju i krštenju baštinimo oba, cjeli naš život tako je borba dobra i zla..sve do granica samoga neba.

Krštenje Gospodinovo

10. siječnja 2014./in Tihonijine teme/by Tihonija

krstenje S Isusovim krštenjem na Jordanu počinje novo razdoblje našega Gospodina. S njegovim krštenjem počinje ono pravo njegovo poslanje. Došlo je vrijeme da On nastupi kao Spasitelj, kao Otkupitelj i Učitelj.

Isus na Jordanu bio je jedini čovjek bez grijeha među grešnicima, koji je uzeo na sebe grijehe svijeta da ih svojom pokorom, krštenjem u Jordanu sapere s tijela čitavog čovječanstva.

Prihvatio je životne patnje i odricanje umjesto nas, da olakša i posveti patnje i križeve svakoga od nas, da čovječjem patničkom životu dade smisao, vrijednost i otkupiteljsku snagu.

Isus dolazi na Jordan da primjerim pokaže što mi trebamo činiti, obratiti se, promijeniti i posvetiti.

„BUDI BOŽIĆ KOJI TRAJE“- BOŽIĆNI KONCERT U CERIĆU

31. prosinca 2013./in Tihonijine teme/by Tihonija

Proslavljen blagdan Svete Obitelji

U filijalnoj crkvi sv. Katarine u Ceriću, župa Duha Svetoga Nuštar, slavljena je na blagdan svete Obitelji večernja sveta misa koju je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup mons. dr. Đuro Hranić.

Na početku misnog slavlja nadbiskup je istaknuo:“ Draga braćo i sestre! Danas se slavi Nedjelja svete obitelji. Možemo se ponovno uživjeti u ulogu pastira iz Betlehema koji, tek što primiše anđelov navještaj, pohitiše u spilju gdje pronađoše „ Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama“ (Lk 2, 16). Zaustavimo se i mi u razmatranju nad tim prizorom i razmišljajmo o njegovu značenju.“

BKCeric1

U propovijedi je nadbiskup je govorio o važnosti obitelji i istaknuo: „ Prvi svjedoci Kristova rođenja, pastiri, našli su ondje ne samo Djetešce Isusa, već malu obitelj: majku, oca i tek rođeno dijete. Bog se htio objaviti rođenjem u ljudskoj obitelji te je stoga ljudska obitelj postala slika Boga! Bog je Trojstvo, on je zajedništvo ljubavi, a obitelj je, uza svu razliku koja postoji između Božjega otajstva i ljudskog stvorenja, njegov izraz koji održava neistraživi misterij Boga ljubavi. Muškarac i žena, stvoreni na Božju sliku, postaju u braku „ Jedno tijelo“ (Post 2, 24), to jest zajednica ljubavi koja rađa novi život. Ljudska obitelj, u stanovitom smislu, slika je Trojstva po interpersonalnoj ljubavi i po plodnosti ljubavi.“

Božićni koncert

Nakon svete mise uslijedio je božićni koncert koji su za ovu prigodu zajednički izveli članovi crkvenoga zbora „Credo“, članovi KUD-a „Slavko Mađer“ te četrdesetero djece, uz tamburašku pratnju mladih tamburaša te mladih recitatora.

BKCeric2

Koncert su pjesmom „Zazivam vas svekolike“ započeli članovi KUD-a „

Slavko Mađer“, a nastavio zbor „Credo „ s pjesmom „Obećana Djevica“, nakon njih izvedene su pjesme: „Sklopi blage očice“ (KUD); „Isuse maleni„ (Djeca); „Rodio se Bog i čovjek“ (Zbor); „O slavna betlemska ti si štalica„ (KUD); „Betlehemska sveta noć“ (Zbor); „Ti si se rodio“ (Djeca); „Mesija„ (Zbor); „Zvončići“ (Mladi tamburaši i Djeca); „U dane Božića“ (Djeca); „Sretan Božić svakome“ (Zbor, Djeca, KUD, tamburaši).

Na koncu koncerta okupljenoj zajednici obratila se voditeljica Zbora gđa. Jasmina Puharić i rekla: “Nismo slučajno izabrali ovaj dan da bismo imali ovaj, pomalo neobičan koncert, koji prije svega simbolizira zajedništvo. Na blagdan Svete Obitelji, koja nam je svojim djelima posvjedočila što znači odreći se sebe za drugoga, voljeti bez pitanja i strpljivo izvršavati Volju Onoga koji sve zna, sve razumije i sve ljubi. Željeli smo Vam pokazati da ta ista obitelj može biti i postojati u različitim oblicima. Svima koji su sudjelovali u koncertu, od najmanjih do najstarijih neka je od srca velika hvala.“

U ime svih izvođača uputila je čestitku: “Sretan Vam Božić, sretan blagdan sv. Obitelji, a ova naša zajednica neka po uzoru na sv. Obitelj bude trajno mjesto zajedništva i međusobne ljubavi. „

Što imaš da nisi primio?

31. prosinca 2013./in Zlatine teme/by Zlata

pod krizem Darivanje je iskustvo koje sačinjava bitnu dimenziju svakoga ljudskog života.

Nema čovjeka koji nije darivao ili bio darovan, jednostavno stoga, jer više ne bi bio čovjek.

Darivali su se jedno drugom naši roditelji pa smo po daru majčine utrobe došli na ovaj svijet; dar smo roditeljima, kao i jedni drugima; darovana su nam naša djeca, prijatelji, kolege sa posla, susjedi…

Ipak, najveći dar nam dolazi od Boga. On je onaj koji nas daruje; On je dar u sebi i dar za čovjeka. I trebamo biti zahvalni zbog toga. Ako je istina da je zahvalnost znak plemenite duše, na zadnjoj misi u godini, „misi zahvalnici“ i nema baš puno ljudi. Da li zbog neplemenitosti, ili nezahvalnosti? – ne znam…samo mi negdje u podsvijesti odjekuju riječi svetoga Pavla: „Što imaš čovječe, a da nisi primio?“. Imati osjećaj zahvalnosti, a ne pokazati ga, isto je kao dobiti dar a ne otvoriti ga. Zaista, što darovano imamo a da nismo prije primili? Čovjek u svom životu obično više prima nego što daje, a više misli da zaslužuje nego što zahvaljuje.

Tko zahvalno gleda na život, bit će zadovoljan onim što je od Boga dobio. Sve što jesmo i imamo, dar je od Boga – i na svemu mu trebamo zahvaljivati. Samo se ne trebamo zavaravati da je naša zahvalnost potrebna Bogu; ona je potrebnija nama. Zahvalnost čuda čini jer smo zbog nje skromniji, ponizniji, bogobojazniji, vjerniji, osjećajniji, postojaniji… pa Bog tada lako u nama prepoznaje srce zahvalna čovjeka . A zahvalnom čovjeku Riječ Božja daje snagu da, onako;

„Kako ste primili Gospodina Krista Isusa, tako nastavite u njemu živjeti; u njemu čvrsto ukorijenjeni, na njemu stalno naziđivani i učvršćivani vjerom, kako ste poučeni, obilujte sa zahvalnošću!“ (Kol 2, 6-8)

Blagdan svetog Stjepana u Ceriću

29. prosinca 2013./in Tihonijine teme/by Tihonija

Na blagdan svetog Stjepana, u filijalnoj crkvi svete Katarine u Ceriću, župa Duha Svetoga Nuštar, svetu misu predvodio je nadbiskup đakovačko-osječki mons. dr. Đuro Hranić, uz koncelebraciju župnika vlč. Slavka Vranjkovića. Obraćajući se na početku okupljenim vjernicima od srca je zaželio sretan i blagoslovljen Božić, radostan što i ove godine može zajedno sa svima nama slaviti svetu misu o blagdanu svetoga Stjepana.

svStjCeric

Crkva na poseban način nakon rođenja Isusa Krista, stavlja pred sve nas lik svetoga Stjepana istaknuo je nadbiskup Hranić i nastavio: „ Njegova vjera u Isusa, njegova spremnost biti žrtvom za vlastito uvjerenje svima je nama putokaz. Svi ćemo mi jednoga dana stati pred Sudca živih i mrtvih, nećemo mi suditi jedni drugima, nego ćemo biti suđeni po vlastitim djelima. Mogao je Stjepan napraviti isti što su i njemu: osuditi, kamenovati, vrijeđati. Ali to nisu djela vjere. To djela ljudi.

Vjera nas uči praštanju, pomirenju i milosrđu. Iako se čini da u vlastitim životima gubimo ako živimo po djelima vjere, znamo da ćemo jednoga dana upravo po tim djelima biti u zajedništvu sa onima koji su prije nas otišli obilježeni znakom vjere.

Pjesmom uz tamburašku pratnju cerićkih tamburaša predvođenih Miroslavom Štivićem svojoj skladnom pjesmom predvodio jer zbor „ Credo“.